Raspad Sovjetskog Saveza razotkrio je kolaps međunarodnog komunizma. S vremenom, odsustvo tzv. hladnoratovskog neprijatelja otkrilo je okončanje globalnih ambicija Vašingtona. Bez glavnih izazivača, Sjedinjene Države imale su dotad neviđenu priliku da oblikuju međunarodnu politiku u skladu sa svojim željama. Mogle su donijeti odluku da žive mirno s ostatkom svijeta i da povuku svoje oružane snage, koje bi postavljali i razmještali samo po potrebi. To je moglo pomoći da se izgradi miran svijet i da se ojačaju zakoni i institucije koje suzbijaju ratove i koje bi većina drugih zemalja dočekala raširenih ruku. Na takvom temelju, izgrađenom od sigurnosti i dobre volje, Sjedinjene Države mogle su preuzeti kontrolu nad već vidljivim budućim izazovima, uključujući klimatske promjene i koncentraciju bespravno stečenog bogatstva.
Umjesto toga, Vašington je uradio suprotno. Usvojio je strategiju prema kojoj su vojne prijetnje i metode postavljene na prvo mjesto, te je konstruisao globalnu integraciju u formi koja je služila neposrednim interesima nekolicine, ali ugrozila dugoročne interese mnogih. U najboljem slučaju, to je bilo jednostavno pogrešno postavljanje prioriteta. U najgorem slučaju, pretvorilo je SAD u faktor destrukcije u svijetu. Umjesto da praktikuje i njeguje mir, Vašington je nastavio politiku vojne dominacije i pokrenuo uzaludne ratove u Afganistanu 2001, Iraku 2003, i u Libiji 2011. godine. Ove akcije su stvorile više neprijatelja nego što su ih porazile. Ubile su stotine hiljada civila i prekomjerno povećali generaciju pripadnika američkih službi. Nanijele su štetu zakonima i institucijama koje stabilizuju svijet i Sjedinjene Države i zbog njih je i američki narod postao manje siguran.
Sjedinjene Države su doprinijele povećanju opasnosti od vojnih sukoba, a zatim uložile resurse u njihovo suzbijanje, a ,takođe, nisu uspjele osigurati globalno opše dobro. Iako su uložile izvjesni hvale vrijedan napor kako bi se riješio problem pandemije SIDE i klimatskih promjena, rezultati su u prosjeku veoma loši. Iako čine samo 4% svjetske populacije, od 1990. godine, Sjedinjene Države su odale oko 20% ukupne svjetske emisije ugljen-dioksida, koji najviše doprinosi klimatskim promjenama. Iako je Kina sada vodeći svjetski emiter štetnih gasova, emisije po glavi stanovnika SAD-a i dalje su dvostruko veće od onih u Kini. Američki lideri su naizmjenično poricali problem i preduzimali nedovoljne mjere za njegovo rješavanje. Ostaje nejasno može li čovječanstvo spriječiti da ukupna globalna temperatura poraste za vrijednost između 1,5 i 2,0 stepena celzijusa u odnosu na predindustrijsko doba; ukoliko ne može, šteta može biti nepovratna, a požari, suše i poplave mogu se proširiti.
Sa druge strane, ekonomski rast koji je doprinio klimatskim promjenama nije bio od koristi dovoljnom broju ljudi. Istina, ekstremno siromaštvo je doživjelo globalni pad od početka 1990-ih. Ovo spektakularno postignuće uglavnom je rezultat rasta u Kini i Indiji, pod uslovima koje su Sjedinjene Države prihvatile, ali teško da su ih osmislile. Međutim, u istom periodu, udio prihoda koji se pripisuje najbogatijem jednom postotku stanovništva, neprestano se povećavao, dok je udio donjih 50% u stagnaciji. Ostatak svijeta, uključujući i ogromnu većinu Amerikanaca, zapravo se suočio s gubicima. Bogatstvo je sada koncentrisano do te mjere da se procjenjuje da 11,5% globalnog BDP-a leži na tzv. offshore računima, neoporezovano i neregulisano. Populistički revolti posljednjih nekoliko godina bili su očekivana posljedica i američki lideri snose direktnu odgovornost za te ishode, vodeći se ekonomskim poretkom koji kapital stavlja na prvo mjesto.
Američki predsjednik Donald Trump često sebe predstavlja kao rušioca standardnog obrasca nedavne američke spoljne politike, a tako ga vide i mnogi njegovi neprijatelji. U realnosti, Trump je nastavio i čak pojačao post-hladnoratnu agendu svojih prethodnika, odnosno, princip da se ništa ne štedi kad je u pitanju vojna hegemonija i da se malo sredstava izdvoji za klimu ili dobrobit onoga ko nije bogat. Trump se najviše ističe po tom što ovaj plan opisuje kao nacionalno uzdizanje, a ne kao dalekovido međunarodno vođstvo. U tom pogledu, ima pravo.
Vašingtonova post-hladnoratovska strategija nije uspjela. Potrebno je da Sjedinjene Države odustanu od potrage za vojnim prvenstvom u korist zaštite planete i stvaranja više prilika za više ljudi.
RATNA MAŠINA
I zagovornici i kritičari velike strategije SAD-a nakon Hladnog rata nazvali su projekat „liberalnom hegemonijom“, međutim, američki ciljevi i metode uvijek su bili više hegemonijski nego liberalni. Uprkos neslaganjima oko toga hoće se li i na koji način promovisati liberalizam, kreatori politika SAD-a su skoro 3 decenije saglasni po pitanju pretpostavke koju su planeri Pentagona iznijeli 1992. godine: Sjedinjene Države bi trebalo da održe vojnu superiornost do te mjere da odvrate saveznike i suparnike od dovođenja Vašingtonovog autoriteta u pitanje. Ta superiornost je ubrzo postala cilj sama po sebi. Tražeći prevlast umjesto samo proste odbrane, strategija držanja primata je odvela SAD u sunovrat; američke akcije stvorile su antagoniste i neprijatelje, koji su se zauzvrat pobrinuli da težnja za prvenstvom postane opasnija.
Tokom većeg dijela 1990-ih, troškovi ove strategije ostajali su pomalo skriveni. Budući da je Rusija bila poražena i Kina siromašna, Sjedinjene Države mogle su istovremeno smanjiti svoje troškove za odbranu i proširiti NATO, pokrenuti vojne intervencije u bivšoj Jugoslaviji i prvi put postaviti desetine hiljada trupa na Bliskom istoku. Ipak, do kraja decenije, američka dominacija počela je primati povratne udare. Osama bin Laden i njegova teroristička grupa Al Kaida, objavili su rat Sjedinjenim Državama 1996. godine, navodeći prisustvo američke vojske u Saudijskoj Arabiji kao glavni razlog; dvije godine kasnije, Al Kaida je bombardovala američku ambasadu u Keniji i Tanzaniji, ubivši 224 osobe. Američki kreatori politika, sa druge strane, već su preuveličavali po pitanju toga koliku prijetnju predstavljaju „otpadnički režimi“ i pripremali se za ambiciozne vojne intervencije za promovisanje demokratije i ljudskih prava. Te patologije oblikovale su Vašingtonovu pretjerano militarizovanu reakciju na napade 11. septembra, jer su Sjedinjene Države ušle u sukcesivne sukobe u kojima njihove mogućnosti i interesi nisu premašili mogućnosti lokalnih aktera. Rezultat je bio beskrajni rat.
Sada, dok se Sjedinjene Države bore da se izvuku sa Bliskog Istoka, Kina postaje ekonomska i politička velesila, a Rusija se ubacuje u igru kao rušilački faktor. Taj ishod je upravo ono što je prvenstvo trebalo da spriječi. Uspon bliskog konkurenta ne mora nužno predstavljati ozbiljnu opasnost za Sjedinjene Države, koje štiti nuklearno oružje od napada. Međutim, uporno održavanje sna o neprekidnom držanju primata, zasigurno će donijeti nevolje, obavezaće SAD na obuzdavanje rivala i izazvaće nesigurnost i agresiju zauzvrat. Kina tek treba da preduzme poduhvat za vojnu dominaciju koji je veoma skup čak i za oblast istočne Azije, a kamoli za cijeli svijet, ali američke akcije bi mogle gurnuti Peking u tom smjeru.
SNOŠENJE TROŠKOVA
Držanje primata nije samo podbacilo u pogledu pružanja sigurnosti, kao što je usko definisano. Nanijelo je, takođe, štetu okolini, potkopalo ekonomske interese većine Amerikanaca i destabilizovalo demokratiju. Američka vojska troši više nafte i odaje više gasova koja stvaraju efekat staklene bašte nego bilo koja druga zemlja na svijetu, prema Projektu za troškova rata na Univerzitetu Brown. U 2017. godini, emisije američke vojske premašile su emisiju iz kompletnih industrijalizovanih zemalja, poput Danske i Švedske.
Držanje primata ne pruža ni neto ekonomsku korist. Od 1940-ih do 1960-ih, vojna prevlast SAD-a podmazala je međunarodni kapitalizam obuzdavanjem komunizma i omogućavanjem ekspanzije dolara za koji su bile vezane sve ostale valute. Međutim, nakon propasti Bretonvudskog monetarnog sistema, a zatim i Sovjetskog Saveza, uslijedilo je plutanje valuta i integracija svjetskog tržišta. Kao rezultat toga, američka vojna snaga u velikoj se mjeri odvojila od međunarodnog ekonomskog poretka. Danas, status američkog dolara kao rezervne valute, koji Amerikancima omogućava jeftino zaduživanje, u velikoj mjeri zavisi od puta, stabilnosti valute i nedostatka privlačnih alternativa – faktora koji se više ne oslanjaju na globalnu projekciju snaga SAD-a koje su ih prvobitno podstakle. Borba za prvenstvo sada vodi Sjedinjene Države na put narušavanja sopstvenog finansijskog položaja, održavajući nepotrebna neprijateljstva sa državama poput Irana, uvodeći im teške sankcije i prisiljavaju treće strane koje koriste dolar da urade isto. Te akcije su prisilile evropske države da traže alternativu dolaru i smanjile su udio dolara u globalnim deviznim rezervama.
Američka vojska doprinosi globalnoj trgovini štiteći morske puteve kroz koje protiče roba (uključujući naftu). Ali to ne zahtijeva globalnu dominaciju; zahtijeva učinkovite lokalne partnere za rješavanje svakodnevnih zadataka uz diskretno američko vazdušno i pomorsko prisustvo, koje je moguće pojačati ako i kad ti partneri ne mogu da savladaju istinski izazov pomorske sigurnosti. Bez obzira na to šta prvenstvo u ekonomiji može direktno donijeti, ono što je sigurno jeste to da iz godine u godinu, Sjedinjene Države troše polovinu svog federalnog diskrecionog budžeta za finansiranje vojske koja je skuplja od sedam najvećih oružanih snaga zajedno koje je slijede po troškovima. Vojna potrošnja jedan je od najmanje učinkovitih načina stvaranja radnih mjesta, odmah iza smanjenja poreza i potrošnje na obrazovanje, zdravstvo, infrastrukturu i čistu energiju. Do sada procijenjenih 6,4 biliona dolara uloženih u „rat protiv terorizma“ moglo je biti iskorišteno za obnavljanje zajednice širom Sjedinjenih Država koje su bile opustošene finansijskom krizom i recesijom koja je uslijedila. Sada su mnogi članovi tih zajednica ogorčeni na političke elite koje su dopustile da tako propadnu.
Primat je, takođe, nanio štetu američkom političkom sistemu, što je zauzvrat proizvelo neodgovorne lidere koji su rukovodili datom moći. Za vrijeme Hladnog rata, potreba da se suprotstavi prijetećem protivniku ponekad je rezultovala objedinjavanjem različitih političkih frakcija i društvenih grupacija u Sjedinjenim Državama. Borba za prvenstvo nakon Hladnog rata je dijametralno suprotna. Sjedinjene Države stekle su pregršt stranih neprijatelja, a američki zvaničnici i masovni mediji su podstakli američki narod na to da strahuju od njih. Ne iznenađuje činjenica da je u drugoj deceniji rata protiv terorizma jedan demagog uspio mržnju prema strancima pretvoriti u premisu koja mu je donijela predsjednički mandat, stvarajući još dublje podjele u zemlji.
KAKO POPRAVITI PROBLEME GLOBALIZACIJE
Amerikanci i njihovi lideri moraju djelovati sada kako bi zaustavili srozavanje svog položaja. To neće zahtijevati drastične izmjene temeljnih američkih interesa: sigurnost nacije i njenog naroda, prosperitet za sve i očuvanje ustavne republike, ali ti interesi moraju biti povezani s domaćom i međunarodnom stvarnošću 2020. godine, a ne s onom iz 1947. godine.
Sjedinjene Države bi trebalo da nastoje pretvoriti globalizaciju u održivu silu kojom se može upravljati, koja štiti okolinu, pravedno raspodjeljuje bogatstvo i promoviše mir. Takvo postupanje ujedinilo bi Amerikance i dovelo njihovu zemlju u zdrav sklad s ostatkom svijeta. Klimatske promjene utiču na sve, a neki od malobrojnih trendova zajedničkih za obje američke političke stranke su pružanje podrške ekonomskom progresivizmu i velik oprez po pitanju vojne intervencije.
Strategija za transformaciju globalizacije takođe će prevazići sadašnji jaz između nacionalizma koji stavlja Ameriku na prvo mjesto i nostalgije za „liberalnim međunarodnim poretkom“ na čelu sa SAD-om. Ovo prvo je neumoljivo neprijateljski raspoloženo prema vanjskom svijetu (i šteti SAD-u tako što definiše interese sopstvene države isključivo kao suprotne interesima drugih, umjesto da sagleda šta je zaista potrebno Americi samoj po sebi), dok drugo dovodi američke interese u nejasnu apstrakciju (i šteti svijetu podređujući sve američkom vođstvu). Bolji pristup bi bio fokusiranje na utvrđene interese i velike prijetnje koje zaista zahtijevaju prekograničnu akciju.
Među prvima su klimatske promjene. Ništa ne govori više u prilog zaostalosti američkih prioriteta od činjenice da Vašington usmjerava najmanje 81 milijardu dolara godišnje u svoju vojsku kako bi osigurao obilno snabdijevanje jeftinom naftom širom svijeta, kako na vodi SAFE, grupe koja zastupa čistu energiju. Sjedinjene Države trebalo bi da rade na smanjenju zavisnosti svijeta od fosilnih goriva, a ne na podsticanju njihove potrošnje.
Svijet još uvijek ima šansu da spriječi najteže uticaje klimatskih promjena. Da se pripreme, Sjedinjene Države trebalo bi da iskoriste svoju tržišnu snagu i međunarodni uticaj. Trebalo bi da uveliko povećaju ulaganja u Agenciju za istraživanje i razvoj energetike, da uvedu porez na proizvođače i uvoznike goriva koja emituju ugljenik, te povećati kredite za električna vozila i ostale obnovljive izvore. Istovremeno, potrebno je da SAD usvoji niz tzv. zelenih regulatornih standarda kojima se uslovljava pristup stranicama njihovom velikom tržištu, poput regulacija za izduvne gasove koje je Obamina administracija nametnula za uvezene automobile.
Globalno gledano, trebalo bi da Sjedinjene Države traže mnogo dalekosežnije rezultate od dobrovoljnih nacionalnih standarda za emisije gasova utvrđenih Pariškim klimatskim sporazumom 2015. godine. Nakon ponovnog pristupanja tom sporazumu, trebalo bi da Vašington ratifikuje Amandman iz Kigalija na Montrealski protokol, koji zahtijeva znatno ograničavanje upotreba ugljovodonika i treba insistirati na tome da multilateralne razvojne agencije, poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, podržavaju samo one projekte koji bi doveli do manje emisije.
Takođe, trebalo bi da SAD okupi industrijalizovani svijet kako bi zemljama u razvoju dale tehnologiju i finansije pomoću kojih bi mogle zaobići fosilna goriva. Prisila bi bila manje učinkovita i manje pravedna od pružanja usluge. Vašington može pokrenuti ovu inicijativu ulaganjem najmanje 200 milijardi USD u UN-ov Fond za zelenu klimu i pokretanjem rasprave o otplati duga sa zemljama na globalnom jugu.
Sjedinjene Države treba da pretvore globalizaciju u upravljačku i održivu silu. Kamen spoticanja bila bi Kina koja odaje daleko više ugljen-dioksida od bilo koje zemlje – više od četvrtine ukupnog svjetskog iznosa – ali, također, svjetski je lider u masovnoj proizvodnji energetskih tehnologija s niskim postotkom ugljenika. Najveći prioritet u američkim odnosima s Kinom trebalo bi da bude tzv. zeleno ponašanje Kine, što bi spriječilo sprovođenje politike obuzdavanja u hladnoratovskom stilu. Potrebno je da Vašington podstakne Peking da zadrži inovativne tehnologije koje se služe obnovljivim izvorima, dijelom tako što bi pojačao istraživanja i razvoja SAD-a, te bi trebalo navesti Kinu na uvođenje i primjenu datih tehnologija u svojoj domaćoj proizvodnji energije i u međunarodnim razvojnim praksama.
Nova američka strategija ne bi samo „ozelenila“ globalnu ekonomiju, nego je i demokratizovala. Kao što su Joseph Stiglitz, Todd Tucker i Gabriel Zucman nedavno tvrdili, trebalo bi da sljedeći američki predsjednik pokrene kampanju za borbu protiv globalne utaje poreza tako što će podržati globalni registar kako bi otkrio istinske vlasnike svih sredstava i spriječio korporacije da prebace novac na podružnice koje se nalaze u jurisdikcijama s niskim porezima.
Ovi potezi sami bi povećali bi američke porezne prihode za približno 15%. Još bi veći prihod došao od uspostavljanja globalnog minimalnog poreza za tzv. trke do dna u zemljama koje su poreski raj. Vašington bi taj prihod mogao iskoristiti kako bi osigurao da američki radnici profitiraju od napuštanja fosilnih goriva. Na taj bi se način zaštitila okolina, uspostavila bi se pravedna ekonomija i povratilo bi se povjerenje u vladu.
KAKO OKONČATI BESKRAJNE RATOVE – I NE ZAPOČETI NOVE
Međutim, neće biti dovoljno jednostavno položiti ekonomske i socijaldemokratske inicijative ispred vojnog prvenstva SAD-a, u skladu sa kojim su se Sjedinjene Države formalno obavezale na odbranu otprilike jedne trećine svjetskih zemalja (a neslužbeno više desetina) i na održavanje arhipelaga više od 800 stranih baza. Sjedinjene Države će, takođe, morati da demilitarizuju svoju spoljnu politiku.
Ključan prvi korak bio bi okončanje razdoblja skupih i kontraproduktivnih ratova koja su započela nakon napada 11. septembra. Sjedinjene Države trebalo bi da uklone svoje vazdušne i kopnene snage iz Avganistana u roku od 12 do 18 mjeseci, a još ranije iz Iraka i Sirije. Te bi trupe trebalo dovesti kući, a ne smjestiti ih negdje drugo u regiji. Vašington bi, naravno, trebalo da pokuša posredovati u najboljim rješenjima za sukobe na tim mjestima, a trebalo bi da i dalje pruža pomoć avganistanskim i iračkim vlastima nakon što im preda odgovarajuće objekte i opremu. Međutim, potrebno je da se Sjedinjene Države povuku iz ovih konfliktnih zona čak i ako ne postoje vjerodostojni sporazumi za okončanje borbi. Vašingtonu nedostaje moć da zahtijeva ono što nije mogao nametnuti kroz dvije decenije ratovanja. Iako će povlačenja možda kratkoročno povratiti američke saveznike i partnere, regija mora pronaći sopstvenu ravnotežu snaga kako bi se postigao mir i stabilnost s vremenom.
Uistinu, nijedna strateška logika ne garantuje nastavak rata protiv terorizma, koji se nastavlja uvećanjem novih neprijatelja. Zato bi brz raskid bio najbolji. Ako dođe do značajnih napada, SAD treba da reaguje vojno, ali s jasnim ograničenjima u pogledu toga ko se, gdje i koliko dugo može boriti. Njeni lideri treba da prikažu uzdržanost kao pozitivnu osobinu izjavljujući da će Sjedinjene Države dijelom pobijediti teroriste tako što će izbjegavati neselektivne napade koje militanti iskorištavaju kako bi regrutovali nove članove.
U skladu s tim, trebalo bi da sljedeći predsjednik drastično smanji takozvane ciljane operacije ubijanja. Udari po kojima su poznati, u kojima bespilotne letjelice ciljaju na neidentifikovane osobe, trebalo bi odmah okončati jer pogađaju nedostojne mete, ubijaju nevine civile i uzrokuju povratne reakcije. Svaki naredni udar bespilotnim letjelicama trebalo bi označiti kao „neposrednu prijetnju“, za razliku od neodređenije definicije kojom se služila Obamina administracija i koju je Trump degradirao dalje. Kongres bi, sa druge strane, trebalo da zamijeni Odobrenje za upotrebu vojne sile iz 2001. godine, doneseno nakon 11. septembra, daleko užom verzijom koja omogućava predsjedniku upotrebu sile protiv određenih organizacija, u određenim zemljama, i tokom određenog perioda i zabranjuje smrtonosne operacije protiv svih ostalih. Kongres takođe može odvratiti predsjednika od iniciranja protivzakonitih udara ovlašćujući američke savezne sudove da preispituju naknadne tužbe u ime žrtava.
Osim razbijanja rata protiv terorizma, Sjedinjene Države trebalo bi da izbace i nepotrebne protivnike, posebno slabe države kojenisu prijetnja Sjedinjenim Državama, osim što imaju ratoboran stav prema njima. Uzmimo za primjer Sjevernu Koreju. Vašington treba da napusti fantaziju da će režim Kim Jong Una izvršiti potpunu denuklerizaciju kao rezultat vanjskog pritiska; umjesto toga, za SAD je bolje da normalizuje odnose sa Sjevernom Korejom i izgradi mir na poluostrvu. To bi zahtijevalo postepeni proces u kojem bi Sjedinjene Države, djelujući sa svojim partnerima, ukinule sankcije i ponudile razvojnu pomoć u zamjenu za to da Sjeverna Koreja prihvati mjere kontrole oružja, uključujući ograničavanje nuklearnog arsenala, obustavu raketnih testova i drugih ratoborne akcije i dopuštanje UN-ovih inspekcija. Ovo je najbolji način za rješavanje nuklearne prijetnje – namjere Sjeverne Koreje bi bile manje neprijateljske i ograničile bi se njene mogućnosti u mjeri u kojoj je to izvodljivo. To bi, takođe, moglo izazvati proliferaciju Japana i Južne Koreje, koji se sada već 14 godina nose s nuklearnim kapacitetom Sjeverne Koreje. Iako bi neki mogli biti u iskušenju da uslove nuklearnu diplomatiju poboljšanjem ljudskih prava u Sjevernoj Koreji, zloupotrebe režima vjerojatno će se značajno smanjiti samo ako se zemlja ne bude više osjećala opsjednutom.
Još jedno neprijateljstvo koje vrijedi okončati je neprijateljstvo s Iranom. Sjedinjene Države trebalo bi da privedu kraju svoju grubu utakmicu s Islamskom Republikom ukidanjem sankcija i vraćanjem u sklad sa Zajedničkim sveobuhvatnim planom djelovanja, nuklearnim sporazumom oko kojeg su Vašington i druge velike sile pregovarale s Teheranom. Taj sporazum pokazao je ne samo da su diplomatski odnosi s Iranom mogući, već i da je to najučinkovitija metoda za rješavanje bilateralnih tenzija. Žeđ za osvetom, koja, čini se, pokreće američku politiku prema Iranu pod Trumpom, nije legitiman američki interes. U stvari, nikakav američki interes – čak ni sprečavanje Irana da razvija nuklearno oružje – ne bi zagarantovao rat s Iranom, s obzirom na to da je pregovaranje s Teheranom uspjelo.
U ostatku regije, Vašington bi trebalo da se povede načelom „nema stalnih prijatelja, nema stalnih neprijatelja“. Trebalo bi umanjiti odnose s partnerima poput Saudijske Arabije i razjasniti da su odgovorni za sopstvenu odbranu. Sjedinjene Države treba da zatvore gskoro sve svoje vojne baze u regiji. Zadržavanje jedne ili dvije vazdušne i pomorske snage, možda u Bahreinu i Kataru, Vašingtonu bi pružilo ono što mu treba – sposobnost da se osigura pristup pomorskom zajedništvu ukoliko se pojavi ozbiljna prijetnja s kojom se regionalni akteri ne mogu sami nositi. Šire gledano, Sjedinjene Države treba da prestanu djelovati kao partizan u sporovima kao što su građanski rat u Jemenu i izraelsko-palestinski sukob; više bi pomoglo u rješavanju tih sukoba da se oslone na diplomatiju, bez zauzimanja jedne ili druge strane.
KAKO SE ODNOSITI PREMA KINI I RUSIJI
U posljednje tri godine, Trumpova administracija i flotila odbrambenih analitičara, predložili su strategiju „takmičenja između velikih sila“, koja bi generalno pojačala geopolitički konflikt u službi maksimalnog povećanja vojne moći Vašingtona. Treba da se uradi upravo suprotno. Konkurencija među velikim silama je neizbježna, ali to treba da bude nusproizvod fundamentalnih interesa i teško da je poželjna sama po sebi. Dok SAD pokušava uspostaviti saradnju s Kinom i Rusijom u borbi protiv klimatskih promjena i upravljanju globalnim finansijama, trebalo bi izbjegavati skupa vojna rivalstva i rušilačke ratove velikih razmjera. Stoga, Vašington treba da značajno smanji svoje vojno prisustvo u Aziji i Evropi, zadržavajući mogućnost intervencije ako bilo koja vlast istinski zaprijeti da postane neprijateljski lider u svojoj regiji.
Uprkos rastućoj zabrinutosti u Vašingtonu, Kina nije spremna silom zavladati istočnom Azijom. S obzirom na to da je narasla grubo proporcionalno u odnosu na kinesku ekonomiju, Narodna oslobodilačka vojska ostaje usredsređena na lokalna pitanja: odbranu kineskog kopna, pobjedu u sporovima oko malih pograničnih područja i ostrva i prevladavanje u onome što Kina doživljava kao neriješeni građanski rat s vladom u Tajvanu. Nova uprava bi trebalo da napusti trend pretjeranog reagovanja svojih prethodnika na kinesku vojnu ekspanziju. Kako bi se spriječio ozbiljan sukob u Južnom kineskom moru, gdje interesi Pekinga nadmašuju interese Vašingtona, Sjedinjene Države bi trebalo da se izvuku iz spora oko pomorskih jurisdikcija i obustave operacije tzv. slobodne navigacije i nadzor u blizini spornih ostrva. Ne vrijedi se suprotstavljati Kini zbog takvih pitanja.
Mogućnost da bi Kina mogla postati ratobornija ako nastavi jačati postaje legitimna briga. Kako bi uzeo u obzir tu mogućnost, bez poduzimanja radnji koje bi povećale šanse za taj ishod, potrebno je da Vašington pojača odbranu američkih saveznika u Aziji na načine koji neće isprovocirati Kinu. Sjedinjene Države mogu pružiti svojim saveznicima takozvane mogućnosti tzv. odbijanja pristupa, poput poboljšanog nadzora i raketnih sistema, koji bi znatno osujetili svaki kineski napad bez signalizovanja ofanzive. Tada bi se moglo povući ofanzivno naoružanje. U Tajvanu bi takav pristup ispunio dugogodišnji američki cilj da se očuva miran status quo, odvraćajući kinesku invaziju, i istovremeno odvraćajući Tajvan od pomisli na to da bi mogao ostvariti svoje težnje za sticanjem nezavinosti uz pomoć američkih sila.
Kad bi tako pristupile Sjedinjene Države imale bi dovoljno vremena za mobilizaciju i raspoređivanje svojih snaga ako Kina postane ratoborna. Za sada, Vašington mora dati ozbiljnu ponudu da osigura saradnju Pekinga u ključnim ciljevima, posebno klimatskim promjenama. Pokušaj obuzdavanja Kine bila bi velika greška, garantujući kinesko neprijateljstvo i usmjeravanje resursa u vojni aparat umjesto u ekološku saradnju. Sjedinjene Države treba da jasno stave sadašnju opasnost od potencijalno nenastanjive planete ispred spekulativne agresivnosti Kine koju je moguće kontrolisati.
Odnose sa Rusijom, takođe, treba preurediti. Rusija s ekonomijom manjom od ekonomije u Italiji nema dobre izglede da uspostavi hegemoniju u Evropi i ne mora predstavljati sigurnosnu prijetnju Sjedinjenim Državama. Činjenica da, prema istraživanju Gallupa sprovedenom prošle godine, većina Amerikanaca smatra Rusiju „kritičnom prijetnjom“ svjedoči o decenijama neuspjele politike, uključujući američke provokacije (širenje NATO-a i protivzakonite vojne intervencije) i rusko neprijateljstvo (koje je kulminiralo miješanjem u izborni proces 2016. godine). Potrebno je da sljedeći američki predsjednik završi ovaj ciklus slijedeći politiku koja poštuje dosljedni pogled Rusije na sopstvene vitalne interese: očuvanje režima, izbjegavanje neprijateljskih vlada u susjednim zemljama i učestvovanje u temeljnim evropskim sigurnosnim i diplomatskim raspravama.
Budući da su ti ciljevi usklađeni s američkim interesima, Sjedinjene Države trebalo bi da ublaže ruske brige okončanjem širenja NATO saveza i odbacivanjem kandidature Ukrajine za članstvo u savezu. Tada bi trebalo, uz savjetovanje sa svojim saveznicima, započeti desetogodišnje povlačenje američkih snaga stacioniranih u Evropi. Većina tih trupa trebalo bi da se vrati u Sjedinjene Države, iako bi neke vazdušnee i mornaričke snage mogle ostati uz dogovor sa domaćinom. Osim toga, Sjedinjene Države treba da podrže Rusiju i Ukrajinu u postizanju sporazuma kojim bi Rusija prestala podržavati separatiste u istočnoj Ukrajini, a Ukrajina i Sjedinjene Države priznale bi Krim kao dio Rusije. Takav dogovor omogućio bi Sjedinjenim Državama ukidanje mnogih sankcija Rusiji i postavila temelj za pristojne odnose.
Te bi mjere, osim što su ukorijenjene u američkim interesima, poslužile za uvjeravanje Rusije povodom sigurnosnih pitanja, jer bi se dvije sile borile protiv klimatskih promjena i finansijskih korupcija. Rusija se oslanja na prihod od nafte i plina, a neki Rusi vjeruju da će njihova zemlja, ili njeni dijelovi koji se odmrzavaju, imati komercijalnu korist od rastućih temperatura. Rusija je, takođe, svjetski lider u pranju novca i utaji poreza. Nijedna američka strategija neće Rusiju odbaciti od petrodolara ili kleptokratije. Smanjivanjem tačaka frikcije, međutim, Vašington bi povećao izglede da Moskva ublaži otpor međunarodnim kampanjama za klimu i finansije. To može čak u konačnici otvoriti vrata međusobno korisnim razmjenama naučnih istraživanjima i prenosom zelenih tehnologija. U najmanju ruku, američko vojno povlačenje pomoglo bi u sprečavanju toga da Rusija postane očajna i agresivna kao rezultat međunarodnog pritiska.
IZBOR
Došlo je vrijeme da se svijet pozdravi s unipolarnim sistemom. Tokom tri decenije, Sjedinjene Države su proširile svoje trupe po inostranstvu do tačke preloma. Loše upravljanje globalizacijom negativno se odrazilo na Amerikance i klimu planete Zemlje u sličnoj mjeri. Da bi se vratile na put, Sjedinjene Države treba da donesu svjestan izbor da se povuku u vojnom smislu – što bi doprinijelo izgradnji svijeta koji je pogodan za stanovanje, upravljiv i prosperitetan
Sjedinjene Države moraju upotrijebiti svoju moć i uticaj kako bi suočile s izazovima koje bombe i meci ne mogu riješiti. Ovo je zadatak za veliku strategiju u najširem smislu. Više od toga, to je zadatak za politiku. Mnogi moraju zahtijevati tzv. veliku strategiju za mnoge kako bi njihovi lideri radili u korist opšteg dobra.
Izvor: Foreign Affairs / Autor: Stephen Wertheim
Prevod i adaptacija: Aleksandra Vučenović
