Smrtna kazna i (ne)mogućnost njenog izricanja

Nerijetko se građani pitaju i zašto se smrtna kazna više ne primjenjuje i zašto se ne vrati u krivične zakone. ​​Tako je npr. u Srbiji više od polovine građana podržavalo smrtnu kaznu (57%), a svaki četvrti je bio protiv, što je pokazala anketa udruženja Srbija protiv smrtne kazne iz 2021. godine.

Pa kakva je situacija u pravu vezana za smrtnu kaznu u Bosni i Hercegovini i državama iz okruženja?

Smrtna kazna danas

U jugoslovenskom pravnom sistemu nekada je postojala smrtna kazna. U Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije smrtna kazna se mogla izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana.

U Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj i Federaciji BiH, danas se ne može izvršiti smrtna kazna, kako ona nije propisana ni krivičnim niti drugim zakonima. Ona se ne izvršava ni u drugim jugoslovenskim zemljama kao što su Srbija, Hrvatska, Crna Gora ili Slovenija.

Ovakvo zakonsko rješenje korespondira i sa međunarodnim standardima ljudskih prava i poštovanjem prava na život svakog lica.

S tim u vezi, Protokol XIII uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda je propisao da se smrtna kazna ukida u svim okolonostima, te da niko neće biti osuđen na ovakvu kaznu niti pogubljen.

Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijomi njenim protokolima direktno se primjenjuju u BiH, te imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Zakoni bi, takođe, trebalo da budu usklađeni sa njom. Svi nivoi vlasti dužni su da poštuju odredbe iz Evropske konvencije prije svih zakona u državi, kada su u pitanju ljudska prava, jer je Konvencija postala dio unutrašnjeg pravnog sistema, što znači da je obavezujuća za sve domaće sudove i ostale državne organe. Ovo je naročito bitno u slučaju kontradiktornosti i nesaglasnosti Evropske konvencije i domaćih zakona.

To znači da čak i kada bi se propisala smrtna kazna u domaćem pravu, ona ne bi smjela da se primjenjuje kako je zabranjena Evropskom konvencijom.

Takođe, Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, čiji je cilj ukidanje smrtne kazne navodi da ni jednom licu koje potpada pod jurisdikciju države članice ovog protkola ne može biti izrečena smrtna kazna, kao i da svaka država članica treba preduzeti sve potrebne mjere za ukidanje smrtne kazne u okviru njene jurisdikcije.

Ukidanje smrtne kazne je urađeno sa vjerom da njeno ukidanje doprinosi jačanju ljudskog dostojanstva i progresivnom razvoju ljudskih prava,  te da se time poboljšava uživanje prava na život. Pored toga, pravo na život je osnovna vrijednost u demokratskom društvu, a ukidanje smrtne kazne je bitna osnova za zaštitu ovog prava i za potpuno priznavanje dostojanstva svih ljudskih bića.

Određene organizacije ukidanje smrtne kazne postavljaju kao jedan od preduslova koji buduće države članice treba da ispune prije nego što uđu u članstvo.

Kratka istorija smrtne kazne i određeni argumenti za i protiv

Smrtna kazna svoje porijeklo vodi još iz davnih vremena najranijeg organizovanja ljudskog društva, te se kretala od privatne reakcije do primjene od strane organizovanih grupa i države.

Smrtne kazne su se izvršavale na više načina, od kojih su neki bili sa velikim, a neki sa manjim fizičkim i psihičkim patnjama za osuđenika.

Ova kazna je u nekim prošlim vremenima izvršavana na veoma okrutan način sa ciljem da se počiniocu krivičnog djela nanese što više patnji. Tako su se osuđenici nabijali na kolac, čerečili ili mučili prije izvršenja smrtne kazne. U nekim državama je vremenom došlo do smanjivanja tjelesnih i fizičkih patnji pri pogubljenju, korišćenjem drugih metoda (električna stolica ili strijeljanje), a u drugim ova kazna je potpuno napuštena.

Najčešće metode za izvršenje smrtne kazne kroz istoriju su bile (a neke još uvijek jesu): odrubljivanje glave, električna stolica, giljotina, spaljivanje na lomači, smrtonosna injekcija, vješanje, strijeljanje, kamenovanje itd.

Najčešći argumenti protiv smrtne kazne su:

• Država ne bi trebalo da ima pravo da bilo koga liši života, odnosno da sprovodi smrtnu kaznu, jer je to nemoralan čin. Naime, država nije dala pojedincu život, te nema pravo ni da mu ga uzme. Država ne smije da kažnjavajući jedan zločin, npr. ubistvo, i sama izvrši ubistvo.
• Smrtnu kaznu nije moguće ispraviti. Sudovi nisu nepogrešivi i dešavaju se slučajevi da neko bude nevin osuđen i lišen života. Ta greška suda u kome se čovjeku oduzima život je nepopravljiva kako niko ne može oživjeti mrtvo lice.
• U civilizovanom svijetu smrtna kazna je apsolutno nečovječna sankcija i predstavlja ostatke varvarstva.
• Smrtnom kaznom nije moguće postići resocijalizaciju osuđenika i sa njom se ne može postići svrha kažnjavanja.
• Smrtna kazna nije toliko zastrašujuća koliko ljudi smatraju da jeste i nema preveliko preventivno dejstvo. Naime, okorjeli zločinci nemaju preveliki strah od smrtne kazne. U prilog ovome govori i to da primjena najsurovijih kazni u srednjem vijeku nije suzbila kriminalitet, a čak je dolazilo i do njegovog porasta.
• Smrtna kazna može da stvori prema osuđeniku sažaljenje ili čak učiniti to da se on gleda kao heroj ili mučenik, što može negativno da djeluje na svijest građana.

Najčešći argumenti u prilog smrtne kazne su:

• Smrtna kazna nije mjera koja je potpuno lišena pravnog i moralnog osnova, ukoliko se ona koristi kao posljednje sredstvo da se zaštite najviša ljudska dobra i vrijednosti. Naime, ako se društvo zbog civilizovanosti odriče smrtne kazne, onda mora da se odrekne i ubijanja u ratu.
• Određene okolnosti mogu da opravdaju smrtnu kaznu, pa tako postoje veliki zločinci kao što su plaćene ubice koje ne poštuju tuđi život i koji ubijaju druge kao dio posla. Takve pojedince bi stoga trebalo eliminisati iz društva.
• Zaključak da smrtna kazna ne utiče pretjerano na sprečavanje kriminaliteta nije u potpunosti tačan, kako na porast ili smanjenje kriminaliteta utiču mnogi društveni faktori, pa nije moguće tačno utvrditi šta je sve dovelo do pada ili rasta kriminaliteta.
• Činjenica da je smrtna kazna nepopravljiva je tačna. Međutim, i u drugim djelatnostima, ne samo u okviru pravosuđa, dešavaju se nepopravljive greške, koje mogu imati za posljedicu smrt pojedinca. Primjera radi, arhitekte i građevinci mogu pogrešno da konstruišu zgradu te da se ona sruši i prouzrokuje smrt ogromnog broja ljudi, ljekarske greške dovode do okončanja života pacijenata, ali niko ne ukida te djelatnosti zbog toga što može doći do smrti nedužnih.
• Negativni psihički efekti koje smrtna kazna ima se mogu preduprijediti ukoliko se ona izvršava bez prisustva javnosti.  

U današnje vrijeme kod značajnog dijela pravnika preovlađuje shvatanje o nepotrebnosti i nehumanosti smrtne kazne, kao i njenoj nesaglasnosti sa osnovnim ljudskim pravom na život. Moj stav je identičan ovome i smatram da ovoj kazni nema mjesta u modernom društvu u kome se poštuju ljudska prava i vladavina prava, kako postoje mnogo bolje i primjerenije sankcije za zločince.

Kada je u pitanju izvršenje smrtne kazne na našim prostorima, posljednja smrtna kazna u Jugoslaviji je izvršena 1992. godine, kada je pogubljen Johan Drozdek. On je osuđen na smrt 1988. zbog silovanja i ubistva šestogodišnje djevojčice, a strijeljan je četiri godine kasnije u Somboru.