Kraj novembra nas iskušava na sve moguće načine. Građani Bosne i Hercegovine i Republike Srpske razapinju se između kolektivnih neuroza u postizbornom periodu i borbe za suštinski i biološki opstanak usljed prijetnji upotrebom nuklearnog naoružanja.
Osnovna premisa preuzimanja štafete vlasti u savremenoj postmoderni je dosljednost javnoj riječi u javnom prostoru, obećanjima, programima i bazičnim humanim principima kojima se mi Srbi kitimo. Druga premisa koja se kalemi na ovu bazu je transparentno, odgovorno i LEGITIMNO liderstvo za koje su se birači izjasnili, odakle političke elite moraju da crpe svoju potvrdu za monopol legitimne fizičke prinude kojim raspolažu. Treća premisa je spremnost za prihvatanje odgovornosti nakon povlačenja svakog poteza u ime naroda. Ne postoji dilema da političko vođstvo sa obje strane Drine nije postalo vrijednosni ekvivalent ovim premisama, drugim riječima – nisu ni blizu ovim opštim političkim zakonima.
U vremenu kumovskih veza, partitokratije i tajkunstva, naši lideri moraju da pronađu formulu kojim će usmjeravati stado, dok sjede pod krošnjom i sviraju frulicu (sa) svojim kumovima. Da su mene pitali, učinila bih isto. Neko će djetetu gurnuti telefon pod nos da prestane da plače, drugi će svog nemoćnog roditelja poslati u starački dom da se „druži“ sa vršnjacima, a treći – na svim medijskim servisima plasirati vijesti o nuklearnom galaktičkom sukobu. Na marginama globalne igre moći, u kojoj se prijeti nuklearnim sukobima, male zajednice, poput naših, pokušavaju da se pronađu u narativima koji im ni po čemu ne pripadaju. Javnost u malim zemljama (pogotovo malim koje umišljaju da su velike) postaje instrument za održavanje nevidljivih linija fronta. Lokalna javnost Bosne i Hercegovine je primorana da postane dio velikih priča – onih za koje nema ni političku ni ekonomsku težinu da utiče na ishod. Retorika o nuklearnom sukobu između NATO-a i Rusije deluje kao hladan tuš za svakoga ko ima osećaj globalne odgovornosti. Ali dok globalni lideri barataju ovom igrom, lokalne zajednice bivaju zavedene da zauzimaju strane. Ovo nije samo pitanje strategije i sigurnosti – ovo je politički instrument koji omogućava lokalnim elitama da skrenu pažnju sa stvarnih problema.
Dok ljudi strahuju od potencijalne nuklearne katastrofe, zaboravljaju na probleme koji svaki dan rizikuje živote njihove djece i njih samih. Rasprave o “Zapadu koji napada” ili “Rusiji koja prijeti” zamagljuju svakodnevicu, čineći da se i najvažniji problemi čine trivijalnima u poređenju s “ratom civilizacija.”
Postavlja se ontološko pitanje: ko ima realnu korist od ovakvih narativa? Rusija ili kumovi koji(ma) sviraju frulicu pod krošnjom? Teme poput NATO-a, neutralnosti ili podrške Rusiji postaju oruđa za disciplinovanje javnosti. Ko nije “za naše,” automatski je “protiv nas”, stvarajući plodno tlo za političke polaritete.
Međutim, iza ove polarizacije krije se još jedna opasnost: instrumentalizacija lokalne javnosti. Vi u toj javnosti pronalazite uplašene nemoćne kategorije čiji ste spasilac i čak i kad strahuju od toga da li će imati adekvatno liječenje, da li će njihovi naraštaji imati ikakvu budućnost, da li će koncentracija tolike vlasti u malim krugovima dovesti do istorijskog preloma, ipak ste vi ti iz male Republike Srpske ili Srbije, sa malog Balkana koji će da se rukuje sa ruskim čelnicima i da mašu prstom američkim ambasadorima. I formula je takva: Supermenu niko neće osporiti izgužvani plašt kad je spasio nevine.
Javna debata o nuklearnom sukobu postaje dimna zavjesa za nesposobnost lokalnih vlasti da odgovore na stvarne potrebe svojih zajednica. I dok velike sile rješavaju svoje sukobe, male zajednice gube i ono malo što imaju – svoj glas. Otupljena javnost ne postavlja pitanja, ne zahtijeva odgovore i ne traži promjene.
Ako se oštrice lokalne javnosti nastave tupiti velikim zalogajima, pitanje neće biti “ko će pobijediti u globalnom sukobu”, već “da li ćemo ikada mi doći na red”.
“Narod koji ne razmišlja o sopstvenim problemima postaje plijen onih koji manipulišu njegovom pažnjom velikim iluzijama.” – John Stuart Mill
Nevena Zelenika