Zašto će oni koji se otcjepljuju biti sve prisutniji širom svijeta?
Od Katalonije do Kašmira i od Hongkonga do Škotske – separatistički pokreti naći će se u naslovima novina 2020. U najboljem slučaju ovo će dovesti do političke turbulencije i tenzije. U najgorem slučaju može dovesti do nasilja.
Širom svijeta, dvije vrste pokreta pod uticajem identiteta u sve su većem sukobu – i hrane se jedni drugim. S jedne strane, postoje separatističke grupe koje teže otcjepljenju od nacionalne države i ka tome da zasnuju sopstvene; druga opcija je zgrožen i napadan nacionalizam postojećih država, koje su odlučne da zatru separatizam.
Ovaj proces je lako vidljiv u Španiji – gdje sada španski i katalonski nacionalizam pokušavaju međusobno da se uguše u mučnom simbiotskom procesu. Pokušaji katalonskih nacionalista da održe referendum o nezavisnosti 2017. , centralna vlada Španije proglasila je nezakonitim. Nekoliko katalonskih vođa dobilo je visoke zatvorske kazne nakon suđenja u Madridu. Ovakav razvoj događaja podstakao je radikalizam katalonskog nacionalnog pokreta. Ali španski nacionalizam je takođe isplivao na površinu kao odgovor na prijetnje otcjepljenjem od zemlje – za šta je dokaz pojava nacionalističke partije krajnje desnice Vox, stoga je činjenica da stranke desnog centra zauzimaju sve čvršći stav prema Kataloniji.
Dolazeća godina takođe donosi ponovnu pojavu škotskog nacionalizma kao odgovor Brexitu, koji je Škotska nacionalna partija (SNP) obilježila kao engleski nacionalni projekat nametnut Škotima protiv njihove volje. Jasna većina Škota glasala je protiv Brexita 2016. godine. Kao rezultat, zahtjevi za novim referendumom o škotskoj nezavisnosti povećaće se 2020.
Separatizam će postati sve veći problem za dvije najmnogoljudnije države, Kinu i Indiju. U oba slučaja politika tvrde linije, koju sprovode centralne vlade, može im se obiti o glavu – jer će na taj način samo potpiriti nacionalizam koji žele da potisnu.
Aktivisti u Hongkongu obično vole da se nazivaju “lokalistima” prije nego zagovornicima nezavisnosti, dijelom zbog toga što bilo koja sugestija koja cilja na nezavisnost tog dijela Kine rizikuje izazivanje žestoke reakcije iz Pekinga. Kako god, bilo koji nazivi da se upotrijebe, realnost je da mjesecima traju građanski neredi u Hongkongu koji su znatno izmijenili političku atmosferu. Kineskoj vlasi su vezane ruke. Poznato je da će nasilna represija – ili čak potezi da se umanji autonomija Hongkonga – najvjerovatnije dovesti do povećanja jaza između Pekinga i Hongkonga. Ali ako kopnena Kina dozvoli Hongkongu da održi punopravne demokratske izbore, kao što demonstranti zahtijevaju, neće trebati dugo vremena pa da partije koje zagovaraju nezavisnost steknu uporište.
Sličnoj dilemi će se suprotstaviti Kina zbog izbora na Tajvanu u januaru. Kineske prijetnje o invaziji mogle bi da ojačaju podršku kandidatima koji zastupaju nezavisnost i koji su odbili pekinške zahtijeve za ponovno ujedinjenje Tajvana i Narodne Republike Kine. Međutim, represija u kineskoj provinciji Sinkjang ostaje akutni problem, sa preko milion Ujgura, muslimana koji su ušli u kampove za reedukaciju. Centralna vlada u Pekingu može uspjeti u suzbijanju ujgurskog separatizma na kratko vrijeme. Ali na duge staze, to će povećati ogorčenost prema centralizovanoj vlasti iz Pekinga – i učiniti glasnijim zahtjeve za odvojenom državom.
Doskora, Indija se činila znatno opuštenijom od Kine, kad je riječ o regionalnoj autonomiji. Ali u 2019. vlade Narendre Modija dobila je nove izbore igrajući isključivo na nacionalnu kartu. Brzo nakon toga, Modijeva vlada ukinula je specijalni ustavni status Džamua Kašmira, jedine većinski muslimanske države u Indiji. Arun Jaitlez, indijski ministar finansija, opravdao je potez na sljedeći način: “Odvojeni status doveo je do separatizma. Nijedna dinamična nacija ne bi dozvolila da se ova situacija nastavi.”
Postoje naučnici koji se slažu da devolucija moći od centralne do regionalne vlade može da ubrza separatizam, prije nego da ga uspori.
I Škotska i Katalonija vidjele su kako se moći njihovih regionalnih vlada povećavaju posljednjih decenija – i ti potezi su možda podstakli odvojene političke kulture i želju za samostalnošću. Ali ulaganja truda u drugačiju strategiju, da se uništi regionalni sentiment, rijetko uspijeva. To može da stvori duboko nezadovoljstvo i gorke uspomene koje će podržati nacionalističke pokrete koje decenijama teže samostalnosti.
Izvor: The Economist/ Piše: Gideon Rachman, glavni dopisnik za spoljnu politiku Financial Tmes
