Femicid predstavlja tragičnu i alarmantnu realnost koja pogađa ne samo žrtve i njihove porodice, već i čitavo društvo. Svaka žena koja izgubi život zbog rodno zasnovanog nasilja je neizbrisiva rana na našoj kolektivnoj savjesti. Ovo nije samo statistika, ovo su životi naših majki, sestara, kćerki i prijateljica, koje su prekinute brutalno i besmisleno.
Piše: Melani Isović: Foto: Anita Batarević/Novinarke proziv nasilja
Na ubistva žena ne smijemo gledati samo kao izolovane incidente. Femicid je vrhunac sistemskog nasilja nad ženama koje često počinje verbalnim zlostavljanjem, eskalira kroz fizičko nasilje, a završava se tragičnom smrću. Ne smijemo ostati nijemi. Vrijeme je da kao društvo zauzmemo čvrst stav protiv nasilja i zahtijevamo pravdu za svaku žrtvu. Naša odgovornost je da stvorimo sigurno okruženje u kojem nijedna žena neće morati da se boji za svoj život samo zato što je žena. Svaka žrtva femicida je podsjetnik da su promjene nužne i hitne.
Pravnica iz “Udruženih žena” iz Banja Luke, Lana Jajčević za početak ističe da se antirodni pokreti izričito protive upotrebi termina femicid iz potpuno pogrešnih razloga povezujući ga sa zaštitom tradicinalnih vrijednosti i očuvanjem porodice.
„Ubiti ženu iz mržnje samo zato što je žena bi trebalo da bude prvi razlog za zaštitu žena, jer prema tradicionalnom shvatanju porodice „žena je stub porodice“, pa bi to trebalo da bude razlog više za pojačanu zaštitu ženskog života. Antirodni pokreti veličaju ulogu žene kao majke, pa koji bi drugi razlog za zaštitu žene trebao postojati od zaštite žene, majke i stuba porodice“, objašnjava Jajčević.
U ovom slučaju „brkaju“ se pojmovi porodice, uloge žene i nasilja koje trpi. . Porodica bi trebala biti utočište, mjesto ljubavi i sigurnosti, ali za mnoge žene to postaje mjesto straha i patnje. Žena, koja bi trebala biti ravnopravan partner i stub porodice, često je svedena na objekat kontrole i nasilja.
„Naime u najvećem broju slučajeva femicida do njega je došlo nakon dugog trpljenja nasilja nad ženama od strane intimnih partnera i nakon bezbroj puta prijavljenog nasilja od strane žrtava i izostanka adekvatne zaštite od strane institucija koje su bile dužne pružiti sveobuhvatni zaštitu a nisu to učinile“, ističe Jajčević.
Uvođenje pojma femicid u zakon je ključno za zaštitu žena, uprkos protivljenju antirodnih pokreta koji zanemaruju ozbiljnost ovog strašnog nasilja. Moramo se boriti za svaku ženu koja je izgubila život, osigurati im pravdu i sigurnost koju zaslužuju, i jasno reći da nijedna žena ne smije biti žrtva samo zbog svog pola.
„Potrebno je nastaviti na uvođenju pojma femicid u našu zakonsku regulativu jer samo na taj način će zaštita žena od nasilja biti unaprijeđena i sigurno efikasnija. Na djelu će se pokazati kao efikasnija zaštita teorija pravnih stručnjaka da je kazna najbolja prevencija“, navodi Jajčević.
Iako nema zvaničnih podataka o ukupnom broju ubijenih žena u BiH, poznato je da je od početka godine ubijeno osam žena. Svaka od tih žena je imala svoje snove, porodice i živote koji su nasilno prekinuti. Uvođenje pojma femicid u zakon je nužno za zaštitu žena, ali suočavamo se sa snažnim otporom antirodnih pokreta i religijskih zajednica koje, ne samo da minimiziraju ozbiljnost ovog nasilja, već i ignorišu patnje žrtava.
„Faktori koji doprinose povećanom broju ubistava žena koja se dešavaju kao rezultat dugotrajnog trpljenja nasilja i polno uslovljenih ubistava je svakako izostanak sveobuhvatne zaštite žena od nasilja, neuvezanost svih subjekata zaštite i tradicionalno shvatanje uloge žene u porodici, uticaj antirodnih i religijskih zajednica koje vraćaju ženu u njenu ulogu “samo” majke i „čuvarice ognjišta“ dok se ti isti pokreti i religijske zajednice izričito protive obrazovanju , zaposlenju i karijernoj ulozi žene“, pojašnjava Jajčević.
Jajčević dalje naglašava da institucije u svakom slučaju treba da odgovore na problem nasilja nad ženama primjenjujući svoje zakonske obaveze u punom kapacitetu. Saradnja između svih subjekata zaštite mora se podići na najviši nivo.
„Prvenstveno policija mora odgovoriti na svaki, ama baš svaki poziv žene koja prijavljuje nasilje i svakom pozivu pristupiti kao najhitnijem pozivu „ u pomoć“ a ne prema vlastitoj procjeni „dežurnog policajca“ koji vrlo često i savjetnicama na SOS telefonu koje prijavljuju nasilje odgovore „ znate gospođo nije to prvi put da ona zove, oni se često tuku“, govori Jajčević.
Svaki poziv je poziv na uzbunu.
„Nasilnici vješti manipulatori pa prilikom izlaska policije na teren govore da je i žena njih napala, što ne odgovara istini ali dežurni policajac na terenu „dijeli opomene“ u stilu „Smirite se da opet ne dolazimo“ i na taj način doprinose eskalaciji nasilja koje vrlo lako može rezultirati ubistvom odnosno femicidom. Takođe, floskula koju često čujemo u medijima kada se ubistvo desi je „pustimo da institucije rade svoj posao“. Institucije „moraju „raditi svoj posao“ od trenutka prijave nasilja ma kako se ono policajcima činilo „bezazleno“, zaključuje Jajčević.
Novinarka i suosnivačica grupe “Novinarke protiv nasilja prema ženama” iz Beograda, Jovana Gligorijević, ukazuje na to da mediji moraju pod hitno da odustanu od objavljivanja uznemirujućih detalja kad se konkretan femicid dogodi i da se posvete objavljivanju sadržaja o samom fenomenu partnerskog i porodičnog nasilja,
“To nikako ne znači da treba da pišu suvoparne tekstove prepune statistike, nego da pred očima treba da imaju ženu koja prati njihov medij, trpi nasilje i ne zna kako da iz njega izađe. Naglasiti da je on ne zlostavlja zato što je pijan, nego zato što je tako odlučio. Stalno isticati da je sasvim normalno da se žena koja trpi nasilje oseća izolovano i da nema samopouzdanja. I najvažnije: fokusirati se na psihičko nasilje, jer je ono najrasprostranjenije, a žene ga često i ne prepoznaju”, pojašnjava Gligorijević.
Krug nasilja.
Gligorijević objašnjacva da je u korijenu nasilnog odnosa nasilnikova želja da ima potpunu kontrolu nad ženom. Počinje zavođenjem, obasipanjem pažnjom, pa prelazi na izolaciju, odvajanje žene od prijateljica i od primarne porodice.
“Određivanje šta će obući i gde će ići. U početku je to suptilno, npr. “Zašto ideš na piće sa drugaricama, zar ti nije lepše sa mnom?” Ili: “Lepša si bez šminke.” Kako veza odmiče, sve je više pravila koja nasilnik nameće i ženi je sve teže da isprati sve njegove želje i prohteve. Tada dolazi do eskalacije i tek tada se javlja fizičko nasilje. Nakon eskalacije sledi faza “medenog meseca”. Nasilnik se kaje, obećava da nikad više neće ponoviti, ispunjava joj sve želje. Ona mu se vraća i počinje novi ciklus”, navodi Gligorijević.
Dalje govori da postoje tri najčešća faktora rizika od femicida. Prvi je partner koji je posesivan, ljubomoran i sklon kontroli. Drugi faktor rizika je njena odluka da ga ostavi. Treći je činjenica da on ima oružje, koje ne mora da bude vatreno.
“Iz ovoga vidimo da prethodna istorija fizičkog nasilja uopšte ne ukazuje na to da će onaj koji tuče ženu, nju obavezno i pokušati da ubije namerno. Štaviše, veliki deo femicida i počine nasilnici koju nikad nisu udarili ženu, ali je jesu strahovito psihički zlostavljali”,
Davljenje pokazatelj potencijalnog femicida.
“Po onome što znamo od kriminologa koji se bave ovom oblašću, osoba koja davi žrtvu dok je fizički nasilna, jeste sposobna ubije sa umišljajem. Zato je važno upozoravati žene koje žive u nasilnom odnosu da, ako pored sebe imaju nasilnog partnera koji ih davi, zaista jesu u riziku da budu ubijene”, naglašava Gligorijević.
Predsjednica “Budućnost” iz Modriče i osnivačica prve sigurne kuće u Republici Srpskoj, Gordana Vidović objašnjava da postoje brojne prepreke koje sprečavaju žene da pristupe nadležnim službama zaštite, a koje uključuju osjećaj srama, strah ili nepovjerenje u institucije zbog uvreženih stereotipa koji se vezuju za zaposlene, odnosno predstavnike institucija.
“Prepreke su posebno izražene u ruralnim područjima, gdje službe za podršku jednostavno nisu dostupne, i gdje je ženama ograničen fizički pristup dugoročnoj i praktičnoj podršci.
Jedna od prepreka je finansijska nesigurnost, odnosno nemogućnost obezbjeđenja bilo kakvih sredstava za izdržavanje, naročito ako žena ima djecu koja se školuju. Najčešće je upravo taj faktor odlučujući za ženino ostajanje u zajednici sa nasilnim partnerom” navodi Vidović.
Preventivno djelovanje kroz edukaciju igra ključnu ulogu u smanjenju slučajeva nasilja, uključujući femicid, jer se fokusira na identifikaciju ranih znakova nasilja i pružanje podrške žrtvama prije eskalacije situacije.
“Već od vrtića i osnovne škole bi trebalo uvoditi preventivne radionice u skladu sa uzrastom djece, ukazivati im na nasilje, kako se manifestuje, šta treba učiniti ukoliko se desi. Institucije bi putem javnih servisa trebalo kontinuirano da podižu javnu svijest o nasilju, da hrabre žene da prijave nasilje i uvjere ih da će sve učiniti kako se nasilje ne bi više dogodilo. Važno je uvjeriti žene da one nisu krive za nasilje, da ne treba da ga trpe i da institucije postoje da ih u potpunosti zaštite”, objašnjava Vidović.
Žene nemaju povjerenja u institucije.
“Na osnovu brojnih istraživanja utvrđeno je da žene sa iskustvom nasilja nisu imale povjerenje u institucije, jer su nailazile na različite situacije ili sumnje u objektivnost rada nekih profesionalaca/ki. Dakle, mogu se razviti različiti programi, kampanje putem kojih će se institucije oglašavati i hrabriti žene da ne trpe nasilje, da prijave nasilje i da će dobiti punu zaštitu i podršku a time će se se smanjiti i slučajevi femicide”,
Nažalost, zbog anti-rodnih pokreta koji javno osporavaju ozbiljnost rodno zasnovanog nasilja, zakonodavni napori su zaustavljeni, čime je propuštena važna prilika za prvi korak u borbi protiv ovog problema.
Problem je što rodno zasnovano nasilje zbog raznih anti-rodnih pokreta u javnosti dobija i aludira na neku potpuno pogrešnu konotaciju, što je za posljedicu imalo zaustavljanje usvajanja zakona, kojim je trebalo da bude učinjen prvi korak u sprečavanju rodno zasnovanog nasilja. Na žalost, pitanje roda postaće tabu tema o kojoj ne smijemo govoriti da ne bi “dušebrižnici” pomislili ono što oni žele da misle.
Unatoč izazovima i otporima s kojima se suočavamo u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja u BiH, postoje resursi i organizacije koje pružaju besplatnu podršku ženama i djeci žrtvama nasilja. Na području Bosne i Hercegovine funkcionišu dva SOS broja, jedan za Federaciju BiH – 1265 i jedan za Republiku Srpsku – 1264. Takođe, postoje osam sigurnih kuća s ukupno 200 raspoloživih mjesta, smještenih u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Mostaru, Modriči, Banjaluci i Bijeljini.
Fondacija lokalne demokratije nudi besplatnu pravnu pomoć na brojevima telefona 033 570 560 i 033 570 561.
Psihološko i pravno savjetovalište pruža organizacija Medica Zenica na centralni broj 032 463 920.
U udruženju Udružene žene Banja Luka također postoji besplatno pravno savjetovalište, a termin se može dobiti pozivom na brojeve 051 463 143 i 051 462 146.
Broj policije je 122.
Važno je osnažiti žrtve da koriste ove resurse i prijave nasilje. Pozivamo sve žene i svu zajednicu da se aktivno uključe u borbu protiv nasilja i zajedno radimo na stvaranju sigurnijeg okruženja za sve.
