Vijest o smrti književnice, novinarke i društvene kritičarke Vedrane Rudan u 76. godini života potresla je čitavu regiju. Otišla je na svoje „Područje bez signala“, ostavljajući iza sebe brojne objavljene romane, hiljade beskompromisnih tekstova i neizbrisiv trag na javnoj i književnoj sceni Balkana.
Njen život bio je jednako dramatičan i nepokolebljiv kao i njene riječi. Rođena u Opatiji, odrasla je u siromaštvu i disfunkcionalnoj porodici. Ipak, uslovi u kojima je morala raditi odmalena nisu slomili njen duh – oblikovali su njenu prepoznatljivu oštrinu, otpor prema autoritetima i borbu za prava obespravljenih, naročito žena.
Iskreni razgovori i odgovori koje je davala za portal BUKA, u kombinaciji sa njenim kasnijim otvorenim pisanjem o suočavanju sa bolešću, ostaju trajno svjedočanstvo o njenom beskompromisnom duhu i potpunom odbijanju da žmiri pred istinom.
O pisanju kao unutrašnjem nagonu
Pisanje za nju nikada nije bilo opuštajuća terapija ili bijeg u miran život, već neizbježan unutrašnji pritisak:
„Ne znam. Neko sam vrijeme mislila da me pisanje ‘liječi’, da ću se nakon napisane knjige konačno ‘smiriti’ i početi se baviti pravim stvarima. Šetanjem, pečenjem kolača, uređivanjem kuće, brisanjem prašine, ukratko, uživanjem u ‘malim’ stvarima. Pisanje knjige isključuje sve to. Uznemiruje, život čini napetim, imaš osjećaj da gubiš vrijeme dok ne pišeš. Pisanje je u mom slučaju moranje. Pišem protiv svoje volje, pišem jer ne mogu živjeti bez pisanja. Ne znam o čemu drugi ljudi razmišljaju i kakvi su njihovi strahovi. Pišem o svojim strahovima.“
O starenju, bolesti i samom činu umiranja
Tema starenja i smrti bila je prisutna kroz čitav njen opus, a u kasnijim godinama, kada se i sama suočila sa teškom dijagnozom, o njoj je pisala bez ikakvog uljepšavanja:
„Da gledam ‘direktno’ s tim se slažem. Ovo ‘neustrašivo’ vidjet ćemo na kraju puta. U posljednje vrijeme odlaze mnogi moji prijatelji i znanci. U njihovim očima vidim strah i nadu da možda kraj ipak nije kraj. Velika hrvatska umjetnica Mani Gotovac umrla je ovih dana. Ona je bila neustrašiva. Odbila je liječenje, znala je da umire, ipak je nasmijavala sve oko sebe. Znala je ono što malo ljudi zna. Smrt je prirodna pojava. Ovih ću dana na lijevoj ruci dati da mi se tetovira ‘memento mori’. Gledat ću u to svaki dan da na kraju ne bude, nisam znala.“
Kada se razboljela, proces umiranja i odnos prema teškoj dijagnozi opisala je u svom prepoznatljivom, ogoljenom stilu:
„Umiranje je dosadno za popišati se. Dok si u krevetu, čini ti se da si zdrav. A onda sjedneš na rub kreveta i odlučiš: ‘Sad ću se dignuti, spustiti se u prizemlje i krenuti u vrt. U život.’ O bolesti se ne govori. Ni o nemoći. Ni o smrti. Osjećaš se krivom… Moj je rak jebeno rijedak. Doduše, negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca da prevariš muža, razbaštiniš djecu ili ljubavnika pošalješ u kurac. I nije neki rok. Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna, i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.“
O „krpeljima“ i čišćenju života
Kako je starila, tako je sve bezobzirnije uklanjala iz svog života ljude koji su joj oduzimali energiju:
„Kako starim, sve mi je lakše čistiti život. Britvom režem veze koje me opterećuju, bez obzira na to koliko su dugo trajale i ne žalim za izgubljenim ‘prijateljima’. Želim ostatak života provesti okružena ljudima koji mi ne piju krv. Trebala sam to prije učiniti.“
O ravnopravnosti žena i muško-ženskim odnosima
Nije vjerovala u bajke o ostvarenoj ravnopravnosti, smatrajući da su društvene i biološke postavke daleko surovije:
„Ne vjerujem da će žene ikad postati ‘ravnopravne’. Mi smo ipak samo životinje. Kad mačka omaci mlade, sakriva ih od ‘oca’, jer bi ih požderao da bi nju mogao tucati. Nitko se ne pita kako promijeniti mačore, jer je svima nekako jasno da su nepromjenjivi. Zašto neke žene misle da se mužjaci mogu promijeniti, ne znam. Ja znam da ih ne možemo mijenjati, ali ih možemo prisiliti da s vremena na vrijeme, bar na trenutak, budu drugačiji. Ne globalno. Svijet je u rukama nekolicine mužjaka, žene nemaju nikakvu šansu da im pobjegnu. Međutim, u ratu jedna na jednoga šansa postoji. Oružje, hladno ili toplo, je najbolji način. Drugi je način osvojiti muškarca koji će biti jači od onog koji te zlostavlja. Treći način ne postoji. Mužjaci nama ženama određuju živote. Bilo jednom i ostat će tako. Žao mi je.“
O odgoju i današnjim roditeljima
Prema savremenim trendovima roditeljstva imala je izuzetno oštar stav, odbacujući priručnike sa interneta i nerealna očekivanja:
„Današnji roditelji opterećeni su savjetima koje im nudi internet. Ne slušaju što im srce govori. Djecu ne treba previše maziti, čuvati, što bi rekao jedan trenutno popularni ruski psiholog, ‘tražiti što u njima čuči’. On tvrdi, ja se s njim slažem, ‘u djeci najčešće ne čuči ništa’. Naši su potomci prosječni poput nas, dakle nemoćni da bi se mogli suočiti s teškim životom koji je pred njima. Roditeljima je to nepodnošljivo pa pronalaze hiljade načina kako ‘pomoći’ djeci da im bude ‘bolje’ nego roditeljima. Nema recepta. Ne vjerujem u odgoj. Ili se rodiš kao borac ili kao rob. To nikako ne znači da će ‘borci’ u životu bolje proći. Kad sam bila mlada mama nisam se mnogo opterećivala budućnošću svoje djece i nikad nisam mislila da su nešto ‘posebno’. Pogodila sam. Nadam se da ne čitaju vaš portal.“
O beznađu i odlasku ljudi sa Balkana
Na pitanje o stanju u društvu i masovnom iseljavanju sa ovih prostora, odgovarala je sa dozom mračnog realizma:
„Beznađe se danas Hrvatskom širi poput neke još opasnije bolesti od kuge. Zaguglajte da ja ne moram i otkrijte kako se ta bolest zove… Ovi prostori postaju spaljena zemlja. To mi je nekako logično. Pale su granice, ljudi vide da su ih ‘vođe’ iznevjerile pa biraju zemlje u kojima će bezbolnije robovati. Ne brine me to. Na ove će prostore doći neki drugi ljudi ili neće doći nitko. ‘Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest.’ Petar Preradović. Sve je davno rečeno.“
O politici, narodima i izborima
Demokratiju na Balkanu vidjela je samo kao iluziju izbora između dva zla:
„’Narod bira’. Stalno to slušamo. Da li zaista bira ‘narod’? Važnije pitanje od onoga zašto narod bira uvijek iste ljude je, tko sastavlja liste? Oni koji biraju, ja ne odlazim na birališta, biraju između onih koje im netko ponudi. Tko je taj netko? Zašto nam uvijek nudi isto sranje? Zašto uopće biramo između zla i goreg? Nemam visoko mišljenje ni o ljudima ni o ‘biračima’ pa me ništa ne čudi. Ako je zaista veliki broj zločinaca koji vladaju svijetom ‘demokratski’ izabran, zašto smo nemirni? Tražili smo, dobili smo. Tražit ćemo, dobit ćemo. To što nikad nećemo dobiti ono što tražimo, pravo na mir, slobodu, rad, sreću, naše gospodare ne brine. Na njima je da vladaju, na nama da pušimo ono što nam govore. Život je tako jednostavan.“
O gubljenju nade i ličnoj slobodi
Uprkos svemu, tvrdila je da njena borba kroz riječ nije nastala iz naivne vjere u bolje sutra, već iz sopstvene potrebe da živi u istini:
„Ja sam nadu davno izgubila. Ne govorim i ne pišem zato jer imam ‘nadu’, govorim i pišem zato jer me to zabavlja. Volim ljudima reći što mislim. Od mnogih se razlikujem samo po tome što ne žmirim pred istinom. Nekima je lakše robovati u mraku. Ja volim blještavilo. Ono me grije. Mrak je vlaga, nelagoda, strah, nemir. Gledam istini u oči i osjećam se slobodno iako znam da sam ropkinja.“
O nostalgiji za Jugoslavijom
Nije gajila lažni sentiment prema prošlosti, ali je jasno podvlačila razliku u osjećaju socijalne sigurnosti:
„U bivšoj Jugoslaviji smo se osjećali sigurnima. Oni koji su imali posao znali su da nikad neće dobiti otkaz. Imali smo pravo na liječnika, školovanje, krov nad glavom, penziju. Sve se to nekako podrazumijevalo. Doduše, nije bilo ‘demokracije’, nismo smjeli ni pisati ni govoriti da je drug Tito govno ni vikati: ‘Dolje, Jugoslavija!’ Danas se, još neko vrijeme, smijemo derati na cesti, štrajkati, birati ‘nove’ i ‘bolje’, zapravo, vrtimo se u krug. Za vrijeme Jugoslavije zazivali smo propast Jugoslavije jer smo željeli ‘bolje’, danas imamo to ‘bolje’. Ne žalim za Jugoslavijom, sve ima svoj rok trajanja. Nije nastala zato što su narodi na ovim prostorima nekad bili ‘mudri’, Jugoslavija je bila politički projekt. Kad su njezini tvorci odlučili da im taj projekt više ne treba, uništili su je. Žao mi je što smo mnogi, ja sam među njima, dobar dio svog ‘jugoslavenskog’ života proveli u nadi da će biti bolje. Da sam znala kako će biti uživala bih u onom socijalističkom ‘mraku’.“
Odlazak Vedrane Rudan ostavlja ogromnu prazninu u regionalnom javnom prostoru, ali njene knjige, kolumne i riječi izrečene bez straha ostaju trajno svjedočanstvo o njenoj nesalomivoj ličnosti.
