Popularna regionalna Instagram platforma Tampon Zona objavila je opsežnu analizu o zabrinjavajućem trendu koji posljednjih godina sve više dobija na snazi. Riječ je o organizovanoj političkoj agendi američke ultradesnice koja, koristeći estetiku društvenih mreža, glamur i influensersku kulturu, nastoji privući mlade žene generacije Z.
Piše: Melani Isović; Foto: Svjetlana Panić, Fotobaza
Poruke koje se promovišu nisu bezazleni savjeti o životnom stilu. Naprotiv, riječ je o ideologiji koja zagovara da žena treba služiti mužu, Bogu i državi, udati se i rađati prije fakulteta, imati što više djece bez obzira na finansijske mogućnosti te biti poslušna suprugu i tradicionalnim rodnim ulogama.
Posebno uznemirava činjenica da se na skupovima i konferencijama koje promovišu ovakve ideje kao govornice pojavljuju i žene koje otvoreno zagovaraju ukidanje prava glasa ženama, tvrdeći da žene ne bi trebale učestvovati u političkom odlučivanju. Ideje koje su se donedavno smatrale ekstremnim danas se, kroz društvene mreže, predstavljaju kao poželjan stil života i način ostvarivanja “istinske sreće”.
Ovakvi sadržaji nisu slučajni, već dio šire strategije normalizacije ekstremno konzervativnih i antidemokratskih stavova među mladima, upakovanih u estetski privlačan sadržaj koji na prvi pogled djeluje kao lifestyle, a ne politička propaganda.
Ovaj trend pokazuje koliko društvene mreže mogu biti moćan alat za širenje ideologija koje dovode u pitanje teško stečena prava žena i demokratske vrijednosti. Ovakvi narativi ne predstavljaju samo pokušaj redefinisanja položaja žena u društvu, već i direktan izazov decenijama borbe za rodnu ravnopravnost, reproduktivna prava i demokratske slobode.
Željka Umičević iz Helsinškog Parlamenta Građana Banja Luka ističe da desničarski pokreti kosriste i romantizuju “tradicionalnu porodicu” kako bi na suptilan način vratili žene u kuću
“Ako se tradicionalna porodica postavi kao ‘prirodna’ i ‘božanska’ institucija, svako žensko pravo koje izlazi izvan tog okvira (od kontracepcije do karijernih ambicija) postaje ‘neprirodno’ ili ‘izdajničko’. Tradicija, kako je desničari definišu, im služi kao test da li je žena dobra ili nije. Sve što se ne uklapa u koncept i mušku zamisao tradicionalne žene je neprihvatljivo. Na taj način, oni ne štite porodicu, oni zarobljavaju ženu u definiciji koja joj ne dozvoljava da bude bilo šta drugo osim kćeri, supruge ili majke.”, napominje Umičević.
Ideološka amputacija ličnosti
“To je ideološka amputacija ličnosti, zamaskirana u očuvanje kulture. Time se ženama oduzima pravo na izbor i svodi ih se na vlasništvo zajednice. A najveća su mi ironija desničarke koje se zalažu za ovakvu vrstu tradicionalne porodice jer koriste sve blagodati feminizma (obrazovanje, javno govore, zarađuju, putuju, rade,…) a zagovaraju povratak žene isključivo u ulogu domaćice zavisne od muža! Dok one uživaju u plodovima emancipacije, drugim ženama žele dati uloge sluškinja”, ističe Umičević.
Dodaje da populističke stranke koriste strah od bijele kuge kao još jedan pokušaj kontorlisanja ženskog tijela i autonomije, odnosno teže da žene vrate u sferu reprodukcije, tretirajući njihovu odluku o rađanju kao državnu obavezu, a ne kao lični izbor.
“Daju sebi za pravo da na matericu gledaju kao na nacionalni resurs i smatraju žene odgovornima za nestanak nacije. Lakše je ženu optužiti i smatrati odgovornom za (ne)rađanje nego sistemski riješiti probleme ekonomske nesigurnosti, nedostataka vrtića, opstretičkog nasilja,… Cilj im je nametnuti ženama osjećaj krivice i neuspjeh države (siromaštvo, iseljavanje) pripisati ženama koje “neće da rađaju”. To je mizoginija pretvorena u nekakvu priču da su žene (a ko drugi?!) krive za neodgovorne politike muškaraca” naglašava Umičević.
Restriktivni zakoni ne sprječavaju abortuse oni samo onemogućavaju pristup sigurnom abortusu. Posljedice najteže pogađaju žene koje nemaju finansijske mogućnosti, pa su primorane pribjegavati nesigurnim i rizičnim metodama koje mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, pa čak i smrti. Istovremeno, žene koje to mogu priuštiti odlaze u druge države kako bi ostvarile pravo na sigurnu i legalnu zdravstvenu zaštitu.
“U suštini, abortus nije moralno pitanje nego pitanje kontrole I još jedan od načina da se žena potčini I (ponovo) stavi u službu crkve, muža I nacije. Sigurna sam da da su muškarci biološki sposobni da rađaju, pitanje abortusa nikada ne bi ni bilo tema javnih raprava i čitava ova arhitektura “zaštite života”, “prava na život”, “molitve za život” i “moralne svetosti” raspala bi se preko noći”, pojašnjava Umičević.
Milica Pralica iz Oštre Nule ističe da konzervativni i anti-gender pokreti reproduktivna prava ograničavaju na različite načine kroz zabrane abortusa, zakonske izmjene, pritiske na zdravstveni sistem ili stvaranje prepreka zbog kojih je pravo formalno dostupno, ali u praksi teško ostvarivo.
“Najjasniji evropski primjer je Poljska. Odlukom Ustavnog suda iz 2020. godine, koja je stupila na snagu 2021, ukinuta je mogućnost abortusa u slučaju teških fetalnih anomalija. Time je Poljska praktično došla do gotovo potpune zabrane abortusa. U Mađarskoj je 2022. uvedeno pravilo da žena prije abortusa mora biti suočena sa “vitalnim znacima fetusa”, odnosno tzv. heartbeat pravilom, što je oblik institucionalnog pritiska i moralizacije medicinske procedure. U Italiji je 2024. vlada Giorgie Meloni omogućila antiabortusnim organizacijama ulazak u javne savjetodavne centre za reproduktivno zdravlje, čime se žene ne štite, nego se nad njima vrši dodatni ideološki pritisak u trenutku kada im je potrebna zdravstvena podrška.”
U Hrvatskoj je abortus formalno legalan, pristup toj zdravstvenoj usluzi otežavaju priziv savjesti, politički pritisci, kampanje poput Hoda za život i stvaranje društvene klime u kojoj se reproduktivna prava kontinuirano dovode u pitanje.
“Upravo je Hrvatska dobar primjer da desnica ne mora imati većinsku podršku da bi bila politički opasna. Čak i kada velika većina građana i građanki podržava pravo na izbor, organizovana konzervativna manjina uspijeva nametnuti svoj narativ kao dominantan, jer govori jezikom “zaštite života”, “zaštite djece” i “porodičnih vrijednosti”. Problem je što su te poruke emocionalno snažne, jednostavne i propagandno dobro upakovane, dok se borba za reproduktivna prava često mora objašnjavati kroz kompleksnije pojmove: pravo na zdravlje, autonomiju, dostojanstvo, socijalnu pravdu i slobodu odlučivanja”, pojašnjava Pralica.
Zbog toga je važno prepoznati način na koji se oblikuju i plasiraju njihove poruke. Iako svoje djelovanje predstavljaju kao borbu za zaštitu porodice i života, njihove politike često ne uključuju mjere koje bi nakon rođenja djeteta pružile stvarnu podršku roditeljima, djeci i porodicama.
“Ako se već predstavljaju kao zaštitnici djece, onda je legitimno pitati zašto su toliko glasni protiv abortusa, a toliko tihi kada djecu treba zaštititi od stvarnog nasilja, uključujući seksualno zlostavljanje, institucionalno zataškavanje i siromaštvo..”, navodi se Pralica.
Dodaje da, ako je cilj zaista zaštita djece, postavlja se pitanje zašto isti intenzitet kampanja i političkog angažmana izostaje kada je riječ o djeci koja su preživjela nasilje. Umjesto borbe za veću zaštitu žrtava, odgovornost institucija i prevenciju nasilja, fokus ostaje gotovo isključivo na ograničavanju reproduktivnih prava.
“Posebno je važno postaviti pitanje sistemski dokumentovanih slučajeva seksualnog zlostavljanja djece unutar Katoličke crkve i drugih institucija moći Isto pitanje važi i za dječiji rad širom svijeta, za djecu koja su eksploatisana umjesto da imaju pravo na obrazovanje, igru, sigurnost i dostojanstveno djetinjstvo”, ističe Pralica.
U fokusu nije zaštita života, već kontrola ženskog tijela
“Zato mislim da se ovdje ne radi o pravu na život, nego o kontroli žene, ženskog tijela i reprodukcije. Da je zaista riječ o životu, onda bi njihova politika uključivala besplatne vrtiće, dostupno zdravstvo, seksualno obrazovanje, zaštitu od nasilja, dostojanstvene plate, stanovanje, sigurne škole, socijalnu podršku porodicama i ozbiljne mjere protiv siromaštva. Ali kada se sve svede samo na zabranu abortusa, a poslije toga dijete i žena ostaju sami u siromaštvu, nasilju i nejednakosti, jasno je da cilj nije zaštita života, nego disciplinovanje žena”, pojašnjava Pralica.
Desnica mlade žene na društvenim mrežama ne pridobija isključivo političkim porukama, već pažljivo oblikovanim sadržajem koji kombinuje estetiku, emocije i osjećaj pripadnosti i sigurnosti.
“Ona ne kaže odmah: “odrekni se svojih prava”, nego to upakuje kao “povratak sebi”, “ženstvenosti/ženskoj energiji”, “miru”, “porodici” i “tradicionalnim vrijednostima”. Zato je taj narativ opasan, jer se autoritarna ideologija prodaje kao lifestyle”, govori Pralica.
Dodaje da se kroz “tradwife” i slične trendove patrijarhat predstavlja kao odmor od kapitalizma: lijepa kuća, domaći hljeb, mirna porodica, haljine, bebe i muškarac koji “brine o svemu”.
“Ali to je fantazija koja se posebno prodaje ženama koje su umorne, siromašne ili razočarane sistemom. U stvarnosti, mnoge žene nemaju bogatog muškarca koji će ih izdržavati, a patrijarhat i muškarcima nameće ogroman teret da budu jedini hranitelji, često po cijenu zdravlja, bliskosti i vremena s porodicom. Istraživanja o tradwife influensericama upravo pokazuju da one tradicionalne rodne uloge i žensku podređenost romantizuju kroz estetiku, algoritme i jezik “izbora” i “osnaživanja”, napominje Pralica.
Suština takve ideologije nije dobrobit žena, nego njihovo uklapanje u uloge poslušnosti i zavisnosti. Kada se ženama postepeno ograničavaju ekonomska samostalnost, pristup obrazovanju, pravo na rad, reproduktivna prava i javno djelovanje, društvo se pomjera ka modelima u kojima je ženina uloga svedena prvenstveno na porodicu i reprodukciju.
“Tradicija postaje opasna onda kada traži da se svi vratimo 200 godina unazad, ali preko najnovijih telefona, aviona, društvenih mreža i algoritama. Licemjerno je koristiti sve privilegije modernog svijeta da bi se drugima oduzela moderna prava”, naglašava Pralica.
Ovi procesi ne dešavaju se naglo, već kroz postepeno pomjeranje granica prihvatljivog i normalizaciju ideja koje ograničavaju prava žena. Zato je ključno prepoznati kako se političke poruke prerušavaju u svakodnevni sadržaj na društvenim mrežama i razumjeti posljedice koje takvi narativi imaju na društvo, demokratiju i ravnopravnost. Žene su kroz historiju svoja prava izborile borbom, otporom i upornošću. Svaki pokušaj njihovog vraćanja unazad nije “debata o vrijednostima”, nego direktan udar na stečene slobode i na samu ideju jednakosti.
