Zakonom iz 2019. godine u Republici Srpskoj značajno je podignuta zaštita žrtve nasilja u porodici na viši nivo, jer je svako djelo nasilja u porodici definisano kao krivično djelo. Pristupom koji odvaja pomoć, podršku i zaštitu žrtava nasilja u porodici i sankcionisanja počinioca koje se propisuje Krivičnim zakonikom Republike Srpske, dobila se bolja zaštita žrtve i efektniji i strožiji odgovor društva prema učiniocu nasilja. Ono što je posebno naglašeno ovim zakonom jeste obaveza svih subjekata zaštite da u procesu zaštite, pomoći i podrške žrtvama nasilja u porodici međusobno sarađuju i razmjenjuju potrebne informacije u najboljem interesu žrtve, čime se osnažuje međusektorska saradnja svih subjekata uključenih u sistem zaštite žrtava.
Zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici pružaju pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (policija), tužilaštvo, centri za socijalni rad/službe socijalne zaštite, zdravstvene i obrazovne ustanove i nadležni sudovi. Subjekti zaštite u prvom kontaktu obavještavaju žrtvu, na njoj razumljiv način, o svim pravima koja ima u skladu sa Zakonom i o ustanovama, organima i organizacijama koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu.
Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske vrši nadzor nad sprovođenjem Zakona o zaštiti nad nasiljem u porodici, te sprovodi aktivnosti na zaštiti od nasilja u porodici.
Iz Ministarstva poručuju da institucije Republike Srpske teže nultom stepenu tolerancije na nasilje u porodici, što je, kako tvrde, dokazano usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti od nasilja u porodici u 2019. godini, ali i daljim nastojanjem da se ovaj zakon unapređuje.
„Rješenjem iz maja 2023. godine imenovana je Radna grupa koja je pripremila Nacrt novog zakona, a sve u cilju daljeg unapređivanja prava žrtava nasilja u porodici i usklađivanja pojedinih odredbi sa potrebama uočenim u praksi, tokom primjene važećeg Zakona, kao i sa pravno obavezujućim međunarodnim i regionalnim standardima i praksom u ovoj oblasti. U tom smislu Ministarstvo porodice, omladine i sporta je donijelo i novi „Opšti protokol o postupanju u slučajevima nasilja u porodici u Republici Srpskoj“ („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 14/22). Zakonom je predviđeno da se na području svake jedinice lokalne samouprave u Republici Srpskoj zaključuje i lokalni protokol o postupanju i obrazuje grupa za koordinaciju i saradnju od predstavnika svih ustanova, organa i organizacija koje pružaju zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici“, kaže za portal Infoveza Mirela Vujatović, stručni saradnik za odnose s javnošću Ministarstva.
Vujatovićeva objašnjava i da je Ministarstvo porodice, omladine i sporta više puta iniciralo i podsjećalo jedinice lokalne samouprave na ovu zakonsku obavezu, jer se na ovaj način institucionalni odgovor na nasilje u porodici podiže na viši nivo.
„Primjena ovih protokola u svakodnevnom radu nadležnih organa od ključnog je značaja u razvijanju sistema zaštite od nasilja u porodici. NJegovom primjenom obezbjeđuju se ne samo adekvatne mjere u slučaju porodičnog nasilja, već i prevencija kroz razvijanje stručnih kompetencija, bolje razumijevanje fenomena nasilja u porodici, razbijanje stereotipa i predrasuda i izgradnju „nulte tolerancije“ na nasilje u porodici ali posljedično, i na sve druge vrste nasilja“, ističe Vujatovićeva i dodaje da žrtve nasilja u porodici imaju i besplatan pristup opštim i specijalizovanim uslugama podrške.
Kada je riječ o specijalizovanim mjerama podrške zahvaljujući pravnim licima koji realizuju posebnu mjeru podrške – sigurnu kuću, a uz finansijsku podršku Vlade Republike Srpske, žrtvama nasilja u porodici obezbijeđen je siguran i bezbjedan smještaj u slučaju kada je neophodno da žrtva izađe iz svog doma, te je zakonski uređena i ova oblast. U tri sigurne kuće, u Banjaluci, Modriči i Bijeljini, omogućeno je istovremeno zbrinjavanje 55 žrtava nasilja u porodici i taj kapacitet u ovom trenutku zadovoljava potrebe sa terena. Iz budžeta Republike Srpske, preko Ministarstva porodice, omladine i sporta sigurne kuće se finansiraju u iznosu od 70% od ukupne cijene zbrinjavanja, dok iznos od 30% smještaja finansiraju jedinice lokalne samouprave iz kojih žrtva dolazi. Cijena zbrinjavanja utvrđuje se posebno za svaku godinu, a osnovica za isplatu troškova smještaja iznosi do dvije prosječne neto zarade u Republici Srpskoj za prethodnu godinu.
U Republici Srpskoj kao specijalizovana mjera podrške funkcioniše i besplatna telefonska SOS linija 1264. Funkcionisanje ove linije podržava i Ministarstvo porodice, omladine i sporta.
Ipak, da ne funkcionišu sve stvari onako kako bi trebalo priznaju i iz Ministarstva, pa za naš portal preciziraju da je u procesu primjene važećeg Zakona o zaštiti od nasilja u porodici utvrđeno da pojedine odredbe Zakona ne obezbjeđuju punu zaštitu žrtava nasilja u porodici, pa se preciznijim normama i uvođenjem novih pravnih instituta nastoji, u skladu sa međunarodnim standardima, poboljšati i unaprijediti zaštita žrtava.
„Novim Nacrtom zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske, bilo je važno, u odnosu na važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, proširiti predmet ovog zakona na suzbijanje nasilja prema ženama, sprečavanje femicida kao najtežeg oblika i posljedice nasilja prema ženama, prepoznati žene kao posebne žrtve nasilja, omogućiti im nesmetan i besplatan pristup subjektima zaštite, propisati poseban postupak izricanja i praćenja sprovođenja hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera, obavezu koordinacije postupanja svih subjekata zaštite od nasilja, osnivanje, pored Savjeta za suzbijanje nasilja u porodici i Odbora za praćenje nasilja prema ženama i femicida Republike Srpske, te druga pitanja od značaja za zaštitu od nasilja u porodici i nasilja prema ženama“, zaključuju u Ministarstvu.
Amela Bašić-Tomić, menadžer sigurne kuće iz Fondacije Udružene žene Banjaluke kao važnu institucionalnu prednost ističe multisektorski pristup i saradnju u pomoći i podršci žrtvama nasilja.
„Ako bilo koji od subjekata zaštite u sistemu zakaže, to će ići na štetu žena žrtava nasilja, te je svaka od ovih karika u nizu jednako važna i značajna. Ono što se stalno unapređuje jesu edukacije subjekata zaštite i podizanje podrške i pomoći na jedan viši nivo koji će omogućiti žrtvi da ostvari svoja prava u skladu sa Istambulskom konvencijom. Takođe, u sistemu podrške i rada sa žrtvama nasilja jako je važno imati senzibilitet i razumijevanje žrtve, kao i posljedica koje proizilaze iz nasilja. U Republici Srpskoj postoje tri Sigurne kuće za pomoć i podršku ženama žrtvama nasilja u porodici i njihovoj djeci“, navodi Bašić-Tomić.
„Kada govorimo o manama, ono što bi izdvojili jeste da je kaznena politika za počinioce nasilja blaga, a zaštitne mjere i hitne zaštitne mjere se izriču u sporadičnim slučajevima. Iako po zakonu imaju prioritet, zbog opterećenosti pravosudnog sistema sudski postupci jako dugo traju, što otežava položaj žrtve nasilja. Za žrtve nasilja ne postoji mogućnost korištenja socijalnih stanova u Banja Luci, niti olakšica prilikom upisa u predškolske ustanove“, pojašnjava Amela Bašić-Tomić.
Iz Centra za socijalni rad Banjaluka poručuju da bi Okružno javno tužilaštvo trebalo češće da predlaže sudu pritvor na mjesec dana za počinioce nasilja kako bi se zaštitila žrtva nasilja i da u tom periodu sud odredi mjere zabrane kako počinilac ne bi smio prilaziti žrtvi do okončanja krivičnog postupka po pitanju nasilja u porodici.
„Period od mjesec dana je najrizičniji za ponavljanje nasilja i to je priod kada je žrtvi potrebno određeno vrijeme da se psihički stabilizuje, da svoj dotadašnji život organizuje na drugi način i da npr. donese bitne odluke po pitanju buduće zajednice i maloljetne djece“, ističe Irena Joldžić, direktor CZSR.
Joldžićeva kaže i da, ukoliko policija ili žrtva lično podnese prijedlog po pitanju izricanja hitnih zaštitnih mjere za počinioca(1.zabrana približavanja i kontaktiranja i 2. udaljenje iz stambenog prostora u vremenskom trajanju od 30 dana) i zaštitnih mjera(1. zabrana približavanja i kontaktiranja 2. udaljenje iz stambenog prostora 3. zabrana uznemiravanja ili uhođenja 4. obavezan psihosocijalni tretman i 5. liječenje od zavisnosti u vremenskom trajanju od dva mjeseca do godinu dana), da se ti postupci na sudu uzimaju kao prioritet i rješavaju po hitnom postupku.
Piše: Stefan Blagić
