Kako se najlakše „otarasiti“ Visokog predstavnika?
I ptice na grani znaju da sa Visokim predstavnikom za Bosnu i Hercegovinu, kako god se on zvao i ko god personalno bio na toj poziciji, zemlja ne može ostvariti suštinski napredak. Njegovo prisustvo, koje je u početku bilo zamišljeno kao privremena mjera za stabilizaciju i nadgledanje implementacije mira, vremenom je postalo simbol političke nezrelosti domaćih elita. Štaviše, dok god postoji institucija Visokog predstavnika, iluzorno je govoriti o punom suverenitetu BiH ili njenom ozbiljnom pristupanju Evropskoj uniji.
Jasno je da OHR (Kancelarija Visokog predstavnika) ne može ostati trajno rješenje. Međutim, ono oko čega ne postoji konsenzus jeste – kako ga ukloniti?
Put silom ili put reformama?
Trenutno Republika Srpska vodi svojevrsni rat iscrpljivanja sa Visokim predstavnikom, pokušavajući da ga delegitimiše, ignoriše ili čak „otjera“ silom. Ova strategija, međutim, pokazuje se kontraproduktivnom. U pokušaju da ga oslabe, politički akteri mu zapravo daju dodatni značaj i povod za djelovanje. Što je više osporavanja njegovog legitimiteta, to su češće njegove intervencije – često sa opravdanjem da je „unutrašnja politička nestabilnost“ razlog za produžetak njegovog mandata.
Ironično, Visoki predstavnik je imao manje uticaja i bio bliže odlasku prije 10 ili 15 godina nego danas. Umjesto da politički lideri ispunjavaju uslove za zatvaranje OHR-a, predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom i takozvanom „pet plus dva“ agendom, oni svojim postupcima i retorikom samo produbljuju zavisnost zemlje od međunarodnog nadzora.
Domaće odgovornosti i međunarodna licemjernost
Uloga Visokog predstavnika nije sama po sebi prepreka. Ona je simptom. Simptom nefunkcionalne političke kulture, nedostatka povjerenja među narodima i nesposobnosti (ili nevoljnosti) da se izgrade institucije koje mogu samostalno donositi i provoditi odluke.
Nije zanemariva ni odgovornost međunarodne zajednice, koja je kroz lik Visokog predstavnika često donosila ad hoc odluke, ponekad i nedemokratske, koje su znatno narušavale kredibilitet same funkcije. Suspendovanje Ustava Federacije BiH na jedan dan – bez šireg političkog dogovora – samo je jedan od primjera gdje se gubi granica između pomoći i paternalizma.
Ipak, koliko god bile sporne neke odluke Visokih predstavnika, glavni razlog njegovog opstanka ostaju domaći političari. Da postoji stvarna želja za napretkom, da se ulaže u institucionalne reforme, da se gradi vladavina prava i funkcionalna demokratija, OHR bi odavno bio zatvoren. On nije čuvar mira – on je čuvar neodgovornosti.
Pa kako onda da ode?
Odgovor na pitanje iz naslova – „kako se najlakše otarasiti Visokog predstavnika?“ – zapravo je jednostavan, ali nije lak: treba ispuniti uslove. Ti uslovi nisu nikakva kolonijalna nametanja, već elementarni principi jedne moderne države: vladavina prava, poštovanje ljudskih prava, funkcionalne institucije i politička stabilnost. Sve ono što bi trebalo da bude interes samih građana Bosne i Hercegovine – bez obzira na entitetsku ili etničku pripadnost.
Ključno je shvatiti da Visoki predstavnik nije uzrok problema – on je posljedica. On će ostati sve dok ga ovdašnja politička realnost dozvoljava. Onog trenutka kada domaći političari prestanu da ga „hrane“ svojim avanturizmom, korupcijom i populizmom, institucija OHR-a će izgubiti svaki smisao.
Paradoksalno, jedini miran i održiv način da se zemlja oslobodi Visokog predstavnika jeste da se ponaša kao da ga nema – da sama rješava svoje probleme, gradi dogovore i preuzima odgovornost. Jer samo zrela država može tražiti da joj se ne upravlja sa strane.
RESTART SRPSKA
