Evropske vlade su u borbi protiv novog virusa korona donijele mjere koje ograničavaju osnovna prava građana. Ograničena je sloboda kretanja, dio populacije stavljen u karantin, uveden je policijski čas. Parlamenti su izglasali zakone koje daju vladama veće nadležnosti u borbi protiv pandemije. Građani prihvataju ove mjere jer vjeruju da je to u njihovom i društvenom interesu i da će one kratko da traju.
Način na koji se primjenjuju ove mjere razlikuje se, međutim, od zemlje do zemlje i zavisi od stepena demokratije, nezavisnosti institucija i političke kulture. Različiti pristupi Francuske i Mađarske pokazuju raspon u kome se evropske vlade kreću kada je riječ o borbi protiv epidemije.
Francuska je jedna od evropskih zemalja koje su najsnažnije pogođene novim virusom, ali u njoj nije uvedeno vanredno stanje, već « vanredna zdravstvena situacija « koja se smatra odgovarajućom ovoj vrsti rizika od epidemije i pandemije zaraznih bolesti. Vanredno stanje u Francuskoj je proglašeno samo za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata.
Kao i druge zemlje u Evropi i svijetu virus korona je i Francusku dočekao nespremnu. Načinjeni su propusti, prvi krug lokalnih izbora je održan 15. marta uprkos širenju virusa, da bi već sljedećeg dana predsjednik Emanuel Makron proglasio mjere zatvaranja stanovništva koje su uređene dekretom. Ova uredba se oslanja na odredbe iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti koje predviđaju mjere « proporcionalne rizicima «, među kojima je najdrastičnija ograničavanje kretanja. Izuzetak je odlazak u prodavnicu, kod ljekara, na posao ukoliko nije moguće da se obavlja od kuće, iz neizbježnih porodičnih razloga, kao što je čuvanje djece i pomoć osobama kojima je ona potrebna, kao i radi individualnih sportskih aktivnosti i vođenja kućnih ljubimaca u šetnju. Ograničenje kretanja kontroliše policija uvidom u potvrdu u kojoj je naveden razlog za kretanje, a koju pišu sami građani ili preuzimaju mustru preko interneta (formular u digitalnoj formi koji treba da se popuni biće dostupan na telefonima od 6. aprila).
U međuvremenu je vlada radila na nacrtu zakona o vanrednoj situaciji o kome se potom izjasnila Narodna skupština i Senat, kao i mješovita komisija poslanika i senatora. Zasjedanje Skupštine nije bilo uobičajeno zbog drastičnih mjera zaštite zbog kojih je u sali bilo tek dvadesetak poslanika, dok su ostali pratili rad na daljinu, a oni koji to nisu mogli dali su ovlaštena prisutnim poslanicima (od petsto sedamdeset sedam poslanika do tog trenutka se od virusa razboljelo osamnaest). U raspravi je bilo riječi o tome da vanredne mjere ne smiju da ukinu dijalog u društvu, kao i da vanredna situacija ne može da se sprovede po bilo koju cijenu.
Smisao zakona je da se vladi stave na raspolaganje sva sredstva za borbu protiv epidemije, ali da joj se ne ostave odrešene ruke da ih primjenjuje bez mehanizama kontrole. Mjere koje su donijete kontrolišu « sudije i parlament », istaknuto je. One se odnose na domene zdravlja, ekonomije, prava rada, socijalnu politiku. U nadležnosti vlade je ograničenje kretanja i zabrana okupljanja, ali i odlaganje izbora i pomoć preduzećima. Za one koji ne poštuju zabranu kretanja predviđene su novčane kazne – 135 evra ukoliko je u pitanju prvi prekršaj. Ukoliko se prekršaj ponovi u roku od petnaest dana, kazna je 200 evra, a u slučaju višestrukog kršenja propisa u roku od trideset dana kazne mogu da idu do 3 750 evra i šest mjeseci zatvora.
Zakon je izglasan 23. marta i predviđa da vanredna situacija traje dva mjeseca, odnosno do 24. maja i da može da bude obnovljena ukoliko je neophodno, odnosno ako to odobre poslanici Narodne skupštine i senatori. Vlada je dužna da bez odlaganja obavijesti o mjerama Narodnu skupštinu i Senat, koji u svakom trenutku mogu da zatraže dodatne informacije. I pored ovih ograničenja u Francuskoj se svakoga dana u javnosti preispituju potezi vlade i postavlja pitanje kršenja osnovnih sloboda, kao što je na primjer nadgledanje putem geolokalizacije. Francuski političar i evropski komesar Tijeri Breton je rekao da praćenje građana « nije naša kultura, nije naša tradicija « i da postoje drugi metodi kako bi se ljudima objasnilo da ostanu kod kuće. « Na evropskom nivou smo tražili da nam po jedan operater iz svake zemlje dostavi zbirne podatke, anonimne, kako bismo utvrdili da mjere zatvaranja stanovništva počinju da daju rezultate i kako bismo bolje predvidjeli gdje će doći do vrhunca zaraze što nam omogućava da bolje usmjerimo medicinski materijal tamo gdje je potrebno i kada je potrebno «, rekao je Breton u intervjuu francuskom radiju Frans enter.
Virus zvani Orban
Sa druge strane klatna je Mađarska, u kojoj je premijer Viktor Orban iskoristio epidemiju da učvrsti vlast. Parlament koji kontroliše izglasao je dvotrećinskom većinom zakon koji Orbanu daje ovlašćenje da sve odluke u vrijeme epidemije donosi sam, dekretima, bez vremenskog ograničenja. Jedna od odredbi u ovom zakonu se tiče širenja « lažnih vijesti« o virusu i vladinim mjerama koja je kažnjiva sa pet godina zatvora. (U Bugarskoj je predsjednik Rumen Radev stavio veto na sličan prijedlog u tekstu na kome je radio parlament po kome bi se « širenje lažnih vijesti« kažnjavalo sa tri godine zatvora.) Mađarski premijer može i da « ukine neke zakone dekretom, odstupi od zakonskih obaveza i donese druge izuzetne mjere« sa ciljem da garantuje « zdravlje, ličnu i materijalnu bezbjednost građana, kao i ekonomiju« . Opozicija je ovu odluku nazvala « državnim udarom » i « korakom ka diktaturi«, a vlada je uzvratila da je opozicija « na strani virusa«. Orbanovi kritičari traže da ograniči trajanje vanrednog stanja, kao što su to učinile ostale zemlje Evropske unije i pozivaju uniju da reaguje. U evropskoj štampi su se pojavili natpisi poput : « Pažnja, virus u Mađarskoj: Viktor Orban osigurao gotovo diktatorsku vlast ». Mađarski premijer je odgovorio: « Jasno sam rekao evropskim cmizdravcima da nemam vremena da raspravljam o bez sumnje fascinantnim ali teorijskim pravnim pitanjima«, kada treba « spašavati živote«. Orban je u početku epidemije okrivio strance za širenje virusa; grupa iranskih studenata je tako dobila rješenje o protjerivanju iz zemlje uz optužbu o djelovanju protiv nacionalne bezbjednosti.
Ovo nije prvi put da Orban, predvodnik « iliberala», igra na svoju ruku, suprotno vrijednostima na kojima se temelji Evropska unija. Evropski politikolozi su prije desetak godina smislili termin « iliberalna demokratija » kako bi opisali prirodu vlasti u Poljskoj i Mađarskoj, gdje su na vlasti ultrakonzervativne snage. Njihova karakteristika je da im smetaju demokratski mehanizmi koji služe za kontrolu vlasti. Iako su formalno demokratske – izabrane su na izborima – suštinski to nisu, jer je u njima ugrožena nezavisnost sudova, građani nemaju jednak tretman pred zakonom, kao ni zaštitu od države ili privatnih aktera. Orban je urušio nezavisnost pravosuđa, socijalne zakone, kontroliše medije, na migrantsku krizu je odgovorio podizanjem bodljikavih žica i zidova. U Briselu je ranije pokrenut postupak zbog ukidanja demokratskih instrumenata u Mađarskoj, koji bi mogao da dovede do ukidanja sredstava koje ova zemlja dobija od Evropske unije. Uprkos ovoj pomoći Orban naziva Brisel « novom Moskvom ».
Srbija je najbliža mađarskom modelu. Predsjednik Aleksandar Vučić slijedi orijentaciju iliberalnih demokratija koja odgovara njegovom političkom profilu.
U Srbiji je uvedeno vanredno stanje, uz obrazloženje da je to jedini način da se odlože parlamentarni izbori koji su bili raspisani 4. marta. Umjesto Narodne skupštine, ovu odluku je donio Vučić sa predsjednicom Vlade Anom Brnabić i predsjednicom Skupštine Majom Gojković. Ustav predviđa ovu mogućnost ukoliko Narodna skupština nije u stanju da zasjeda, a Vučić je naveo da je razlog zabrana okupljanja više od sto ljudi u zatvorenom prostoru. Ukoliko bi to bio razlog, onda bi u pitanju bio državni udar, smatraju stručnjaci iz oblasti ustavnog prava, jer odluka vlade ne može da spriječi Skupštinu da se sastane. Opozicija to i jeste nazvala državnim udarom, ukidanjem nadležnosti Skupštine i uvođenjem diktature. Narodna skupština prema ustavu ne može da bude raspuštena za vrijeme vanrednog stanja. Neki stručnjaci za pravo, poput Tanasija Marinkovića, profesora ustavnog prava na Pravnom fakultetu, založili su se, međutim, za uvođenje vanrednog stanja bez odluke Skupštine u cilju zaštite od širenja epidemije. U situaciji u kojoj se nalazi Skupština izjašnjavanje bi ionako služilo da se zadovolji privid demokratije, kao u Mađarskoj.
Unutrašnji neprijatelj
Vučić, kao i Orban, nikome ne mora da polaže račune o tome koje slobode će da omogući a koje će da uskrati građanima. Nema tijela koje kontroliše njegove odluke i odluke Vlade, zbog čega je otvorena mogućnost za zloupotrebu. U arsenalu koji opravdava borbom protiv virusa Vučić i predsjednica Vlade Ana Brnabić upotrijebili su prijetnje, upiranje prstom u « neodgovorne » (stari, mladi koji sjede po kafićima, povratnici iz inostranstva), pojačanu kontrolu stanovništva, praćenje mobilnih telefona građana («pratimo telefonske brojeve, italijanske «), produžavanje mjera samoizolacije za one koji su se vratili u zemlju, suđenje po kratkom postupku (do tri godine za one koji krše samoizolaciju prema krivičnom zakonu), produžavanje policijskog časa sve do potpunog uskraćivanja prava kretanja nedjeljom svim građanima. « Je l se javio strah ? Odlično. Srećan sam što se javio strah, biće disciplinovaniji ljudi », obrecnuo se na pitanje novinara u jednoj u nizu izjava koje su mnoge zapanjile. Vučić se nije zaustavio na tome. «Moramo da napravimo nešto da izgleda gore od Sajma, moram da smislim to, i da pitam Kineze. Samo se vi smijte, ja sam mrtav ozbiljan«, rekao je unoseći u svoju prijetnju dozu sadizma.
Lista represivnih mjera je iz dana u dan duža, na njoj se našao i pokušaj da se zaključkom vlade o informisanju centralizuju informacije o virusu i stanju u bolnicama i da se hapse novinari koji o tome pišu pod optužbom da šire paniku i lažne vijesti. Cilj je da se prikrije stanje u bolnicama u kojima ljekari i medicinsko osoblje nemaju osnovna sredstva zaštite u borbi protiv virusa.
Neodmerena reakcija vlasti na pisanje o stanju u bolnicama treba da skrene pažnju sa suštinskih pitanja zdravstvenog sistema, od kojih je ključno zašto su bolnice ostavljene da propadnu, zašto je zdravstveni sistem, kao i druge javne službe urušen posljednjih decenija podsticanjem privatnog sektora i privatne bolničke i ljekarske prakse, što je dovelo do toga da bolnice budu bez potrebnog materijala i bez neophodnih stručnjaka. Iznenadni udar epidemije je samo ogolio ovo stanje koje vlast pokušava da prikrije. Odgovor na pitanje šta je dovelo do ovakvog stanja podrazumijeva da se promijeni čitav smjer politike koja je do sada vođena.
Umjesto preispitivanja predsjednica Vlade Srbije bi, poput Orbana, da se obračuna sa novinarima, obrazlažući to brigom za « zaštitu porodica «. Uredba je preko noći povučena «na izričitu, direktnu molbu predsjednika Aleksandra Vučića«, izjavila je Ana Brnabić. Objašnjenje da su uredbom željeli da zabrane « informacije koje dolaze od lokalnih kriznih štabova, gradonačelnika « da zaštite «medicinske radnike i porodice, jer će neko trčati da kaže medijima nešto, da bi bio lokalna zvijezda «, govori da ne razumije kako se informiše javnost. Svedočanstva o stanju u bolnicama i teškim uslovima u kojima rade ljekari i medicinske sestre su jedna od glavnih i svakodnevnih tema evropskih i svjetskih medija i javnosti. Ovaj pokušaj da se spriječe ljekari i medicinsko osoblje podsjeća na fatalnu grešku koja je počinjena na početku epidemije u kineskom gradu Vuhanu, odakle je sve krenulo, kada su ućutkivani ljekari koji su upozoravali na razmjere opasnosti i ono što slijedi ućutkivani. Situacija u bolnicama u Srbiji, u Ćupriji, Beogradu, Nišu i drugim gradovima gdje su ljekari zaraženi, alarmantna je i sakrivanje informacija i zaplašivanje ljudi koji u njima rizikuju živote da bi liječili druge pokazuje nedostatak sluha za njihove apele i vapaje da im se pomogne, bez obzira što Vučić ponavlja da je «ponosan na ljekare« i što mu je alibi za represivne mjere «mišljenju struke«, u čemu mu pomaže armija iz tabloida čiji je zadatak da ubijedi javno mnjenje u nepogrešivost njegovih odluka i označi unutrašnje i spoljne neprijatelje na koje se prebacuje odgovornost za eventualne propuste države – Evropska unija koja nije solidarna, građani koji se vraćaju iz inostranstva, kolege novinari koji pišu o teškoj situaciji u bolnicama.
Francuska vlada više ne pokušava da razuvjeri javnost kao što je to bio slučaj u početku i prilagodila je svoja obraćanja nakon kritika da ne uzimaju građane za budale jer građanima nije potrebno da ih neko razuvjeri već da im kaže istinu. I francuski predstavnici vlasti su se u početku služili lažima kako bi se izvukli iz situacije u kojoj su morali da objasne zašto nema dovoljno medicinske opreme neophodne za borbu protiv virusa. I u Francuskoj su se predsjednik i premijer krili iza naučnog savjeta kako bi pridobili povjerenje građana. I oni su objašnjavali da odluke donose na osnovu stručnog mišljenja ljekara, dok nije postalo jasno da je naučni savjet na koji su se pozivali postao više političko, a manje naučno tijelo, koje prilagođava mišljenje situaciji na terenu, a ne naučnim obzirima, zbog čega se mišljenje ovog tijela manje citira u francuskim medijima. Zahvaljujući reakciji javnosti vlast je natjerana da govori istinu, jer je jasno da poštovanje mjera i izlazak iz krize nije moguć bez povjerenja građana u vladu koja im govori istinu i samo istinu.
U Srbiji je situacija obrnuta, predsjednik i premijerka ne samo što nisu prilagodili svoje javne nastupe kritikama javnosti, već su krenuli u još snažniji obračun sa nevidljivim neprijateljem koji je najčešće označen kao «ovi« i « oni«. Silina represivnih mjera i način na koji ih predsjednik i predsjednica Vlade saopštavaju javnosti proporcionalni su javašluku i bahatosti koje su pokazali na početku epidemije, zbog kojih bi mogli i sami da odgovaraju. Primjeri za to su ne samo neodgovorne izjave ljekara koje su okupili, čiji je cilj bio da razuvjere javnost već i masovni predizborni skupovi i skupljanje potpisa koje je organizovala vlast nakon što su registrovani prvi slučajevi virusa.
U Francuskoj je, na primjer, protiv premijera i njegovih ministara zdravlja i pravde već podnijeto desetak tužbi Sudu pravde Republike Francuske (CJR) u čijoj je nadležnosti da se bavi krivičnim djelima ili deliktima koje su počinili članovi vlade u toku obavljanja dužnosti. Tužbe su podnijeli ljekari, medicinske sestre, kandidati na lokalnim izborima, politički predstavnici i obični građani zbog zakasnile reakcije vlasti na pojavu virusa korona.
Razlog za traženje odgovornosti predsjednika i vlade je to što su uredbom o mjerama za vrijeme vanrednog stanja, koju su potpisali predsjednik Vučić i prvi potpredsjednik vlade, Ivica Dačić, kao i naredbom o ograničenju i zabrani kretanja, više od četvrtine stanovništva stavili u kućni pritvor. Ostaje da se ispita i ustavnost odluke o uvođenje potpune zabrane kretanja za starije od 65 godina koju je potpisao ministar policije Nebojša Stefanović, uz saglasnost ministra zdravlja Zlatibora Lončara, iako ustav predviđa da mjere u vreme vanrednog stanja kojima se odstupa od ljudskih i manjinskih prava može da potpiše Vlada, uredbom, uz supotpis predsjednika, ukoliko Skupština nije u mogućnosti da se sastane. Ustav dopušta odstupanje od ljudskih prava u vanrednom stanju samo «u obimu u kojem je to neophodno«, a u ovom slučaju je pitanje zašto im nije omogućeno da izađu iz kuće u vrijeme trajanja policijskog časa kako bi otišli do prodavnice, kod ljekara ili se prošetali, što je od ključne važnosti za njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Ovakva mjera je, prosto rečeno, nehumana. Ustupak da im se dozvoli izlazak iz kuće nedjeljom u cik zore pokazuje nerazumijevanje njihovog položaja. Uzgred, nejasno je i zašto u naredbi piše da je starijima dozvoljen izlazak nedjeljom od 3 do 8 ujutru, a Vučić u svojim obraćanjima govori o zabrani od 4 do 7 ujutru. Ove mjere, kao i odluku o ukidanju vanrednog stanja bi prema ustavu trebalo da potvrdi Narodna skupština kada se steknu uslovi za njeno zasjedanje, ali je nejasno ko odlučuje o tome kada će se to desiti. Nije jasno ni koliko će vanredno stanje da traje. U ustavu piše da može da traje najduže devedeset dana, ali da pod istim uslovima može da se produži još toliko.
U Francuskoj nema diskriminacije starijih u okviru mjera za borbu protiv virusa, ali se pitanje potpune izolacije postavilo u staračkim domovima gde je veliki broj umrlih. Evo šta je na sličnu dilemu odgovorila Nacionalna savjetodavna etička komisija od koje je francuska vlada tražila mišljenje: « Porodično i prijateljsko okruženje koje je privremeno uskraćeno stanovnicima (doma) je za mnoge od njih veza koja ih spaja sa svijetom i njihov glavni razlog za život. Oduzeti im to na suviše brutalan način može da izazove ozbiljnu promjenu njihovog zdravstvenog stanja na nepopravljiv način, pa čak i da neke od njih liši želje za životom «. Etička komisija je zato upozorila vladu da zatvaranje ne smije da bude sinonim za zatvor, bez obzira na pozivanje na javni zdravstveni imperativ. Starijima mora da se omogući prostor za kretanje, makar i ograničen, zaključak je etičke komisije.
U Srbiji su slobode lišeni i građani koji su se vratili iz inostranstva kojima je propisana izolacija u kućnim uslovima od četrnaest dana, koja je potom produžena na isti period. Vlada Srbije je ovu odluku bez objašnjenja poslala građanima na koje se to donosi u sms poruci 30. marta u kojoj je stajalo da se «mjera izolacije u kućnim uslovima produžava za još 14 dana «. Ako je u zemlju od 14. marta, kada su uvedene mjere kućne izolacije, do 18. marta ušlo 65 hiljada ljudi, kako je izjavila Ana Brnabić, to znači da su svi oni kao i hiljade drugih koji su stigli nakon toga u kućnom pritvoru od 28 dana, bez mogućnosti da odu u prodavnicu, bace đubre ili prošetaju kućne ljubimce. Ovi građani su izvrgnuti svakodnevnoj policijskoj kontroli, što telefonom, nekad i više puta na dan, što dolaskom na kućnu adresu, što je pored ugrožavanja ličnih sloboda i značajno iscrpljivanje policijskih resursa. Odluka o produženju izolacije je utoliko manje razumljiva ako se uzme u obzir izjava Darije Kisić Tepačević iz vladinog Kriznog štaba na konferenciji za štampu 2. aprila. Zamjenice direktora Instituta za javno zdravlje je rekla da ukoliko «ne bismo dozvolili da sa nas pređe infekcija ili se mi inficiramo poslije 14 dana ne bismo imali nijednog novooboljelog od ove infekcije«.
Posljednja u nizu mjera, uvođenje cijelodnevnog policijskog časa (od 13 časova u subotu do ponedeljka u 5 časova), ukida slobodu kretanja svim građanima i nastavak je njihovog kažnjavanja koje ustav ne dopušta.
Pitanje odgovornosti države bi moglo da se postavi i kada je riječ o odluci da povratnike iz inostranstva pošalju u karantine sa nehigijenskim uslovima i bez mogućnosti da ih izoluju, izlažući ih riziku od zaraze. Sporno je i kažnjavanje građana zatvorskim kaznama do tri godine zbog nepoštovanja propisanih mjera suđenjem po kratkom postupku putem video linka, i to ne samo zbog « procesnih mogućnosti koje nisu predviđene zakonom « i koje « predstavljaju drastično kršenje prava okrivljenog na pravično suđenje « , kako je ocijenila Advokatska komora Srbije, već i zbog mogućnosti da im se ugrozi život ukoliko budu upućeni u zatvore u kojima ne postoje uslovi za borbu protiv virusa, zbog čega je opasnost od zaraze veća. U mnogim evropskim zemljama zbog toga puštaju osuđenike koji imaju manje zatvorske kazne iz zatvora u kojima su tenzije na ivici usijanja i koje nerijetko dovode do pobune u kojima ima mrtvih.
Evropski odgovor
Evropska unija u ovoj situaciji nema vremena da se bavi Orbanom, još manje Vučićem, ali način na koji se ponašaju u ovaj krizi neće proći bez posljedica.
Nakon što je u Mađarskoj ukinut parlament a Orban preuzeo sve nadležnosti, predsjednica Evropske komisije, Ursula fon der Lajen poručila je da je od «ogromnog značaja« da vanredne mjere koje uvode vlade zemalja članica Evropske unije u uslovima zdravstvene krize ne krše osnovne principe i vrijednosti unije. Te vrijednosti su, podsjetila je, sloboda, demokratija, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava. Mjere u borbi protiv pandemije « moraju da budu ograničene na ono što je neophodno« , « proporcionalne« i « ne smiju da važe neograničeno« . Njemačka političarka koja je i sama ljekar pozvala je na « poštovanje slobode izražavanja « i istakla da « demokratija ne može da funkcioniše bez slobodnih i nezavisnih medija « . Vlade « moraju da osiguraju da ove mjere budu podvrgnute redovnoj kontroli », poručila je. Ursula fon der Lajen je insistirala na onome što postaje sve značajniji politički kriterijum za pripadnost Evropskoj uniji, a to je « zajednica vrijednosti «.
Do ovog koncepta naročito drži francuski predsjednik Emanuel Makron. Upravo zbog prirode vlasti koja je svojstvena iliberalnim demokratijama Francuska je sa dolaskom Makrona na vlast zatražila da se promijeni način organizacije unutar Evropske unije koji podrazumijeva da ubuduće ne budu sve zemlje jednako integrisane, već da one koje ne dijele « evropske vrijednosti » budu manje uključene u ključne odluke za budućnost unije. Makron je tražio da se ovaj politički kriterijum primjenjuje u odlučivanju o primanju kandidata za članstvo, poput Srbije. Srbija sa Aleksandrom Vučićem u tom slučaju nema mnogo šansi, jer o tome da li ispunjava ovaj kriterijum neće odlučivati Mađarska, već prije svega Francuska i Nemačka. A ko u Parizu i Berlinu želi još jednog Orbana u svojim redovima ?
Nakon što je hvalio uspjehe svoje šatl diplomatije sa ciljem da nas ubijedi u nesvakidašnju bliskost sa evropskim liderima – te čaša bijelog vina sa Angelom Merkel, te čašica armanjaka sa Emanuelom Makronom – Vučić je pronašao prirodno mjesto u horu evropskih iliberala koji koriste svaku priliku da bace kamen na Evropsku uniju, zaboravljajući da od nje zavise. Evropskoj uniji ima štošta da se prigovori i kritika evropskih institucija i njihovog funkcionisanja je itekako potrebna jer su pokazale da ne funkcionišu dobro. Ali ne dok je Evropska unija u « smrtnoj opasnosti » zbog nedostatka solidarnosti, kako je na to upozorio bivši predsjednik Evropske komisije, Žak Delor. Vučićev kamen upućen Evropskoj uniji na početku krize liči na kamičak koji se odbija o evropsku tvrđavu koja polako diže mostove koji je spajaju sa kopnom, odnosno sa zemljama u redu za članstvo. Između njih će uskoro ostati nepremostivi jarak.
(Demostat / Ana Otašević)
