Gospodar sunca, vjetra i rijeka: Zelena energija Edhema Bičakčića

“Energetska tranzicija mora biti pravedna”, kazao je ujesen prošle godine bivši premijer Federacije Bosne i Hercegovine i nekadašnji direktor Elektroprivrede BiH (EPBiH) Edhem Bičakčić. Poznat kao jedan od najbližih saradnika prvog predsjednika Predsjedništva BiH, pokojnog Alije Izetbegovića, bio je aktivni učesnik i osuđen je u Sarajevskom procesu 1983. godine.

Kao jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA) od rata do danas Bičakčić obnaša rukovodeće pozicije uprkos optužnicama o zloupotrebi ovlasti i upozorenjima dva visoka predstavnika OHR-a u BiH o korupciji te brojnim sumnjivim poslovima u oblasti energetike.

Početkom 2001. godine tadašnji Visoki predstavnik u BiH, Volfgang Petrič, upotrebom Bonskih ovlasti smijenio je Bičakčića s dužnosti direktora Elektroprivrede BiH. U obrazloženju OHR navodi da je za vrijeme obnašanja mandata premijera Federacije BiH Bičakčić “zloupotrijebio ovlasti preusmjeravajući javne prihode kroz kompleksan i korumpiran sistem finansijskih spekulacija, pri čemu su velike sume novca završile u kasama Stranke demokratske akcije (SDA)”.

Petrič u istoj odluci potcrtava da “korupcija rezultira krađom iz vlastitog džepa time nanoseći štetu svima” te da “korupcija odbija strane ulagače”.

Foto: Muzej Alija Izetbegović

Zanemarujući upozorenja, Bičakčić je “izigrao” odluku visokog predstvanika u BiH i ostao “na određenom položaju” u EPBiH, koji mu, kako je navedeno u odluci iz 2003. tada aktualnog visokog predstavnika u BiH, Pedija Ešdauna, dopušta da indirektno upravlja portfolijem o kupovini novih preduzeća u kojem se radi o približno 22,6 miliona konvertibilnih maraka.

Tri mjeseca nakon zabrane osnovana je porodična firma Bičakčić d. o. o. koja se bavi projektovanjem, inženjeringom i konsaltingom u sektoru obnovljivih izvora energije. Dvije godine kasnije naša se država obavezuje na primjenu EU Direktive o korištenju obnovljivih izvora energije i potpisuje Ugovor o uspostavi Energetske zajednice s EU i sedam drugih zemalja kako bi ostvarile cilj da do 2020. godine 40% struje bude proizvedeno iz obnovljivih izvora.

Entitetske elektroprivrede tada počinju s potpisivanjem ugovora s uglavnom privatnim firmama kojima se obavezuju da će struju iz obnovljivih izvora otkupljivati po garantovanim cijenama u periodu do 15 godina te da će proizvođači dobivati novčani podsticaj u zavisnosti od količine proizvedene struje.

Podsticaje za privatne kompanije plaćaju građani kroz mjesečnu naknadu za obnovljive izvore energije, priloženu uz račun za električnu energiju. Zahvaljujući ovakvom sistemu proizvođači zarađuju mnogo više od elektroprivreda.

Tu Bičakčić, zajedno s ostalim vlastima bliskim poduzetnicima, vidi dobru priliku.

A kad nam skinu sankcije

U junu 2006. novoizabrani visoki predstavnik u BiH, Kristijan Švarc Šiling, Bičakčiću ukida zabrane o vršenju javnih funkcija u EPBiH iz 2001. i 2003. godine. U ljeto iste godine Robert Oroz, aktivista Eko udruge Gotuša iz Fojnice, Bičakčića sreće na javnoj raspravi povodom izgradnje mini hidrolektrane (mHE) Luke na rijeci Željeznici u Fojnici.

“Prvi sam ga put sreo u ljeto 2006. godine u Reumalu (hotel u Fojnici, op. a.), kada smo slučajno saznali da je zakazana javna rasprava povodom izgradnje male hidroelektrane Luke na rijeci Željeznici. Ta je mHE planirana svega par stotina metara od moje kuće, ali sam za javnu raspravu saznao potpuno slučajno i to tek dan-dva prije”, navodi Oroz otkrivajući uhodanu praksu održavanja javnih rasprava.

Pošto su neke od prvih mHE poslije rata građene baš u Fojnici, mještani su bili upoznati s devastirajućim posljedicama takvih gradnji.

“Imali smo priliku da vidimo kako se grade hidroelektrane, kako se postavljaju dalekovodi, koliko se šume pri tome isječe i uvjerili smo se u devastirajuće efekte ovakve gradnje. Nama nisu mogli prodati priču kako je to vodenica koja nikome ne šteti”, prisjeća se Oroz.

Protesti Gotuša, foto: Energetika

Unatoč jasnom protivljenju, 2009. godine bageri su ušli u Gotušu. Uslijedila je reakcija mještana koji su tijelima branili korito i godinu dana dežurali na rijeci. Kada su bageri napokon prestali dolaziti, mještani su mislili da su izvojevali pobjedu protiv profitom inspirisane devastacije rijeke.

No 2012. na Željeznicu s istim projektom dolazi druga postava investitora. Inicijalno kompanija Jees koja je dobila koncesiju prodaje istu kompaniji Peeb u vlasništvu Munira Selmana, bliskog rođaka Bičakčičevog saradnika Salke Selmana. Ova kompanija je kasnije prodana Nedžadu Deliću. Mještani ponovo staju uz rijeku.

Na kraju su Fojničani odbranili Željeznicu, ali mHE, kako je naveo Boris Filipić iscrpno problematizujući pojave mHE u tekstu na portalu Abrašradio, još uvijek nisu izbrisane iz prostornog plana. Dok Fojničani brane rijeku, Bičakčić ponovo zahvaljujući Švarc Šilingovoj odluci o poništenju zabrane obavljanja funkcija u EPBiH – dolazi do rukovodećeg položaja u toj kompaniji.

U godinama koje slijede EPBiH, na čijem je čelu Nadzornog odbora Bičakčić, intenzivira pripreme projekata za gradnju 17 malih hidroelektrana na Neretvici. Ugovor o koncesiji za izgradnju mHE na slivu rijeke Neretvice, između opštine Konjic i EPBiH, zaključen je u februaru 2009. godine.

Ne može nam niko ništa

Iste su godine protiv Bičakčića podignute dvije optužnice. U prvoj se tereti da je djelujući u svojstvu premijera Vlade FBiH zajedno s tadašnjim ministrom finansija i liderom Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH), Draganom Čovićem, zloupotrijebio položaj.

Bičakčić i Čović prema optužnici iz budžeta FBiH odobrili su 3.671.398,76 KM za rješavanje stambenih pitanja djelatnika u tijelima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti BiH i FBiH. Odlukama iz 2010. i 2011. Suda BiH i apelacionog vijeća Suda BiH Bičakčić i Čović oslobođeni su ovih optužbi.

U drugoj optužnici iz iste godine Bičakčić je s tadašnjim direktorom Energoinvesta, Nedžadom Brankovićem, takođe optužen za zloupotrebu položaja i to jer je Brankoviću nezakonito omogućio da stekne vlasništvo nad stanom vrijednim 217.983 KM.

U ovom poduhvatu navodno su oštetili Energoinvest d. d.Sarajevo za 150.000 KM i budžet FBiH za 114.000 KM. Kantonalni ih je sud 2010. oslobodio krivice, a Vrhovni je sud FBiH u martu potvrdio oslobađajuću presudu za Brankovića te odbio optužbu protiv Bičakčića.

Foto: Nezavisne novine

Dok traju sudski procesi, kompanija Bičakčić d. o. o. intenzivno radi na projektima izgradnje mHE.

“Uz još jednog bivšeg generalnog direktora EPBiH, Amera Jerlagića, Bičakčić je glavni lobista trpanja naših malih rijeka u cijevi. Od te struje koja je zanemariva u odnosu na cjelokupnu proizvodnju u FBiH, korist imaju samo vlasnici i projektani (Bičakčić pripada objema kategorijama), a lokalna zajednica ima samo nepopravljivu i ogromnu štetu”, objašnjava inžinjer elektroenergetike i energetski analitičar Almir Muhamedbegović.

Kao argument kojim se opravdava gomilanje mHE na rijekama širom BiH, u energetskim se krugovima često čuju tvrdnje da izgradnja mHE doprinosi stabilnosti elektroenergetskog sistema BiH. Muhamedbegović, međutim, navodi da se radi o “neinteligentnom spinu koji nema veze s istinom i koji vrijeđa logiku”.

“Jer kako drugačije gledati činjenicu da imate situaciju da ljudi vijekovima žive uz te planinske rijeke i tu vodu koriste za svoje svakodnevne potrebe i sada dođe neko ko tu ‘krhku’ rječicu, u kojoj cvjeta biodiverzitet, strpa u ogromne cijevi, da bi tim cijevima doveo vodu do postrojenja. I uz sve to taj finansijski moćni lobi izgradnje mini hidroelektrana ubjeđuje ljude kojima otima rijeku da je to sve za njihovo dobro”, potcrtava Muhamedbegović.

Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije usvojen u Federalnom parlamentu 2013. godine omogućio je profit za vlasnike “zelenih” izvora energije. Krajem 2014. godine Bičakčić se pojavljuje u Martinbrodu, povratničkom naselju kod Bihaća poznatom po slapovima Une, koji je dio Nacionalnog parka.

Tamo je gradska delegacija, tada iz redova SDA, predstavila ruskog investitora, izvjesnog Olega Hilminskog, koji je kasnije te godine registrovao firmu Bosna Energy, i to na istoj adresi na kojoj je smještena i Bičakčićeva firma.

“Na pripremnoj tribini ljudima u Martinbrodu obećavaju 10 ili 15 radnih mjesta u samo jednoj smjeni, što bi značilo da će u toj maloj hidroelektrani raditi između 30 i 50 ljudi, što je smiješno. U takvim objektima inače radi jedno ili nijedno jer je sve na daljinski”, navodi Anes Podić iz Eko akcije prisjećajući se protesta ispred opštinske zgrade u Bihaću, gdje se pojavilo tek 15-ak aktivista.

Gradsko vijeće Bihaća mimo propisa daje saglasnost za izdavanje koncesije za dvije mini hidroelektrane: Martinbrod i Dobrenica. Odluka o koncesiji data je bez okolinske studije ili detaljnog obrazloženja o ekonomskoj opravdanosti projekta, o čemu je 2015. pisao Žurnal.

Foto: Dejan Rakita/Pixsell

Dok mještani i stručnjaci spekuliraju o ekonomskoj isplativosti, investitori njuše deset puta veće otkupne cijene električne energije iz obnovljivih izvora, plus podsticaje, u odnosu na broj kilovata proizvedene struje što im omogućava godinu ranije usvojeni zakon o korištenju obnovljivih izvora energije.

U maju 2015. održan je okrugli sto za odabrane, gdje je Bičakčić zahvalio na prilici da prezentuje navodno prethodno nacrtani projekat za izgradnju mHE, koji već postoji u prostornom planu NP-a i Federacije.

“Nije je crtao niti Bičakčić niti moj stručni tim, nego je ona bila prethodno nacrtana”, kazao je tada Bičakčić. Direktor Nacionalnog parka “Una”, Amarildo Mulić, za Aljazeeru je naknadno objasnio da su nadležne službe grada Bihaća tražile saglasnost za odobravanje radova na izgradnji mHE Martinbrod, za potrebe postupka izdavanja urbanističke saglasnosti za firmu Bosna Energy.

Bičakčićev ekspertni tim: Sve su rijeke iste ili možda nisu

Nacionalni park “Una” nije izdao saglasnost jer je, prema riječima Mulića, preskočen niz procedura. Zbog pritiska javnosti odluka je o gradnji mHE u Nacionalnom parku “Una” poništena. Ova je pobjeda za očuvanje krajiške ljepotice ukazala na netransparentnost javnih rasprava, nepoštivanje postupaka pri izgradnji te sumnjivu proceduru pri dodjeli koncesionih dozvola.

O praksi zatajivanja informacija o održavanju javnih rasprava svjedoči i iskustvo predsjednika Udruge sportskih ribolovaca Busovača, Ivice Tomičića. Tomičić ističe da je javna rasprava za izgradnju mHE Merdani održana u mjestu Grablje, ali da su oni kao Ribarsko udruženje za nju slučajno saznali iako su interesna skupina.

“Javnoj su raspravi prisutvovali Fahrudin Mešković, vlasnik restorana Kod Fehre, koji je jedan od investitora u mHE Merdani, te Edhem Bičakčić s tajnicom u ulozi projektanta. Nakon što smo kazali da mi nismo dobili dokumentaciju o projektu od projektantne kuće Bičakčić, tajnica nas uvjerava da smo ih dobili mjesec ranije zamijenivši nas s udrugom Vir Merdani. Ja tada govorim da smo mi Udruženje sportskih ribolovaca, a ne Vir Merdani i da za tu udrugu nikada nismo čuli”, naglašava Tomičić.

Tomičić ističe da je Vir Merdani fiktivno udruženje osnovano za potrebe javne rasprave, kako bi umjesto prigovora ribara iz Busovače u njihovo ime dalo saglasnost za izgradnju hidrocentrala.

Nakon proučavanja dokumentacije projekta izgradnje hidrocentrale Merdani, ribolovci iz Busovače shvatili su da je projekat prepisan. Koncesiju za izgradnju mHE Merdani na rijeci Lašvi dobili su Fahrudin Mešković, Fahrudin Čago i Koluh Zakir. Ona je kasnije prodata Ibrahimu Kasumovću, bratu načelnika Zenice Fuada Kasumovića.

“Nakon što smo detaljno iščitali dokumentaciju, što rijetko ko radi, napravili smo prigovore na 18 stranica jer je Bičakčićeva projektna kuća prepisala kompletan projekat s rijeke Željeznice i smjestila ga na rijeku Lašvu. U dokumentaciji se često pominje Lašva, ali onda onom ko prepisuje promakne naziv Željeznica, što jasno ukazuje na prepisivanje. Primjetili smo i podatke koji ne odgovaraju rijeci na kojoj mi živimo”, ispričao je Tomičić.

Osim netransparentnosti javnih rasprava, stručnjak u oblasti za obnovljive izvore energije Dragan Bulajić kao prijetnju zdravom odnosu prema okolišu vidi i u načinu izdavanja i trgovini dozvolama i koncesijama.

“Posebna je primjedba način dobijanja dozvola za gradnju i malih hidroelektrana i solarnih elektrana. Nepotizam “ja tebi, ti meni”, bez transparentnosti, jedini je način dobivanja ovakvih dozvola. Pojedinci se tako bogate jer uspiju prodati, u nekoj fazi projekta, koncesije. Poređenja radi, 1 MW prodaje se na tržištu Evrope po cijeni od 100.000 do 150.000 eura”, navodi stručnjak oblasti za obnovljive izvore energije Dragan Bulajić.

Dok su stanovnici na obalama zarobljenih rijeka razmišljali o ekonomskoj isplativosti, Bičakčić se vodio logikom podsticaja i sigurnog otkupa skupe struje iz zelenih izvora, kada je 2015, poput brojnih poduzetnika bliskih vrhovima vladajućih stranaka, prepoznao toplotu stolačkog sunca, gdje je izgradio nekoliko solarnih elektrana (SE).

Ostajte ovdje: Sunce tuđeg neba neće vas finansirati

Samo od podsticaja za energiju iz SE Bičakčić je od 2015. do 2020. zaradio 85,850.50 KM, prema podacima iz baze podataka Centra za istraživačko novinarstvo. U iscrpnim je istraživačkim tekstovima nekoliko novinara izvještavalo o tome kako je uništena ideja o pravednoj tranziciji na primjerima stolačkog solarnog buma, trgovini kvotama i nelegalnostima u procesu izdavanja dozvola.

Iste godine Bičakčić dolazi na čelo odbora Nacionalnog komiteta Međunarodnog vijeća za velike električne sisteme, CIGRE, koji okuplja stručnjake u oblasti energetike.

Foto: CIGRE

EPBiH 2017. godine pokreće aktivnosti u okviru 10 godina ranije pripremanih projekata za izgradnju 17 mHE na rijeci Neretvici, za koje je općina Konjic već izdala koncesije. U julu 2017. godine EPBiH objavljuje tender za nabavku i ugradnju mašinske opreme za izgradnju prve dvije mHE na Neretvici, ali nakon intervencije Ureda za razmatranje žalbi EPBiH 2018. godine poništava tender.

U maju 2019. ponavlja tender za usluge izgradnje prve dvije mHE na Neretvici – Srijanski most i Gorovnik ušće. EP BiH krajem 2019. posao vrijedan 5.264.782,97 KM dodijeljuje konzorciju na čijem je čelu – Edhem Bičakčić.

Iako je u početku negirao povezanost, Bičakčić se na Neretvici pojavljuje kao konsultant investitora i vlasnik firme odgovorne za nabavku mašinske opreme za gradnju mHE.

“On je igrao na tu kartu autoriteta pošto je jedno vrijeme bio predsjednik Islamske zajednice. Htio je da ima što više spoljnih saveznika, zato je i došao na Neretvicu i mislio je da će tamo biti dočekan s crvenim tepihom. Međutim desilo se nešto sasvim drugo”, govori Oroz, koji je nakon pobjede u Fojnici stao uz broje građane u odbranu Neretvice.

Mještani su tada zajedno s udruženjima koja se bave zaštitom okoliša počeli tri godine dugu borbu protiv ekocidnog projekta. U maju 2023. EPBiH zvanično je odustala od izgradnje hidroelektrana na Neretvici. Ovu pobjedu mnogi pripisuju djelovanju brojnih ekoloških udruženja, snažnom otporu lokalnog stanovništva i posebno pravnoj savjetnici Aarhus centra u BiH, Nini Kreševljaković, koja je prolazeći kroz pakao pravnog sistema dokazala niz neregularnosti.

“Sve je započelo s utuživanjem dvije okolinske dozvole za mHE Srijanski most i Gorovnik ušće, koje su izdate na način da zainteresirana javnost nije bila adekvatno uključena u procese ishodovanja istih. Iz spomenutih je razloga Kantonalni sud u Sarajevu nakon tri godine dugog sudskog procesa presudio u korist javnosti i poništio nelegalne dozvole. U međuvremenu smo uspjeli dokazati da pravosnažne građevinske dozvole također nisu ishodovane na legalan način jer osim što javnost nije bila uključena u proces, ove su dozvole izdate bez energetske dozvole koja je uslov za izdavanje građevinskih”, ističe Kreševljaković.

Foto: AbrašMEDIA

Uz sve pomenute neregularnosti vrijedi pomenuti da je koncesioni ugovor imao definisane rokove za izgradnju malih hidroelektrana koji nisu ispoštovani, a pri tome nije potpisan aneks koncesionog ugovora te su ispunjeni svi zakonski uslovi za raskidanje istog.

“Naposljetku je Elektroprivreda BiH poduzela taj posljednji i najvažniji korak te raskinula ugovor s općinom Konjic. To je učinjeno nakon nekoliko godina naše pravne borbe, ali i snažnog otpora lokalnog stanovništva koje je bilo odlučno u tome da neće dopustiti prolaz mašinama”, objašnjava Kreševljaković.

Odgovornost za ishodovanje neregularnih dozvola, kako navodi Kreševljaković, snose Federalno ministarstvo okoliša i turizma, općina Konjic te Elektroprivrede BiH, koja nije podnijela zahtjev za aneksiranje koncesionog ugovora.

“Što se tiče kompanije Bičakčić, ako su moja saznanja ispravna, njima je zasigurno bio interes realizacije ovog projekta s obzirom na to da su imali direktnu materijalnu korist, ali je teško tvrditi i dokazati da postoji direktna odgovornost ove kompanije za stvari koje su neregularno urađene. Posao tužilaštva trebao bi biti da istraži sve okolnosti pod kojima su se dešavale neregularnosti, zbog čega smo već i podnijeli krivične prijave protiv odgovornih lica u općini Konjic”, zaključuje Kreševljaković.

Pobjedom građana Neretvica se upisuje na listu propalih projekata koji ilustruju Bičakčićevo viđenje pravednosti u kontekstu energetske tranzicije. Istovremeno s porazom projekata u kojem je trebao zaraditi više od pet milliona konvertibilnih maraka, Bičakčić biva izabran za predsjednika Sabora Islamske zajednice BiH krajem maja 2023.

Ne puše vjetar s Vlašića svima isto

U posljednjih se nekoliko mjeseci bivši premijer FBiH spominje u pričama o planu izgradnje vjetroelektrana na Vlašiću, za koje je Vlada Srednjobosanskog kantona već izdala četiri koncesije.

Deset ugovora o koncesijama dobila je kompanija bez ijednog zaposlenog. TLG d. o. o. iz Travnika pripadala je Bičakčiću, njegovom ratnom drugu, bivšem ministru sigurnosti BiH, Selmi Cikotiću, koji je nedavno osuđen na tri godine zatvora zbog zloupotrebe položaja, i kompaniji EIB Internationale a. d. Banja Luka, koja je, pak, u vlasništvu Drage Talijana.

Foto: Armin Durgut/Pixsell

O njegovoj ulozi u izvlačenju milionskih sredstava iz Elektroprivrede RS nedavno je detaljno pisao Žurnal. Koncesiju je u ovom projektu TLG d. o. o. prenijela na kompaniju Vjetroelektrane Čardakov, čiji su vlasnici Bičakčić, pomenuti Cikotić i EIB te kompanija Interenergo, energetski inženjiring d.o. o. Ljubljana.

“Koncesija koju su vlasnici firme Vjetroelektrane Čardakov d. o.o. dobili za gradnju vjetroparka na Vlašiću, potpisana je od premijera Tahira Lende, uticajnog SDA političara i nekrunisanog višegodišnjeg Vladara SBK. Teško je povjerovati da Cikotić i Bičakčić nisu u dobrim odnosima s dotičnim. Radi se o dodjeli koncesije gdje nema natječaja, nego zainteresovana lica podnose ’samoincijativnu ponudu’ nadležnom kantonalnom organu”, naglašava Muhamedbegović.

Javnost je saznala samo da je koncesija za izgradnju prenesena s prethodnog koncesionara na firmu Vjetroelektrane Čardakov d.o. o., registrovanu u Novom Travniku, gdje je dugogodišnji načelnik bio jedan drugi Lendo, sadašnji potpredsjednik FBiH, čiji su jedni od suvlasnka bivši državni ministar sigurnosti,Cikotić, i sadašnji predsjednik CIGRE BiH, koji je ujedno i predsjednik Sabora IZBiH. Sve u svemu, radi se o interesnom krugu moćnih ljudi koji su obnašali i koji još uvijek obnašaju važne javne funkcije, objašnjava Muhamedbegović.

Zanimljivo je da je za iste lokacije za koje je kompanija TLG d.o. o dobila koncesije, konkurisala i Elektroprivreda BiH, koja navodno već vrši naučna istraživanja. Plan izgradnje vjetroparka na Vlašiću takođe je stari projekat koji datira još iz 2015. godine. I tada su se u medijima čuli nezadovoljni glasovi mještana i ekologa koji su ukazivali na štetnost projekta po ekosistem.

“Prema raspoloživim podacima, radi se o vjetroparku snage 50MW. To je projekat čija je vrijednost, po mojoj procjeni, veća od 130 miliona kovertibilnih maraka. Pretpostavljam da će ova dvojica s ostalim partnerima koji su osnivači kompanije Vjetroelektrane Čaradkov d. o. o. ili tražiti moćne finansijske partnere ili će u jednoj fazi razvoja, a nakon što ishoduju potrebne dozvole, projekat jednostavno prodati”, tvrdi Muhamedbegović.

Foto: Federalna.ba

Nešto je slično učinjeno, nastavlja Muhamedbegović, u slučaju vjetroelektrane Ivovik, gdje su se pojavili finansijski moćni kineski investitori, koji su otkupili projekat od “domaćih“ investitora.

“Sada će iz VE Ivovik kineski vlasnici struju prodavati na otvorenom tržištu. Ja to vidim kao siguran put u koloniziranje energetskih resursa države BiH. Naime, tako proizvedena struja, niti jedan njen dio, neće biti ponuđena u univerzalnoj usluzi za snabdijevanje domaćinstava, a što bi doprinijelo odražavanju niže cijene za građane, nego će se prodavati na veleprodajnom tržištu unutar ili izvan BiH i donositi ogroman profit svojim vlasnicima, pod izgovorom ‘dekarbonizacije’”, zaključuje Muhamedbegović.

Bičakčić je upravo pod ovim izgovorom, koristeći mrežu poznanstava, profitirao na projektima koji su imali ili i dalje imaju poguban uticaj na okoliš. Sve ove investicije otvaraju pitanja o transparentnosti i etičnosti Bičakčićevog poslovanja u polju energetike i njegovoj neraskidivoj, i prema mišljenju dva bivša visoka predstavnika u BiH, toksičnoj vezi s Elektroprivredom BiH, koja je odigrala značajnu ulogu u grananju mreža korupcije.

Naizgled čista energija iz obnovljivih izvora koju promoviše sada predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH u nepravednim procesima izgubila je njenu zelenu patinu koju je prekrila čađ pa je sada crnja od uglja.

Uprkos našem insistiranju Edhem Bičakčić odbio je da odgovori na upite portala Tačno.net.