Udruženje građana – Restart Srpska više od dvije godine bavi se analizom VD direktora u Republici Srpskoj.
Iz Restarta su i ranije isticali da je status vršioca dužnosti direktora način da se ti direktori drže pod direktnom političkom kontrolom i to na svakodnevnom nivou, jer mogu biti razriješeni bez obrazloženja, na bilo kojoj sjednici Vlade. Misterija je to što se Vlada nije potrudila da i te vršioce dužnosti drži u zakonitom statusu, pa se na čelnim mjestima nalaze ljudi kojima je davno istekao mandat i rok postavljenja.
O VD direktorima za portal BUKA razgovaramo sa Stefanom Blagićem iz Restarta.
Stefane, u Restartu već duže vrijeme analizirate VD direktore u Republici Srpskoj, kakva je situacija sa relativnom novom Vladom u Republici Srpskoj, da li se situacija popravila u odnosu na ranije?
Ne, baš suprotno. Čini se da je iz godine u godinu situacija na ovom polju sve gora, zakoni se sve manje poštuju, a vršioci dužnosti su sve masovniji. Vjerujte mi, ako se ovaj trend nastavi u narednih nekoliko godina, imaćemo više vršioca dužnosti na funkcijama od redovno izabranih funkcionera i direktora. Ono što su teorija i zakonodavci predvidjeli kao kratkotrajno rješenje, kao “premošćivanje” određene situacije ili problema, kod nas je postalo pravilo i praksa.
Stefan Blagić, foto: BUKA, arhiva
Koliko danas u javnim preduzećima, agencijama i fondovima imamo VD direktora?
Mi se ovim pitanjem bavimo skoro dvije godine i do dan danas ne možemo vam reći tačan broj. Vršioci dužnosti se gotovo svakodnevno mijenjaju, a posebno su kritični lokalni nivoi koje više niko na ovom svijetu ne može ispratiti. Sjednice lokalnih parlamenata često prolaze u razrješavanju i imenovanju vršioca dužnosti, na redovnom, sedmičnom i mjesečnom nivou. Ako razgovarate sa odbornicima po gradovima i opštinama, svi će vam potvrditi da situacija nikada nije bila gora, da vlada jedan potpuni javašluk i da se vršioci dužnosti smjenjuju i postavljaju ne samo po političkom/koalicionom dogovoru, nego često i usljed kompleksnih privatnih odnosa lokalnih nosioca vlasti. Kompetentnost je pluskvamperfekat, iako je konkursna procedura za imenovanja npr. direktora javnih preduzeća obavezna, praksa to demantuje.
Prema vašim analizama ko je imao najduži VD staž kao direktor?
Trenutni neprikosnoveni lider je direktor Fonda zdravstva Republike Srpske Dejan Kusturić. Na poziciji vršioca dužnosti direktora je evo već osmu godinu zaredom.
Šta kaže zakon, koliko neko može biti VD direktor?
Ovo je jako dobro pitanje i vrijeme je da se neke zablude otklone. Sjećate se kada je premijer Višković jednom rekao kako kada neko ne ispunjava uslove da bude direktor, Vlada ga imenuje kao v.d. i zakon je ispoštovan. Premijer je dobrim dijelom u pravu, jer je ova materija u domenu javnih preduzeća, a pogotovo javnih ustanova potpuno neregulisana. Primjera radi, kod javnih ustanova ne postoje apsolutno nikakve odrednice niti zakonski propisi koji regulišu imenovanje i/ili dužinu trajanja mandata vršioca dužnosti (sa izuzetkom kada je statut neke ustanove regulisao ovo pitanje). Ipak, u organima uprave je drugačija situacija. Tu je zakon jasan i kaže da neko može biti u v.d. statusu najduže devet mjeseci. Međutim, iz našeg istraživanja je primijetno da i sama Vlada, tačnije ministarstva krše zakon.
Šta se nakon isteka VD mandata treba uraaditi, po zakonu?
Dok traje mandat vršioca dužnosti, organi uprave, preduzeća ili ustanova treba da sprovode proceduru koja kao krajnji cilj ima imenovanje redovno izabranog funkcionera ili direktora. V.d. institut služi isključivo tome, da se premosti neka situacija dok se u redovnom postupku ne izabere novi rukovodilac.
Zašto vlast probjegava praksi zadržavanja VD direktora, odnosno zašto se ne poštuju zakoni u RS?
Umjesto da bude kao u prethodnom odgovoru, u praksi v.d. status služi kao predmet ucjene, korupcije, političke zloupotrebe i kriminala. Nerijetko su vršioci dužnosti ucijenjeni jer ih se može lako smijeniti i postaviti novi (gotovo po pravilu partijski) kadar, pa se preko njih razni mutni poslovi mogu “završavati”. Takođe, sami rukovodioci koji su u ovom statusu sami pristaju da budu akteri korupcije ili raznih drugih zloupotreba u strahu od gubitka posla. Oni se uslovljavaju i ucjenjuju, pa postaju slijepi poslušnici političkih glavešina. A kada jednom upadnu u vrtlog korupcije, iz njega je jako teško izaći. To je, prema meni, glavni razlog nepoštovanja zakona. Na kraju bih samo napomenuo da ovo nije karakteristika samo Republike Srpske, nego i ostatka BiH, ali i zemalja u regionu.
(Buka)
