Bez raspisivanja tendera i zatražene najbolje ponude, radni materijali koji se koriste u vrtićima Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka kupuju roditelji i to od privatne firme koja ih prodaje u ovoj javnoj ustanovi.
U sklopu Centra djeluje 19 vrtića, u kojima boravi oko 2.000 djece, stoji na zvaničnom sajtu ove ustanove.
Jedan od nezadovoljnih roditelja objašnjava da se radi o edukativnim kompletima izdavačke kuće “Cvrčak”, koji se preporučuju djeci i za čiju je prodaju po cijeni od 20 KM vješto izbjegnuto ispunjavanje zakonskih procedura. On kaže da je postao svjestan da nisu ispoštovana pravila zakonitih nabavki i da im “Cvrčku” dopustio prodaju u svojevrsnoj sivoj zoni.
“Roditeljima je najavljeno da će se prodavati materijali za rad tokom boravka u vrtićima. Radi se o ustaljenoj praksi jer je i prošle godine bilo isto. Na naše pitanje o tome ko je izdavač, odnosno ko će štampati te priručnike, rečeno nam je da se radi o izdavačkoj djelatnosti Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje i da je to jedina literatura koja se koristi prilikom rada sa djecom. Kada su priručnici došli, ja sam insistirao da mi Centar izda račun za njih. Tek nakon mjesec dana sam ga dobio, ali gle čuda, nije izdat od strane Centra već od firme Cvrčak d.o.o. Tada mi je postalo jasno da je to namješteno nekome da zaradi. Pitam se onda mogu li ja da odem tamo i da im prodajem jaja. Sve ono što oni nabavljaju moralo bi biti predmet nabavki ili potpisanih ugovora. Oni su rekli da je to njihova izdavačka djelatnost, ali na računu se ispostavilo da nije, jer je to nečija privatna firma”, objašnjava on u razgovoru za eTrafiku.
Vjerujući da se radi o “nabačenom” poslu i izbjegavanju procedura, on priča da je naknadno saznao da Centar nema svoju izdavačku djelatnost. On kaže da nema odgovora na osnovu čega je baš ta firma odabrana, kao ni da li su druge firme dobile priliku da ponude svoje materijale.
“Centar za predškolsko je poznata institucija koja uvijek sumnjivo nabavlja određene stvari. Posmatrao sam kako nabavljaju usluge, predaju engleski, ma nigdje računa. Roditelji moraju stalno da donose i kupuju nešto. U jednom trenu je rečeno da djeca trebaju donijeti po 20 KM za priručnike. Nije problem, platio sam, ali sam tražio i račun jer poznajem nekoga ko se bavi izdavaštvom i koga je zanimalo koliko ti materijali koštaju. Tada je postalo jasno da se radi o sumnjivim poslovima. Volio bih znati na osnovu čega smo kupovali te materijale u vrtiću. Ovo nije čak ni muvanje u nabavkama, jer nije ni bilo nabavki”, kaže on.
Nije obavezno, samo je preporučeno
Boško Blesić, vlasnik izdavačke kuće “Cvrčak”, tvrdi da ima sklopljen ugovor sa Centrom za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka, kao i da mu je prije oko četiri mjeseca dolazila inspekcija u kontrolu zbog prijave roditelja. On kaže da su stavili na uvid svu dokumentaciju i da je sve zavšeno onako kako treba.
Na pitanje da li bi nam poslao ugovor i izvještaj inspekcije da to i dokaže, rekao je da hoće i tražio je email adresu, ali ugovor do završetka pisanja ovog teksta ipak nije poslao. Kaže da nabavljanje materijala nije išlo putem javnih nabavki.
“Predškolska ustanova je samo posrednik u našoj prodaji, oni nemaju ništa sa tim, nema tu ni nabavki, ničega. Samo su nam ustupili prostor da prodajemo svoje proizvode koji su neobvezni. Roditelji to mogu uzeti, a i ne moraju. To je naglašeno. Nije obavezno, ali jeste rečeno roditeljima da je to korisno djeci u radu sa vaspitačima u samom tom nastavnom procesu. Do korone je 35 do 40 odsto djece to kupilo, ali sada nam je ogroman posao propao, moramo da podignemo kredit da bismo opstali. Imate uvijek roditelja koji neće ništa da kupe. Oni koji imaju mlađu djecu ne kupuju, samo oni koji su uzrasta od pet do šest godina. Tako je i sa časopisima i priručnicima”, rekao je Blesić za eTrafiku.
On kaže da su dobili saglasnost od predškolske ustanove da mogu prodavati na taj način, nakon što su je prvo pribavili od Ministarstva prosvjete i kulture RS.
“Poslije smo razgovarali sa Centrom u vezi distribucije i oni su nam rekli da ne žele da imaju ništa sa tim, ali da možemo to ponuditi u svim vrtićima. To je takav način poslovanja. Nama bi bilo bolje da to predškolska ustanova kupuje, ali znate i sami kakva je situacija i da oni nemaju novca”, kaže on.
Blesić objašnjava da su za sve prodaje izdavali račune, a da je sve vidjela inspekcija i ocijenila kao ispravno. Jedan roditelj koji se žalio na našu prodaju, obraćao se svima, kaže on, ali su nadležni ocijenili da nema ništa sporno.
Jelena Kurtinović, direktorka Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka nije bila previše raspoložena za razgovor. Na prvi poziv se javila i pitala za koji medij i o čemu se radi, a kada smo joj ukratko objasnili, rekla je da se obratimo “gospodinu” (vjerovatno misleći na Blesića, izdavača, prim. aut) i da je sada na sastanku, ali da će biti slobodna za sat vremena. Kada smo je ponovo pozvali u dogovoreno vrijeme, odbila je poziv i poslala poruku da će se javiti kasnije. Kako se nije javljala nekoliko sati, a već je bilo kasno popodne, pozvali smo je i treći put. Tada je zatražila da joj pošaljemo pitanja na zvanični email.
“Pošaljite pitanja i biće vam odgovoreno. Sada je završeno radno vrijeme i ne mogu da komentarišem. Pošaljite pitanja”, rekla je ona.
Objasnili smo joj da bez njenog komentara tekst nećemo smatrati potpunim, ali da ćemo ga objaviti i najavili joj da ćemo pisati nastavak kada dobijemo odgovore.
Društveno neprihvatljivo
Ivan Stokić, predsjedavajući predsjedništva Udruženja građana Tender, kaže da bi ovdje mogla postojati zloupotreba u smislu da se obavljao privatni posao a da su ga roditelji direktno plaćali.
“Ušemili se kod prodavca i sve je na kraju po zakonu. Sredstva nisu državna, ne treba tender, to su mali poslovi gdje je neko neku crkavicu zaradio na taj način što je napravio određeni kontakt. Nebitno je da li ta firma posluje pozitivno ili negativno, da li su ispoštovane procedure, ušemili su se sa vrtićima ili sa nekim ko ‘ima kapu’ nad njima i pitanje je kakvi su tu vlasnički i poslovni odnosi tog nekog ko je organizator posla za vrtiće. Šta da radite, možda se ne može reći da je direktno nezakonito, ali se sigurno može reći da je društveno neprihvatljivo”, kaže Stokić.
Na pitanje kako je moguće da smo tako navikli da se ignorantski ponašamo prema takvim dogovorima, on kaže da ne reagujemo ni za mnogo ozbiljnije stvari.
“Mnogo veći bolovi ne izazivaju trzavice. Roditelji su slabi na djecu i obezbijediće sve što treba, neće pitati kako i zašto. Neće dozvoliti da njihovo dijete nema nešto što druga djeca imaju, a preporučeno je u vrtiću. Ali to je sve privatni biznis i nema veze sa javnim nabavkama. Ovo nije krivično djelo, možda je nečasno. Ne znam stvarnu vrijednost tih materijala, da li oni koštaju zaista toliko koliko su naplaćivani”, kaže Stokić i dodaje da na ovaj način mnoge ustanove, institucije i javna preduzeća zloupotrebljavaju zakone i da je to već postala praksa.
Direktni sporazumi
Inače, Centar za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka većinu javnih nabavki vrši putem direktnih sporazuma, pri čemu je vrijednost skoro svakog ugovora tačno 6.000 KM, koliko je gornja zakonska granica za ovakve tendere, o čemu je eTrafika već ranije pisala.
Tako je Centar za razne usluge i robe plaćao iste iznose, pa se dešavalo da za postavljanje ramova ova ustanova svake godine izdvoji baš po 6.000 KM. Zanimljivo je da je godišnje Centar plaćao pranje automobila, nabavku tepiha, popravku televizora i nabavku računara po 6.000. Isti iznos je utrošen i za HTZ opremu, igračke, fotokopiranje i štampanje, nabavku pijeska, usluge održavanja sajta…
Prema Zakonu o javnim nabavkama gornja granica do koje može da se provodi direktni sporazum je 6.000 KM. To znači da sve nabavke koje ne prelaze ovaj iznos mogu da se ugovaraju direktno sa jednim ponuđačem kojeg izabere ustanova. Pored toga, u ovim slučajevima ne postoji potreba za raspisivanje konkursa, javno nadmetanje više ponuđača, odnosno mogućnost da se neko sa strane uključi i poremeti planove ugovornog organa i firme sa kojom je već unaprijed dogovoren posao. A sve bi to bilo neophodno da vrijednost nabavke pređe pomenutu vrijednost i za jednu marku.
Stotine litara alkohola
Pred kraj mandata bivše direktorke, a današnje narodne poslanice Nataše Radulović, nabavka 666 flaša vina, štoka i piva, šokirala je javnost.
Na javnom pozivu za nabavku prehrambenih proizvoda i mješovite robe vrijednosti 4,1 milion KM ne tako davne 2014. godine, između ostalog, za potrebe vrtića zatražila je ponude za 234 flaše vina, 72 flaše štoka i 15 kartona piva.
U tenderskoj dokumentaciji tada, uz brojne prehrambene artikle za pripremu hrane djeci predškolskog uzrasta, traženo je da ponuđač isporuči i 90 litara crnog vina, 72 flaše bijelog vina Krstač, 72 flaše bijelog vina Šardone, 72 litre štoka i 360 flaša piva, ali i 72 kilograma „velikih slavskih svijeća“. Istovremeno, za tri godine su naručili samo 15 komada sira feta od 950 grama, po devet kilograma pršuta i suvog vrata, ili tek 360 vrećica smokija od 50 grama i 360 vrećica štapića od 40 grama.
(eTrafika.net)
