Friday, September 27, 2024
23.7 C
Banja Luka
spot_img

NAJNOVIJE VIJESTI

spot_img

POVEZANE VIJESTI

Mirni protest roditelja djece sa poteškoćama u razvoju 27. maja u Bijeljini – Da li naša djeca nakon 18. ili 30. godine postaju nevidljiva?

Proteklog mjeseca, na Trgu Krajine u Banjaluci, roditelji djece sa poteškoćama u razvoju iz Banjaluke i dvadesetak roditelja iz Bijeljine, održali su protest na kom su zatražili da se izmijeni Zakon o dječijoj zaštiti.

Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju iz Bijeljine, ističu da je prijeko potrebno da se poboljša pomenuti zakon, pa je to jedan od razloga zašto su zakazali mirne proteste i u Bijeljini, 27. maja na Trgu kralja Petra I Karađorđevića u 13.00 časova.

„Ja sam majka devojčice s poteškoćama u razvoju. Marija ima osam godina i za ovo vrijeme prošli smo toliko toga. Nismo zadovoljni ophođenjem prema djeci s poteškoćama u razvoju – od doktora, pregleda. Takva djeca nigdje nemaju prednost, a to je jako žalosno. Dječijeg neurologa nemamo u Bolnici, pa moramo privatno da ga plaćamo. Skoro sve moramo da završavamo „privatno“… Nažalost, država nije otvorena ni po kom pitanju prema djeci s poteškoćama u razvoju – „traže dlaku u jajetu““, rekla je Sanja Bošković za portal Dešavanja u Bijeljini.

Kako kaže, djecu je potrebno voditi na procjenu svake godine, a određene od njih sigurno neće „iščeznuti“ za godinu dana.

„Trebalo bi donijeti odluku da takva stanja i bolesti budu proglašena za trajno, a ne privremeno oštećenje… Zar će te bolesti za godinu da isčeznu? Neće! Roditelj njegovatelj, takođe… Zar se u svemu tome treba tražiti „dlaka u jajetu“? Zar mislite da će jedno takvo dijete moći samostalno da funkcioniše? Guraju nas unazad umjesto da nam pomognu da idemo naprijed. Pojedini ministri izjavljuju da smo mi majke bijesne. Ja bih mogla samo da pitam, da li oni znaju šta znači imati dijete s poteškoćama u razvoju? Koliko treba odricanja? Koliko je tu bola? Koliko odbijanja i suza? Koliko zatvorenih vrata? Koliko pogleda podsmijavanja? Koliko pitanja: Šta je s Vašim djetetom? Znate li koliko to boli? I na kraju da pitam ima li tu mjesta, kako kažu, bijesu? Zar nemamo i mi pravo da budemo „normalni roditelji“? Zar naša djeca nemaju prava da budu djeca? Da budu dio društva? Zašto nas odbacujete? Zar će život poslije djetetove 30 godine prestati? Šta sutra kad nas ne bude? Razočarana sam u nas kao društvo… Gdje smo zakazali? Hvala svima koji su pomogli i koji su imali razumijevanja za nas roditelje i za djecu s poteškoćama u razvoju… A bezbroj je pitanja bez odgovora…“, iskreno i razočarano priča Sanja.

Bijeljinka Natalija Dragić, majka Miloša, dječaka sa Daunovim sindromom, inače samohrana majka, ogorčena je što, prema Zakonu, ne može da bude roditelj njegovatelj, a istovremeno i da njeno dijete pohađa Dnevni centar na tri sata.

„Miloš ima Daunov sindrom, neverbalan je, rasute pažnje, sfinkere ne kontroliše iako smo u pokušaju, u svemu mu treba pomoć i asistencija, jer bukvalno ništa ne zna sam da uradi… Uslovljena sam da dijete ne može da pohađa Dnevni centar ako se budem ostvarila kao roditelj njegovatelj, što je apsurd jer dijete u Centru boravi tri sata, a ostalih 21 sat sam ja njegovatelj svom djetetu. Uslovljena sam da dijete zatvorim u četiri zida, a da u privatnoj režiji plaćam terapeute da bih svoje dijete bar iole osposobila za samostalan život, što je gotovo pa nemoguće…. Mišljenja sam da svaki roditelj koji ima kategorisano dijete treba da dobije status roditelja njegovatelja shodno procentu invalidnosti, ali ne i da nas uslovljavaju ispisivanjem iz vaspitno-obrazovnih ustanova, jer samim tim krše njihova osnovna prava – pravo na slobodu, školovanje itd. Isto tako, naši zahtjevi, koje ćemo iznijeti i na protestima 27. maja, su da se dječiji doplatak prima doživotno, kao u zemljama u regionu, ali kad prestane dječija zaštita, da pređe, po zakonu, u socijalnu zaštitu, a isto tako i roditelj njegovatelj dok je dijete živo… Takođe, svaki roditelj treba da ima staž, jer poslije 30 godina… da li vjerujete da ćemo biti sposobni za rad ili da će nas iko primiti na posao?!“, rekla je svoje mišljenje Natalija.

Slavka Borič, majka je dvije djevojčice sa poteškoćama u razvoju – Bojane i Božane. Obje su operisale skoliozu i imaju epileptične napade, a pored toga i umjerenu mentalnu retardaciju.

„Bojana je sa 80 posto invalidnosti, a Božana sa 90 posto. Ne ostvarujem status roditelj njegovatelj iako su djeca potpuno zavisna od moje pomoći. Želela bih da svaki roditelj ostvari to pravo, jer nam znači u smislu terapija, lijekova i uopšteno života… Isto tako, podržavam inicijativu roditelja da se uved staž, kao i ostala davanja doživotno, jer, šta poslije 18 ili 30 godina? Da li tada naša djeca postaju nevidljiva? Baš tada im više treba, jer su stariji, teži, i više im njege treba“, zaključila je Slavka za Dešavanja u Bijeljini.

(Dešavanja u Bijeljini)

Popularne vijesti