Ako ste se ikada zapitali zašto u Republici Srpskoj nema protesta, zašto ljudi ne izlaze na ulice kao u Srbiji, zašto nema masovnog bunta – odgovori su vrlo jednostavni i poražavajući: rezigniranost i, što je još opasnije, strah.
Strah da ćete izgubiti posao. Strah da će vam porodica biti meta. Strah da će vas okolina proglasiti “izdajnikom” ili “stranim plaćenikom”. Strah da će vam neko pokucati na vrata jer ste rekli nešto što se ne smije reći.
I nije taj strah bez razloga. Svako ko je iole glasnije kritikovao vlast osjetio je posljedice – bilo kroz pritiske, prijetnje, otkaze, kazne ili sudske procese. Zato su ljudi naučili da ćute. Jer u ovom sistemu, ćutanje znači sigurnost.
Kako smo došli ovdje?
Nije oduvijek bilo ovako. Nije da ljudi ovdje nemaju šta da kažu, nije da im je svejedno. Ali su kroz godine shvatili da se “ne isplati”.
Vlast je stvorila sistem u kojem ljudi zavise od nje – zapošljava u javnom sektoru, dijeli subvencije, odlučuje o svemu. I onda, kada poželite da kažete nešto protiv, sjetite se da vas taj isti sistem hrani. A kad znate da posao može nestati preko noći, da se ugovori mogu poništiti, da vas mogu razvlačiti po medijima i praviti od vas neprijatelja naroda – ćutite.
Mediji? Skoro svi pod kontrolom vlasti. Opozicioni glasovi jedva probijaju, a ako i uspiju, odmah su označeni kao neprijateljski. Svaka kritika se odbacuje kao “napad na Republiku Srpsku” i “izdaja nacionalnih interesa”. Tako se godinama gradi narativ u kojem nije vlast problem – problem su oni koji se bune.
Zašto nemamo kulturu otpora?
Ako pogledamo Srbiju, vidimo da tamo ipak postoji neka kultura bunta. Ljudi izlaze na ulice, protestuju zbog izbornih krađa, nasilja, kriminala. A kod nas? Čak i kad se nešto desi, to traje kratko i brzo nestane.
Zašto?
- Zato što smo naučeni da ne vjerujemo jedni drugima. Svaki bunt se odmah povezuje sa opozicijom ili stranim centrima moći. I onda se ljudi pitaju – ko stvarno stoji iza ovoga? Umjesto da gledamo probleme, mi gledamo ko ih iznosi.
- Zato što nema kritične mase. Ljudi se plaše da će ostati sami, da neće biti dovoljno onih koji će izaći i reći “dosta je”. Strah je individualan, ali bunt mora biti kolektivan da bi uspio.
- Zato što je represija brza i brutalna. Svako ko digne glas odmah postaje meta – bilo kroz kazne, sudske procese, prijetnje, ili direktne napade. A vlast zna da, ako se jednom ljudi oslobode straha, nema više nazad.
- Zato što smo godinama ubijani u pojam. Nakon decenija razočaranja, pogrešnih borbi i neuspjeha, ljudi su jednostavno umorni. Previše je onih koji su pokušavali nešto promijeniti, a završili su slomljeni i zaboravljeni. Zato sada mnogi misle – nema svrhe.
Ima li izlaza?
Svaki režim koji vlada strahom ima jedan problem – strah ne traje vječno. Koliko god se ljudi bojali, koliko god ćutali, dođe trenutak kad shvate da više nemaju šta da izgube.
Možda smo još uvijek u fazi ćutanja, ali to ne znači da će trajati zauvijek. Što je veći pritisak, veća je i šansa da će u nekom trenutku sve eksplodirati.
A kad taj trenutak dođe – biće kasno za kajanje.
Infoveza
