Kao jedan od 27-oro djece, još uvijek aktuelni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Željko Babić, za naš portal govori o njegovom životu, idejama za budućnost i politici u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Kaže da je zahvaljujući činjenici da je iz mnogobrojne porodice naučio da dijeli, ali i da štedi na riječima, jer je, kako uz osmijeh objašnjava, tokom odrastanja morao da se izbori za riječ. On ističe i da su se vremena promijenila i da su danas, nažalost, rijetke porodice sa četvoro i više djece kao što je njegova. Ipak, razgovor sa nama počinje sa 2018. godinom.
„Žao mi je te 2018. godine i da nije bilo Trga (Krajine) ne bi bilo ničega. Mnogi su se okoristili na nesreći tog čovjeka (op.aut. Davora Dragičevića). Ali eto, takav smo narod. Španac igra flamenko, Srbin igra kolo i drugačije ne ide. Smatram da niko nije smio da zaboravi Dragičevića, jer ako već nismo uspjeli da čitav slučaj dovedemo do kraja, morali smo makar da nastavimo da insistiramo na tome“, započinje priču Babić. Ipak, smatra da se situacija i dalje može promijeniti i da se u društvu mogu napraviti generalni pomaci naprijed.
A šta vi planirate da uradite ako ponovo budete izabrani za narodnog poslanika u Skupštini Srpske?
Postoji mnogo stvari koje u svom programu predlažem, a dotaći ću se samo nekih. Prva stvar koju ću da uradim jeste da ću pozvati sve svoje buduće kolege iz Skupštine da pomognemo nedobrostojećim porodicama svakog mjeseca, gdje ćemo izdvajati jedan dio sopstvenih sredstava koja dobijamo kroz plate za vannastavne aktivnosti te djece. U nauku, sport i kulturu treba ulagati od najranije mladosti, pa ako neko dijete nema mogućnosti, a želi da uči strani jezik, na ovaj način će dobiti tu mogućnost. Ako neko želi da se posveti sportu, takođe. Volio bih da me buduće kolege, narodni poslanici, isprate u ovoj ideji. Nama to neće značiti mnogo, a djeci u Republici Srpskoj možda hoće.
Kako motivisati čovjeka da, ako nema posla u gradu, krene da obrađuje zemlju ili se počne baviti stočarstvom? Drugim riječima, kako da dođemo do toga da jedemo domaću svinju, a ne onu hladnu, uvezenu iz Argentine?
Zaštita domaćeg proizvođača je prioritet nad prioritetima i to je fokus moje politike, imao sam već brojne diskusije u NS RS na tu temu. Jedan od primjera na koje u tom smislu treba da se ugledamo je Mađarska koja daje i podsticaj za kupovinu mehanizacije, što smo nedavno mogli da vidimo. Postoji način, samo ja pitam da li je prioritet politika i glasačko tijelo ili poljoprivredna proizvodnja? Šta ćemo ako sutra ne budemo mogli da kupimo litar domaćeg mlijeka? Samo na području Krajine je nedavno ugašeno 50-ak mini farmi, što je po mom mišljenju katastrofa. Pored podsticaja, potrebno je napraviti otkupne centre i napraviti mjesta na rafama marketa za domaće proizvode.Ta roba će biti jeftinija i zdravija, odmah da vam kažem. U zdravoj hrani je budućnost, ne samo naše zemlje, nego čitavog svijeta.
Brendiranje domaćih proizvoda je još jedna bitna stvar. U suštini, sve se ovo može uraditi i to vrlo lako, samo je pitanje želje koliko vlasti žele da se sukobe sa uvozničkim lobijem?! Nedavno sam držao i diskusiju u vezi kompanije Tulumović, čijih je 80 odsto proizvoda iz uvoza i sumnjivog porijekla, a takva firma je, na uštrb domaćeg poljoprivrednika, dobila podsticaj! To je nedopustivo.
Još bih samo napomenuo da se u Italiji poljoprivrednici udružuju u nešto što je slično zadrugama, pa svima bude mnogo više isplativo, kako proizvodnja, tako i distribucija.
Šta ako ljudi ne prepoznaju vaše ideje?
Odustati od borbe nikada neću. Nažalost, društvo nije sazrelo da čovjek koji uđe u politiku investira u politiku, da uđe, da gradi, da pomaže. Političari su gotovo uništili ovu zemlju. Ja sam svoju sreću uvijek dijelio sa drugima, a danas to, pogotovo u ovoj branši, nije tako. Moram priznati da postoje i mnogi pritisci. Evo vam jedan primjer: pojedinci danas gledaju ko mi lajkuje stranicu na društvenim mrežama, pa kontaktiraju te osobe, vrše prijetnje, mobing i sl. Sa druge strane, moja politika je uvijek bila ista, uvijek sam zastupao interes naroda. Ipak, postoji jedna stvar koja mi smeta za nijansu više od drugih, a to su kladionice. Sa tim kriminalom u potpunosti treba prekinuti i to ne samo zbog finansijskog stanja, nego i zbog mentalnog zdravlja naroda. Prije nekoliko dana vidio sam čovjeka u Laktašima koji dovodi osobu sa invaliditetom u kafić i naručuje mu sok, dok se on vraća sa deset listića u rukama. To mi je zaista bilo strašno, čak i za pogledati. Predložiću zatvaranje svih kladionica u Republici Srpskoj! Na kraju krajeva, to je jedan od poroka koji prouzrokuju kriminal. I ako hoćete, reći ću vam kako ja gledam na te stvari. Ako izliječimo društvo od kocke, ako mladom čovjeku ostane tih 10 ili 20 maraka u džepu, on će moći djevojku da izvede na piće, na ručak, prošetaće sa njom na kraju krajeva i biće mu mnogo ljepše, ali ne samo njemu, nego i njegovim drugovima, a u krajnjoj liniji i roditeljima te djece. Zar to nije mnogo ljepša slika od slike tiketa u kladionici?
Šta imate da poručite za kraj?
I do sada sam pozivao narod samo sa jednom mišlju. Ja znam za jednog čovjeka, ali zajedno znamo mnogo više. Ja ću i dalje da pozivam narod da širimo ideju i da dođemo do njene realizacije. Nadam se da će narod stati sa mnom i da ćemo zajedno da rješavamo probleme koje svi dijelimo. Borba mora biti neprestana, jer mi drugu zemlju nemamo. Moram to da ponovim: proizvodnja zdrave hrane mora biti prioritet za sve nas. Nakon zdrave hrane, zdrava porodica, zdrava budućnost. Borba za prave vrijednosti!
Infoveza
