Iako postoji zabrinutost danas zbog vrtoglavog rasta nejednakosti u bogatim zemljama, posljednjih nekoliko decenija bilo je izuzetno povoljno po siromašne ljude širom svijeta. Između 1980. i 2016. godine, prosječna primanja donje polovine radnika su se skoro udvostručila i pripalo im je 12 procenata rasta globalnog BDP-a. Broj onih koji žive s manje od 1,90 dolara dnevno – što je granica za „krajnje siromaštvo“ koju je postavila Svjetska banka – više se nego prepolovio od 1990. godine, smanjivši se sa 2 milijarde na približno 700 miliona. Nikad ranije u ljudskoj istoriji nije se toliki broj ljudi izdigao iz siromaštva tako brzo.
Takođe, došlo je do znatnog poboljšanja u pogledu kvaliteta života, čak i za one koji su i dalje siromašni. Od 1990. godine, globalna stopa smrtnosti trudnica i porodilja je prepolovljena, kao i stopa smrtnosti novorođenčadi, čime su spašeni životi više od 100 miliona djece. Danas skoro sva djeca, podjednako dječaci i djevojčice, imaju pristup osnovnom obrazovanju, izuzimajući mjesta koja su suočena s velikim društvenim problemima. Čak su i smrti od HIV virusa, epidemije koja se nekad činila beznadežnom, dostigle svoj vrhunac neposredno po ulasku u novi milenijum i od tada su u stalnom padu.
Veliki dio zasluga za navedene dobitke pripada ekonomskom rastu. Pored toga što su povećale lične prihode, stope BDP-a koje su u stalnom porastu omogućile su vladama (i drugim) da više ulažu u škole, bolnice i lijekove, a prihodi idu siromašnima. Znatan pad siromaštva dogodio se u dvije velike ekonomije koje su posebno brzo rasle – u Kini i Indiji. Međutim, kako rast počinje da se usporava u obje države, postoje razlozi za brigu. Mogu li Kina i Indija učiniti išta da izbjegnu zastoj? I da li ove države nude siguran recept koji druge države mogu oponašati kako bi izvukle milione svojih stanovnika iz siromaštva?
Ekonomisti, uključujući i nas, posvetili su svoju cijelu karijeru izučavanju razvoja i siromaštva i neprijatna istina je da u ovom polju još uvijek nema dobrog odgovora na pitanje zašto privreda negdje napreduje, a negdje ne napreduje. Nema jasne formule za rast. Ako postoji zajednički činilac, onda je to rast koji naizgled potiče od preraspodjele prethodno loše raspodijeljenih resursa, odnosno, usmjeravanja kapitala i rada prema produktivnijem načinu upotrebe. Međutim, s vremenom se prinosi od tog procesa smanjuju i tada države moraju pronaći novu strategiju za borbu protiv siromaštva.
Potraga za ekonomskim rastom
Iako se ekonomski rast pokazao kao ključni faktor za smanjenje siromaštva, „brži rast“ ili „kontinuirani ubrzani rast“ su više obični izrazi kojima se iskazuje nada, nego što su preporuke za sprovođenje djelotvorne politike. Tokom osamdesetih i devedesetih, ekonomisti su proveli dosta vremena vodeći regresionu analizu rasta po državama, vrstu analize čiji je cilj predvidjeti stope rasta na osnovu niza varijabli. Istraživači su uključivali podatke – o obrazovanju, ulaganjima, korupciji, nejednakosti, kulturi, udaljenosti do mora i tako dalje – u nastojanju da otkriju koji su faktori potpomogli ili spriječili rast. Cilj je bio da se pronađe nekoliko poluga koje bi se mogle biti povući da bi se povećao rast.
Tokom ove potrage, naišlo se na dva problema. Prvo, kao što je pokazao ekonomista William Easterly, stope rasta za istu zemlju mogu se drastično mijenjati iz decenije u deceniju bez mnogo vidljivih promjena u bilo kom drugom pogledu. Šezdesetih i sedamdesetih godina, Brazil je bio globalni predvodnik rasta, međutim, oko 1980. godine, suštinski je zaustavljen rast (nakon čega je ponovo zabilježen porast, a zatim se opet zaustavio). Robert Lucas, jedan od osnivača moderne makroekonomije, 1988. godine objavio je članak u kojem se pitao zašto Indija toliko zaostaje i poželio joj je ubrzan rast, kao što je slučaj u Egiptu ili Indoneziji. Igrom slučaja, indijska ekonomija tek je započela tridesetogodišnji period brzog rasta, dok su egipatska i indonezijska počele zaostajati. Bangladeš, koji je uveliko smatran izgubljenim slučajem neposredno po svom nastanku 1971. godine, doživio je ekonomski porast od pet ili više procenata između 1990. i 2015. godine, a u 2016., 2017. i 2018. godini, rast Bangladeša premašio je sedam posto – što ga svrstava u 20 najbrže rastućih ekonomija na svijetu. U svim tim slučajevima, rast se odvijao ili izostajao bez ikakvog očiglednog razloga.
Drugo, ti napori da se otkrije ono što uzrokuje rast nemaju mnogo smisla na fundamentalnijem nivou. Skoro svaka varijabla za određenu zemlju djelimično je proizvod nečeg drugog. Dobar primjer je obrazovanje, jedan od činilaca koji je u pozitivnoj vezi s rastom. Obrazovanje je dijelom funkcija efikasnosti vlade u upravljanju školama i njihovom finansiranju. Ali vlada koja je u tome dobra, vjerojatno je dobra i u ostalim stvarima – recimo, u izgradnji cesta. Ako je rast veći u zemljama s boljim obrazovnim sistemima, da li škole koje obrazuju radnu snagu treba da dobiju zasluge ili ceste koje olakšavaju trgovinu? Ili odgovornost snosi nešto drugo? Dodatno komplikuje situaciju to što su velike šanse da je moguće je i da je obrazovanje posljedica rasta, a ne samo da je rast rezultat obrazovanje. Pokušaj izolovanja pojedinačnih faktora koji dovode do rasta, uzaludan je potez, kao što je i smišljanje odgovarajućih preporuka za sprovođenje djelotvorne politike.
Šta onda preostaje tvorcima politika? Očigledno, treba izbjegavati neke stvari, kao što su: hiperinflacija; izrazito precijenjeni fiksni kursevi; komunizam sovjetskog, maoističkog ili sjevernokorejskog tipa; potpunu vladinu prevlast nad privatnim preduzećima, kao što je bio slučaj u Indiji sedamdesetih godina prošlog vijeka, gdje je sve bilo u državnom vlasništvu, od brodogradilišta do fabrika obuće. Međutim, danas to nije naročito koristan savjet, s obzirom na to da više skoro niko ne poseže za takvim ekstremnim opcijama.
Ono što većina zemalja u razvoju želi znati nije to da li bi trebalo preko noći nacionalizovati svu privatnu industriju, nego da li treba oponašati kineski ekonomski model. Iako se Kina u velikoj mjeri odlikuje tržišnom ekonomijom, pristup zemlje kapitalizmu uveliko se razlikuje od klasičnog anglosaksonskog modela, kojeg karakterišu niski porezi i malo propisa, pa čak i njegove evropske varijante, gdje država igra veću ulogu. U Kini, država, kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou, igra ogromnu ulogu u raspodjeli zemlje, kapitala, pa čak i radne snage. I druge privrede istočne Azije odstupile su od tradicionalnog kapitalističkog modela i doživjela decenije visokog rasta; pogledajmo situaciju u Japanu, Južnoj Koreji i Tajvanu, mjestima gdje je država prvobitno povela aktivnu industrijsku politiku.
Sva te ekonomije postigle su spektakularan uspjeh nakon sprovođenja nekonvencionalne politike. Pitanje je da li su to postigli zahvaljujući svojim odlukama ili uprkos njima. Je li Istočna Azija samo imala sreće ili se iz njenog uspjeha može naučiti lekcija? Neke od tamošnjih privreda bile su razorene zbog Drugog svjetskog rata, tako da je brzi rast djelimično mogao biti faktor pukog oporavka. Štaviše, koje elemente kineskog iskustva druge zemlje treba da oponašaju? Treba li započeti s Kinom Denga Xiaopinga, teško siromašnom ekonomijom s uporedno izvrsnim obrazovanjem i zdravstvom i vrlo ravnomjernom raspodjelom prihoda? Ili s Kulturnom revolucijom, pokušajem uklanjanja prednosti elita i postavljanja svih na jednak nivo? Ili s prethodnih 4.000 godina kineske istorije? Oni koji predviđaju scenario istočnoazijskih ekonomija da dokažu vrline jednog ili drugog pristupa, samo sanjaju: ne postoji način da nešto takvo dokaže.
Jednostavno ne postoji recept za postizanje trajno visokog rasta u siromašnim zemljama. Čini se da su čak i stručnjaci to prihvatili. Godine 2006, Svjetska banka zatražila je od ekonomiste Michaela Spencea da vodi komisiju za ekonomski rast. U svom završnom izvještaju, grupa je konstatovala da ne postoje opšti principi rasta i da nikad dva primjera ekonomske ekspanzije nisu identična. Easterly nije imao riječi pohvale za njihov rad: „Nakon dvije godine rada komisije 21 svjetskog vođe i stručnjaka, radne grupe s 11 članova, 300 akademskih stručnjaka, 12 radionica, 13 savjetovanja i budžeta od 4 miliona dolara, odgovor stručnjaka na pitanje kako postići visoki rast bio je otprilike: ne znamo, ali vjerujemo da će stručnjaci to utvrditi“.
Laka meta
Ekonomisti su, ipak, nešto naučili iz uspona i padova o izvorima ekonomskog rasta. Konkretno, shvatili su da su tranzicije važan, ali još nedovoljno naglašen dio priče o rastu. Jedno od glavnih načela tradicionalne teorije rasta bilo je da su tranzicije nevažne, jer su tržišne snage osigurale da se resursi nesmetano i brzo upotrijebe na najproduktivniji način. Najplodnije parcele zemlje trebalo bi intenzivno obrađivati. Najbolji radnici trebalo bi da završe u najprofitabilnijim firmama. Ulagači bi trebalo da svoj kapital povjere najperspektivnijim preduzetnicima.
Međutim, ova pretpostavka je često pogrešna. U određenoj ekonomiji, produktivne i neproduktivne firme koegzistiraju, a resursi se ne koriste uvijek na najbolji način. To se posebno odnosi na zemlje u razvoju, gdje mnoga tržišta, poput onih za kredit, zemlju ili radnu snagu, slabo funkcionišu. Problem uglavnom ne leži u nedostupnosti vještine, tehnologije i kapitala, već izgleda da ih ekonomija ne koristi na najbolji način. Neke firme imaju više zaposlenih nego što je potrebno, dok druge nisu u mogućnosti da zapošljavaju. Neke firme se služe najnovijom tehnologijom, dok druge to nikad ne čine. Neki preduzetnici sa sjajnim idejama možda nemaju finansije, dok drugi koji nisu naročito talentovani nastavljaju s poslovanjem. To je ono što ekonomisti nazivaju „misalokacija“, odnosno, loša raspodjela resursa.
Loša raspodjela resura ometa rast, što znači da se on ponovnom raspodjelom može poboljšati. Posljednjih godina, ekonomisti su pokušali da odrede koliki bi se ekonomski razvoj mogao odviti zahvaljujući preraspodjeli resursa i njihovom upotrebom na najbolji način. Chang-Tai Hsieh i Peter Klenow, na primjer, otkrili su da samo premještanje faktora unutar određenih industrija, uz zadržavanje kapitala i radne snage, može povećati produktivnost u Kini za 30–50 posto i Indiji za 40–60 posto. Ako bi se preusmjeravanje odvijalo preko šireg sloja privrede, isplatila bi se još više.
Drugim riječima, rast je moguće podstaći samim preusmjeravanjem postojećih resursa ka prikladnijim načinima upotrebe. Ako zemlja pođe od svojih resursa koji se vrlo slabo koriste, kao što je to činila Kina prije Denga ili Indija u vremenu ekstremnih uslova, tada bi prve koristi od reformi mogle proizaći iz jednostavnog upotrebljavanja silnih loše iskorištenih resursa. Postoji mnogo načina da se bolje raspodijele resursi, od napuštanja kolektivizovane poljoprivrede koja je bila specifična za Kinu pod Dengom, do napora koje je Indija uložila devedesetih godina za ubrzavanje rješavanja dužničkih sporova, što je rezultovalo efikasnijim kreditnim tržištima.
Loša strana ove strategije je to što se dobici počnu smanjivati u određenom trenutku. Mnoge privrede u razvoju sada dostižu ovu tačku. Oni će se, kao i ostatak svijeta, morati suočiti s neprijatnom istinom: eri zapanjujućeg rasta vjerojatno će doći kraj.
Razmotrimo putanju Kine. Dosad se zemlja već riješila svojih najlošijih raspodjela resursa. Dobici od ekonomskog rasta su se mudro ponovo ulagali, a kako je proizvodnja rasla, proizvodi su se prodavali u inostranstvu, profitirajući od naizgled beskrajne svjetske gladi za izvozom. Međutim, i toj strategiji se uveliko nazire kraj: sada kada je Kina najveći izvoznik na svijetu, ona nikako ne može nastaviti izvoz brže nego što svjetska ekonomija raste.
Kina bi možda ipak mogla sustići američki BDP po stanovniku, ali njegov usporeni rast ukazuje na to da će za to biti potrebno dosta vremena. Ako kineski ekonomski rast padne na 5 posto godišnje, što nije nemoguće, i ostane na tom nivou, što je možda optimistično, i ako rast SAD-a i dalje bude varirao oko 1,5 posto, tada će biti potrebno najmanje 35 godina da Kina dostigne SAD u pogledu prihoda po glavi stanovnika. U međuvremenu, smisleno bi bilo da kineske vlasti prihvate da je brzi rast privremen, kao što to naizgled i čine. Kineski predsjednik Xi Jinping u 2014. govorio je o prilagođavanju „novom normi“ sporijeg rasta. Mnogi su iz tog zaključili da će, iako su dani dvocifrenog godišnjeg rasta sada prošlost, kineska ekonomija u doglednoj budućnosti ipak rasti na 7 posto godišnje. Ali čak i to može biti previše optimistično. Međunarodni monetarni fond predviđa da će rast Kine do 2024. godine pasti na 5,5 posto.
Sličan je i primjer Indije. Počevši od 2002. godine, sektor proizvodnje u toj zemlji zabilježio je velika poboljšanja u raspodjeli resursa. Fabrike su brzo unaprijedile svoju tehnologiju, a kapital se brzo slio u najbolje firme unutar svake industrije. Budući da se činilo da poboljšanja nisu povezana s bilo kakvom promjenom politike, neki ekonomisti govorili su o „misterioznom proizvodnom čudu u Indiji“. Ali to nije bilo čudo – samo skromni pomak s mračne početne tačke. Mogu se pronaći razna objašnjenja za uspon. Možda je došlo do smjene generacija, jer je vlasništvo nad firmama prešla s roditelja na njihovu djecu, od kojih su se mnoga školovala u inostranstvu i često su bila ambicioznija i više znala o tehnologiji i svjetskom tržištu. Ili je to možda bila posljedica akumulacije skromnog profita, što je na kraju omogućilo da se plati prelazak na bolja i veća postrojenja. Bez obzira na tačan uzrok, ekonomski uspon Indije najbolje se objašnjava kao rezultat ispravljanja pogrešne raspodjele, tj. vrsta rasta koja može nastati iz „gađanja lake mete“.
Takav rast ne može trajati zauvijek. Kako privreda eliminiše svoje najgore fabrike i firme, prostor za daljnja poboljšanja prirodno se smanjuje. Čini se da se Indija danas suočava s naglim usporavanjem. Međunarodni monetarni fond, Azijska razvojna banka i Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj procjenjuju da će se ekonomski rast Indije 2019. i 2020. godine smanjiti na oko 6 posto. Drugi su naveli da je indijska ekonomija možda već usporila: Arvind Subramanian, glavni ekonomski savjetnik New Delhija od 2014. do 2018, tvrdio je da su službene procjene precijenile rast zemlje za čak 2,5 posto u posljednjih nekoliko godina. Rast u Indiji mogao bi se oporaviti, ali u jednom trenutku, usporiće se trajno. Istini za volju, moguće je da bi se Indija mogla zaglaviti u užasnoj „zamci sa srednjim dohotkom“, gdje brzo rastuće ekonomije počinju sa zastojem. To nije jedini primjer, jer prema Svjetskoj banci, od 101 ekonomije koje su imale srednji dohodak 1960. godine, samo njih 13 došlo do visokih prihoda do 2008. godine.
Nažalost, baš kao što ekonomisti ne znaju puno o tome kako postići rast, vrlo malo znaju i o tome zašto se neke zemlje, poput Meksika, zaglave u zamci sa srednjim dohotkom i zašto neke, poput Južne Koreje, ne završe u istoj situaciji. Postoji vrlo stvarna opasnost da će se, pokušavajući zadržati brz rast, zemlje suočene s naglim usporavanjem rasta okrenuti politikama koje trenutno štete siromašnima u cilju budućeg rasta. U pokušaju da se očuva rast, mnoge su zemlje protumačile recept za uspješno poslovanje kao dozvolu za uvođenje svih vrsta nepogodnih politika za siromašne, a pogodnih za bogate, poput smanjenja poreza za bogate i spašavanja korporacija.
Takav je bio stav u SAD-u pod predsjednikom Ronaldom Reaganom i u Velikoj Britaniji pod premijerkom Margaret Thatcher. Međutim, ako se nešto može naučiti od ove dvije zemlje, traženje od siromašnih da stegnu pojas u nadi da će se pokloni bogatima na kraju isplatiti ne znači ništa za rast, a još manje za siromašne: u oba slučaja, rast jedva da je zabilježen, dok je nejednakost naglo skočila. Globalno gledano, jedna grupa koja je bolje napredovala i od najsiromašnijih 50 posto između 1980. i 2016. godine, bila je u top 1 posto, a to su bogati u zemljama koje su već bogate, plus sve veći broj vrlo bogatih u zemljama u razvoju i oni su činili 27 posto tadašnje ukupnog rasta. 49 posto ljudi ispod njih, u koje spadaju skoro svi ljudi u SAD-u i Evropi, pretrpjelo je poraz, a njihova primanja su u tom razdoblju stagnirala.
Eksplozija nejednakosti u ekonomijama koje stagniraju ili opadaju je loša vijest za budući rast. Politička reakcija dovodi do izbora populističkih vođa koje govore o čudesnim rješenjima koja rijetko djeluju – a često dovode do katastrofa u stilu Venecuele. U bogatim zemljama posljedice su već vidljive, od rastućih trgovinskih prepreka u SAD-u, do groznice Brexita u Velikoj Britaniji. Čak je i Međunarodni monetarni fond, nekadašnjem bastionu postavljanja rasta na prvo mjesto, prepoznao da je žrtvovanje siromašnih radi unapređenja rasta loša politika. Sada MMF zahtijeva da se u obzir uzima ekonomska nejednakost unutar država kada se daju savjeti.
Fokusiranje na dobitak
Rast će vjerojatno usporiti, barem u Kini i Indiji, a moguće je da tu skoro niko be može ništa učiniti. Isto se može odviti u drugim zemljama, ali niko ne može predvidjeti gdje i zašto. Dobra vijest je da, čak i ako nema rasta, postoje načini za poboljšanje drugih pokazatelja napretka. Ono što kreatori politika treba da imaju na umu jeste da je BDP sredstvo za postizanje cilja, a ne sam cilj. To je korisno sredstvo, bez sumnje, pogotovo kada stvara radna mjesta ili povećava plate ili budžete kako bi vlada mogla više raspodijeliti. Ali krajnji cilj ostaje poboljšanje kvaliteta života, naročito onima koji žive u najgorim uslovima.
Kvalitet života se ne odnosi samo na potrošnju. Iako bolji život dijelimično označava mogućnost da se više troši, većini ljudi, čak i oni najsiromašnijim, nije stalo samo do toga. Žele se osjećati vrijednim i poštovanim, brinuti se o zdravlju roditelja, školovati djecu, žele da im se mišljenja uvaže i da slijede svoje snove. Veći BDP može pomoći siromašnima da postignu mnoge od tih stvari, ali to je samo jedan način, a nije uvijek najbolji. Zapravo se kvalitet života uveliko razlikuje između zemalja sa sličnim nivoima dohotka: na primjer, Šri Lanka ima više ili manje isti BDP po glavi stanovnika kao Gvatemala, ali daleko niže stope smrtnosti majki, novorođenčadi i djece.
Takve razlike ne bi trebalo da budu iznenađujuće. Gledajući unazad, jasno je da su mnogi važni uspjesi posljednjih nekoliko decenija nisu bili rezultat ekonomskog rasta, već neposrednog fokusa na poboljšanje određenih ishoda, čak i u zemljama koje su bile i ostale vrlo siromašne. Na primjer, stopa smrtnosti ispod pet godina drastično je pala širom svijeta, čak i u nekim vrlo siromašnim zemljama, čija se ekonomija nije naročito brzo razvijala. To je pretežno zahvaljujući tome što su se tvorci politika fokusirali na brigu o novorođenčadi, vakcinaciju i prevenciju malarije. Isti pristup može se i treba primijeniti na bilo koji drugi faktor koji poboljšava kvalitet života, bilo da je riječ o obrazovanju, vještinama, preduzetništvu ili zdravlju. U fokusu treba da bude biti prepoznavanje ključnih problema i pronalaženje načina za njihovo rješavanje.
Ovaj proces zahtijeva strpljenje: trošenje novca samo po sebi ne mora nužno pružiti stvarno obrazovanje ili dobro zdravlje. Ali za razliku od ekonomskog rasta, stručnjaci zapravo znaju napredovati. Velika prednost fokusa na jasno definisane intervencije je činjenica da te politike imaju mjerljive ciljeve i zbog toga se mogu direktno ocijeniti. Istraživači mogu eksperimentisati s njima, odustati od onih koji ne funkcionišu i poboljšati one koji funkcionišu. Proveli smo veliki dio svoje karijere radeći upravo na ovom i to isto sad rutinski rade stotine istraživača i kreatora politika uz pomoć organizacija kao što je Abdul Latif Jameel Poverty Action Lab ili J-PAL (mreža koju smo započeli u MIT-u) i Inovacije za borbu protiv siromaštva, grupe koju je osnovao ekonomista Dean Karlan.
Iako niko ne zna kako pretvoriti Keniju u Južnu Koreju, zahvaljujući radu Jessice Cohen i Pascaline Dupas, znamo, na primjer, da je masovna distribucija besplatnih posteljina tretiranih insekticidima najefikasniji način borbe protiv malarije. U nizu nasumičnih ispitivanja, ovi istraživači su otkrili da je naplaćivanje ljudima za baldahine, za šta se nekada smatralo da će povećati upotrebu istih, u stvari smanjilo njihovu upotrebu – dokaz koji je na kraju uvjerio velike razvojne organizacije da odustanu od naknada. Između 2014. i 2016, ukupno je isporučeno 582 miliona mreža protiv komaraca tretiranih insekticidima. Od toga je 75 posto razdijeljeno kroz kampanje masovne distribucije besplatnih mreža za krevet, spasivši desetine milona života.
Iza granica ekonomskog razvoja
Suština je da pravi sastojci trajnog ekonomskog rasta ostaju tajni. Ali mnogo se toga može učiniti kako bi se riješili većine uzroka uzaludnog rasipanja u privredama siromašnih država i patnje među njihovim ljudima. Djeca koja umiru od bolesti koje se mogu spriječiti, škole u kojima se učitelji ne pojavljuju, pravosudni sistemi koji predugo razvlače slučajeve – sve to bez sumnje snižava produktivnost i otežava život. Rješavanje takvih problema možda neće natjerati zemlje na trajni brži rast, ali moglo bi dramatično uticati na dobrobit njihovih građana.
Štaviše, iako niko ne zna kada će u određenoj zemlji pokrenuti lokomotiva za rast, ako i kada se to desi, siromašni će vjerovatnije uskočiti u voz ako su dobrog zdravstvenog stanja, znaju čitati i pisati, a mogu razmišljati i dalje od granica svoje neposredne okolnosti. Možda nije slučajno to što su mnogi pobjednici globalizacije bili komunističke zemlje koje su uložile velike napore u ljudski kapital svog stanovništva iz ideoloških razloga (poput Kine i Vijetnama) ili mjesta koja su vodila sličnu politiku jer im je prijetio komunizam ( kao što su Južna Koreja i Tajvan).
Stoga, najbolja šansa za zemlju u razvoju, poput Indije, je pokušaj da se poveća životni standard resursima koje već posjeduje: ulaganjem u obrazovanje i zdravstvo, poboljšanjem rada sudova i banaka te izgradnjom boljih cesta i gradova pogodnijih za život. Ista logika vrijedi i za kreatore politika u bogatim zemljama koji bi trebalo da ulože direktno u podizanje životnog standarda u siromašnijim zemljama. U nedostatku magičnog napitka za razvoj, najbolji način da se dubinski izmijene milioni života je da se ne pokušava uzaludno poticati ekonomski rast, nego da se fokus stavi na ono što razvoj treba da poboljša; dobrobit siromašnih.
Autori: Abhijit V. Banerjee i Esther Duflo
Prevod i adaptacija: Aleksandra Vučenović
