Povodom jubileja – osmovjekovne nezavisnosti Srpske pravoslavne crkve a u znak sjećanja na velikog srpskog prosvjetitelja Svetoga Savu
U kulturnom centru Banski dvor 27. januara otvorena je izložba “Zlatne niti ćirilice” beogradskog udruženja “Beo-etno vizija”. Povod izložbe je obilježavanje jubileja-osmovjekovne nezavisnosti Srpske pravoslavne crkve kao i svetkovanje Savindana u čast srpskog prosvjetitelja.
Udruženje “Beo-etno vizija” broji svega četiri člana odlučnih žena, koje usprkos današnjem stilu i načinu života pokušavaju da povrate izgubljene vrijednosti kulturne baštine. Svojim radom i zalaganjem već sedam godina nastoje da očuvaju tradiciju u duhu svetosavlja. Integritet jednog naroda se ogleda u kulturno-obrazovnom bogatstvu koje treda da se njeguje kroz afirmaciju novih generacija.
Članice su se predstavile sa pedesetak radova rađenih u tehnikama dekorativne umjetnosti. Svoju ljubav prema tradiciji i prošlosti svojih predaka pretočile su u šarenoliku igru niti iz kojih se magijski obrazuju slova i figurine na svijetloj pozadini lanenog platna.
Radovi su nastali prema ilustrovanim inicijalima iz srednjovjekovnih jevanđelistara, među kojima je i Miroslavljevo jevanđelje. Svaki vezeni komad je unikatan i estetski podražava svoju originalnu skicu. Značaj rukopisa i njegove interpretacije kroz druge umjetničke medije ogleda se u naraciji i njegovanju tradicionalnih segmenata kroz hronologiju umjetnosti. Ćirilica kao pismo je kamen temeljac kulturnog identiteta srpskog naroda. Tako da nas ne čudi spoznaja da su članice udruženja odabrale kao nadahnuće za svoj rad rukopisne knjige i relikvije od velikog značaja za identitet srpskog naroda.
Vez, kao tehnika ukrašavanja tkanine, datira jos mnogo prije nove ere, u doba starih civilizacija.. Njihova namijena se modifikovala s vremenom od ukrašavanja svakodnevnih upotrebnih predmeta pučana do svečane odežde aristokrata i sveštenika. Pod kulturološkim uticajem vizantije stići će i do Balkanskog poluostrva.
Sačuvanih srednjovjekovnih vezenih predmeta iz tog perioda ima veoma malo, ali o njihovoj raširenosti i sakralnoj primjeni svjedoči nekolicina pisanih izvora. U njihovoj izradi su isključivo učestvovale žene. Vez, kao ručni rad, u to vrijeme je, bez sumnje, predstavljao vid obrazovanja i odgoja djevojaka za budući poziv supruge i majke. O tome pripovijeda i jedan srednjovjekovni rukopis pisan od strane arhiepiskopa i dvorjanina kralja Milutina, Danila II Pećkog. Danilo II se u svojim rukopisima dotiče i teme obrazovanja mladih žena. Velike zasluge za tadašnje obrazovanje žena u patrijarhalnom svijetu odnosi Jelena Anžujska, srpska kraljica i supruga Uroša I . Bila je velika prosvjetiteljka i dobrotvorka koja je među prvima u Srbiji finansirala školu namijenjenu isključivo mlaime djevojkama. Sirote i neuke djevojčice podučavala je ručnim radom kako bi se mogle dobro udati uz miraz.
Veliku pažnju na izložbi je privukao i vez posvećen Svetom Jovanu Krstitelju, rađenom po ugledu na 166. list iz Miroslavljevog jevanđelja. Odvojeni list je svoje mjesto u Nacionalnoj biblioteci u Sankt Peterburgu pronašao zahvaljujući ruskom arhimandritu koji ga je prisvojio iz jevanđelistara jos 1846. godine za vrijeme svoje posjete Hilandaru. Pod kojim okolnostima je arhimandrit došao do lista tačno se ne zna, postoji nekoliko verzija – od te da ga je isjekao sam krišom do nekih tvrdnji da su mu ga monasi svojevoljno ustupili. Bilo kako bilo, list je svojom ljepotom u neku ruku i zaintrigirao javnost za ovo cjelokupno manastirsko djelo srpske umjetnosti i kulture.
Kulturno – istorijski značaj ove izložbe je neupitan. Sinteza prošlosti i budućnosti povezana u istinsku ljepotu tradicionalnog veza.
infoveza.com / piše: Sanja Savić Simović
