“Postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda Butile u Sarajevu je dobilo upotrebnu dozvolu”, ushićeno je saopštio javnosti posljednjih dana prošle godine Damir Faruk Saračević bivši član NO sarajevskog “Vodovoda i kanalizacije”, kadar “Naroda i pravde”.
Samo u ovako “uređenim” državama poput Bosne i Hercegovine nadležni se hvale dobijanjem dozvole za objekat koji je izgrađen prije više od tri godine!? Svjesno ili ne, Saračević ne saopštava važnu činjenicu: postrojenje za tretman otpadnih voda smješteno u sarajevskom naselju Butile još uvijek nema okolinsku dozvolu Federalnog ministarstva za okolinu niti dozvolu koju izdaje Agencija za vodno područje rijeke Save.
Riješen je dakle samo jedan „papir“, ali glavni problem nije, a to je uništavanje mulja koji nastaje nakon prečišćavanja sarajevske kanalizacije. Privremeno rješenje za period od šest mjeseci, pretvorilo se u višegodišnju praksu, a to je odlaganje mulja na privremenoj deponiji u krugu postrojenja. Tako su “zbrinute” desetine hiljada tona koje su jednostavno rečeno – otrovne. Stanovnici naselja Butile najbolje znaju kako je, naročito u ljetnim mjesecima, nesnosan smrad sa “privremene” deponije.
Vrijednost prečistača bila je oko 45 miliona maraka, a sada za njegovo održavanje treba minimum 5 miliona maraka godišnje. Sarajevski kantonalni ministri, koji se posljednjih godina svako malo izmjenjuju na funkciji, predaju dokumentaciju o Butilama riječima “Imaš jednu atomsku bombu koju ćeš teško riješiti, prečistač vode u Butilama”.
Priliku za dobru zaradu putem ekspertiza, studija i stručnih mišljenja o rješavanju problema mulja u Butilama vidjele su firme iz SDA ešalona. Njihova rješenja podrazumjevala su ulaganje novih desetina miliona maraka, čak i do stotinu, dakle dvostruko više od vrijednosti samog postrojenja! Bila bi osigurana višegodišnja zarada, ali bez konačnog rješenja!
“Najskuplje je podrazumijevalo investiciju od 180 miliona KM, a ono koje su zagovarali je podrazumijevalo transport mulja u cementaru Lukavac radi spaljivanja. Međutim, kako nam je rečeno, ni to rješenje nije primjenjivo, obzirom na visoki procenat vlage u otpadnom mulju. Ponavljam, svako rješenje mora ići u pravcu da se taj pogon učini samoodrživim, da li kroz proizvodnju električne energije, prirodnog gasa, proizvodnju stajskog đubriva ili neku od sličnih opcija koje bi značile dodatnu vrijednost. Najgore rješenje je ovo koje imamo sada, postrojenje koje ne radi u punom kapacitetu, fiksni trošak održavanja i velike količine mulja koje s pravom brinu stanovništvo i privredne subjekte u neposrednom okruženju. Sasvim je jasno da se odlagalo sa konačnim rješenjem kako bi se moglo udovoljiti različitim “interesnim grupama”, kaže za Žurnal Srđan Mandić, bivši ministar komunalne privrede i infrastrukture KS tokom 2019. godine.
“Studija je napravljena tako da se problem produkcije mulja rješava bez razmatranja mogućnosti prevencije nastanka samog mulja. Ovo je očigledan primjer ekskluziviteta koji se planirao rješavati preko stranački prihvatljivih posrednika koji će biti uključeni u nabavku opreme sa daljnim poslovima zbrinjavanja koje po tom osnovu slijede. Smisao projektnog rješenja je bio da se stvori privid brige za okolinu, koji u suštini predstavlja dodatni teret korisnicima”, objašnjava za Žurnal inžinjer Dragan Šulović koji se aktivno bavio okolinom u svojstvu savjetnika u Federalnom ministarstvu okoline i turizma.
Bilo kakvi prijedlozi ekonomičnog rješenja koje je dolazilo izvan “stranačkog tala” u vrijeme vladavine SDA bili su odbačeni, dok “četvorka” nije imala vremena za bilo kakvu reakciju. Iz organskih materija taloženog mulja izdvaja se biogras koji se koristi za zagrijavanje postrojenja u Butilama te proizvodnju dijela potrebne električne energije. No to je korištenje tek male količine mulja, oko 15%, ostalo se deponuje uokolo. Optimalna rješenja koje su stručniaci nudili bila su redom odbijena.
“Rješenje koje je ponuđeno omogućava povećanje efikasnosti rada bioplinare, na način da se mjesečna produkcija od 40 tona bioplina poveća na 180 tona. Na ovaj način ostaje 70 tona mineralizovanog sadržaja. Ovaj ostatak je tada bez patogenih mikroorganizama, bez emisije neprijatnih mirisa, koji se može koristiti za sanaciju degradiranih površina. Sve se može po principu ključ u ruke realizovati za 1.000.000 KM u periodu od šest mjeseci. U pitanju je tehničko rješenje firme iz Slovenije, koja je 2019. godine dobila nagradu za najbolju bioplinaru u svijetu”, tvrdi Šulović.
Godišnji trošak za održavanje ove opreme iznosi samo 20.000 eura, u odnosu na navedenih pet miliona maraka.
„Prethodni menadžment ViK-a nije se adekvatno bavio rješavanjem ovog problema. Čak su mi predlagali da se oformi posebno preduzeće, u želji da se oslobode tog “tereta”. Prema mojim informacijama, ljudi su dole upućivani na rad što se smatralo nekom vrstom kazne. Odsustvo struke i znanja rezultiralo je da do danas to pitanje nije riješeno“, zaključuje Srđan Mandić.
SDA “stručnjaci” za problem rješenja deponije mulja Butile bi radije trošili desetine miliona bez efekta, nego prihvatili jeftinu opciju koja dolazi izvan njihove “halke”. Afera “Respiratori” je sitnica u odnosu na ono što se troši ili što se namjeravalo trošiti za uklanjanje mulja iz prečistača Butile. Najnovija Vlada Kantona Sarajevo sada ima priliku da konačno ukloni ovu “atomsku bombu”…
(zurnal.info)