Friday, November 22, 2024
-1.4 C
Banja Luka
spot_img

Tema godine: KAKO ŽIVE UZBUNJIVAČI?

U Zakonu o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine u članu 2. definiše se pojam “uzbunjivač”. Prema zakonu uzbunjivač je lice koje je zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koje zbog opravdane sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije u bilo kojoj instituciji Bosne i Hercegovine u dobroj vjeri podnese prijavu odgovornim licima ili institucijama u skladu s ovim zakonom. U samom definisanju uzbunjivača se nazira prva manjkavost, a to je činjenica da samo zaposleno lice u institucijama BiH može dobiti status uzbunjivača. Ovakav status dodjeljuje Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK).

Piše: Ivana Perišić Blagić

Sama priča o uzbunjivačima se našla u žiži javnosti nakon što je Aleksandar Obradović razotkrio aferu  u svom preduzeću (fabrika oružja Krušik) tešku nekoliko miliona evra u kojoj je učestvovao Branko Stefanović, otac ministra unutrašnjih poslova Srbije Nebojše Stefanovića. Dijana Gajtandžijeva je novinarka iz Bugarske koja je polovinom septembra ove godine objavila na svom portalu Arms voč tekst o trgovini oružjem u koju je umiješan i otac ministra unutrašnjih poslova Srbije. Upravo njeno istraživanje je bilo okidač da se pokrene istraga i sazna ko je dostavio dokaze i dokumente novinarki.

Aleksandar Obradović (foto: privatna arhiva)

Vuk Cvijić, novinar nedjeljnika NIN, bio je prvi koji je u Srbiji pisao o ovom slučaju. NIN tada otkriva da je epilog istrage bilo hapšenje Aleksandra Obradovića, IT stručnjaka koji je zaposlen u fabrici oružja Krušik. Njemu je određen pritvor od 30 dana u Okružnom zatvoru u Beogradu. Pritvor mu je, piše ovaj nedjeljnik, određen čak po tri tačke: zbog opasnosti od bjekstva, da ne ponovi krivično djelo i da ne utiče na svjedoke. Nakon zadržavanja u pritvoru, Aleksandra Obradovića su pustili u kućni pritvor u kojem je bio do 18.12.2019. godine.

Tekst Vuka Cvijića za NIN/ preuzeto sa cenzolovka.rs

Ova vijest je izazvala reakcije i u svijetu, gdje su ruski i njemački mediji pisali o aferi “Krušik”. Njemački list Špigl piše: „Državna kompanija Krušik, koja proizvodi artiljerijske granate, mine i rakete, prodavala je oružje po veoma niskoj cijeni privatnoj kompaniji za trgovinu oružjem GIM od 2017. godine. GIM je potom to oružje prodavao u inostrantsvu, uz veliku zaradu. Jedan od posrednika u tim dogovorima bio je, kako se navodi, Branko Stefanović, koji je radio kao pravni savjetnik za GIM. Preko njega postoji direktna veza s vladom, pošto je Stefanovićev sin Nebojša aktuelni ministar unutrašnjih poslova“.

I pored mnogobrojnih dokaza, vlast u Srbiji i dalje negira da je otac ministra unutrašnjih poslova učestvovao u nezakonitim radnjama, te negira čitavu aferu.

Sanjin Sinanović, službenik Centralne banke BiH, tužio je Centralnu banku zbog, kako tvrdi, namještanja konkursa za posao. Sinanović se prijavio na konkurs za mjesto rukovodioca Odjeljenja za sistem bezbjednosti u banci. On nije prošao, iako godina radi u tom odjeljenju. Umjesto njega, posao je dobio Ivan Soldo. Međutim, ono što je sporno u cijelom slučaju, prema riječima Sinanovića i prema pisanju ATV-a, jeste to što je testove sastavljao Igor Soldo, prezimenjak osobe koja je zaposlena. Igor Soldo negira bilo kakvo srodstvo sa Ivanom Soldom iako žive u istom gradu i prijavljeni su u istoj ulici.

 

 

Sanjin Sinanović / Foto: N1

 

Milan Vukelić, inženjer i sudski vještak građevinske struke – radnik Zavoda za izgradnju Banja Luka, ukazivao je na nepravilnosti u radu Zavoda, te raskrinkao građevinsku mafiju u Republici Srpskoj. Vukelić je vršio nadzor građevinskih radova koji se finasiraju iz budžeta grada Banjaluke. Vukelić je ukazivao na nezakonite radnje među kojima su reketiranje investitora pilane “Jovir”, kompanije “Subašić”, te kriminalne radnje prilikom rekonstrukcije parka “Petar Kočić” i Trga Krajine, izgradnje kolektora. Ubijen je u novembru 2007. godine, a počinioci i nalogodavci još uvijek nisu pronađeni.

Milan Vukelić

Status uzbunjivača

Prema važećem zakonu u Bosni i Hercegovini status uzbunjivača dodjeljuje Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK). U Zakonu o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine se eksplicitno navodi da će Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, na osnovu prijave uzbunjivača podnesene u dobroj vjeri, dodijeliti status uzbunjivača licu u roku od 30 dana od dana obraćanja Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije za dodjelu statusa uzbunjivača. Takođe, dalje u zakonu piše da se status uzbunjivača dodjeljuje bez obzira da li su štetne mjere nastupile ili se samo sumnja da bi se one mogle desiti.

Ono što je zajedničko Aleksandru Obradoviću,Sanjinu Sinanoviću i Milanu Vukeliću jeste to što niko od njih nije dobio status izbunjivača. 

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, ove godine 9. decembra su Centar za razvoj medija i analiza i Udruženje građana “Restart Srpska” u Sarajevu organizovali Marš za žrtve korupcije. Tom prilikom se medijima obratio i Sanjin Sinanović. On je tada izjavio: “Prepoznali su sve, moju dokumentaciju, prijavu, ali ne i moju dobru volju. Čovjek koji je odlučivao o mom statusu uzbunjivača je prethodno ostvario saradnju s intitucijom koju sam prijavio za korupciju tako da me ne čudi da je moj zahtjev odbijen i da nisam dobio status uzbunjivača.”

Ana Brnabić, predsjednik Vlade Srbije, za Aleksandra Obradovića govori kako on ne može biti uzbunjivač jer nisu ispunjeni zakonski uslovi za to. Aleksandar Obradović se nije prvo obratio nadležnim institucijama, već novinarima.  Ana Brnabić ovdje izostavlja činjenicu da su u tim nadležnim institucijama zaposleni članovi SNS-a, partije kojoj najmanje odgovara ova afera.

Istinu za volju, ni ova konstatacija Ane Brnabić nije sasvim tačna. U Zakonu o zaštiti prava uzbunjivača u Srbiji navodi da:

Uzbunjivač ima pravo na zaštitu, u skladu sa zakonom, ako:

1) izvrši uzbunjivanje kod poslodavca, ovlašćenog organa ili javnosti na način propisan zakonom;

2) otkrije informaciju iz člana 2. tačka 1) ovog zakona (u daljem tekstu: informacija) u roku od jedne godine od dana saznanja za izvršenu radnju zbog koje vrši uzbunjivanje, a najkasnije u roku od deset godina od dana izvršenja te radnje;

3) bi u trenutku uzbunjivanja, na osnovu raspoloživih podataka, u istinitost informacije, povjerovalo lice sa prosečnim znanjem i iskustvom kao i uzbunjivač.

Zakon ostavlja, ipak, još jednu opciju i to u članu 19. Tu piše “Javnost se može uzbuniti, bez prethodnog obavještavanja poslodavca ili ovlašćenog organa u slučaju neposredne opasnosti po život, javno zdravlje, bezbjednost, životnu sredinu, od nastanka štete velikih razmjera, odnosno ako postoji neposredna opasnost od uništenja dokaza.

Prilikom uzbunjivanja javnosti uzbunjivač je dužan da poštuje pretpostavku nevinosti okrivljenog, pravo na zaštitu podataka o ličnosti, kao i da ne ugrožava vođenje sudskog postupka. “

I pored toga što su Sanjin Sinanović Aleksandar Obradović ispunili sve zakonske preduslove, oni još uvijek nisu dobili status uzbunjivača.

Kako žive uzbunjivači?

Ako je suditi po junacima iz naše priče, uzbunjivači prolaze kroz raznorazne pritiske, torture, i to ne samo oni, već su i njihove porodice izložene opasnosti.  I Obradović i Sinanović su suspendovani sa posla, obojica čekaju odluku da li će biti vraćeni na posao. Naravno, ovo u mnogome utiče na finansije i na sam život uzbunjivača.

Pored toga, Obradović je bio prvo u pritvoru u Okružnom zatvoru u Beogradu, zatim u kućnoj pritvoru u Valjevu. Da napomenemo da supruga i dijete Obradovića žive u Beogradu, samim tim je ovo uticalo i na njihova viđanja, ali i na nesmetam život Obradovića.

I Sinanović i Obradović su izloženi stalnom pritisku vlasti i medija koji su naklonjeni vlasti. Tako, nazivani su špijunima, izdajnicima, osporava im se status uzbunjivača, istrage oko afera se ne pokreću iako postoje svi dokazi itd.

Milan Vukelić je ubijen tako što mu je podmetnuta bomba. Međutim, prije toga, Vukelićev auto je izgorio u maju 2007. godine, ali i kuća njegove majke. Vatrogasci su tada konstatovali da požar nije izbio zbog kvara na instalacijama, bez obrzira na to policija nije ništa utvrdila. Takođe, Vukelićevoj porodici je prijećeno smrću.

Izvor: infoveza.com

 

Popularne vijesti