Svaki novi femicid brutalan je podsjetnik da u Bosni i Hercegovini žene i dalje žive u sistemu koji ih ne štiti. Alarmantno stanje koje traje decenijama danas poprima razmjere društvene katastrofe: ubistva su sve okrutnija, počinioci sve nepredvidiviji, a institucije ostaju nijeme i neefikasne.
Piše: Melani Isović; Foto: Anita Batarević/Novinarke proziv nasilja
Femicid nije individualna tragedija već kolektivni poraz i rana na savjesti države, entitetskih vlada, policijskih struktura i svih onih koji imaju moć da zaštite živote žena, a to ne čine. Sve dok se žene ubijaju, svaka šutnja i svaki propust države i njenih institucija čini ih direktnim dijelom problema.
Pravnica iz Udruženih žena, Lana Jajčević, iz Banjaluke govori da se prije nekoliko dana na SOS telefon javio čovjek čija bliska rodica trpi nasilje od strane supruga.
“Molio nas je da mi prijavimo policiji. Ja sam ga uputila da može i on prijaviti anonimno na šta je on odgovorio da je već jednom ranije prijavio punim imenom i prezimenom ali, pošto se nasilje dešava u prigradskom naselju Banja Luke i svako svakoga poznaje, policajac je odao nasilniku ko ga je prijavio. Tako da je imao danima probleme i nasilnik ga je uznemiravao i prijetio mu”, navodi Jajčević.
Ovlašteno službeno lice nema pravo otkrivati identitet osobe koja je prijavila nasilje, niti smije stupati u bilo kakvu komunikaciju s nasilnikom u vezi s prijavom. Svako takvo postupanje predstavlja jasno kršenje zakona i profesionalnih standarda.
“Policajac nije smio ni u kom slučaju razgovarati sa nasilnikom o tome ko ga je prijavio i za to i postoji “institut” anonimne prijave, međutim u praksi nije tako. Kada i mi službeno prijavljujemo nasilje sa SOS telefona policajci nas uvijek pitaju ko prijavljuje. Ja najčešce insistiram da je zakonom predviđena i anonimna prijava, a i nemam problem da se predstavim, međutim policajci najčešće insistiraju na podacima o prijavitelju nasilja”, naglašava Jajčević.
Edukaciju o nasilju nad ženama potrebno je uvoditi od najranijeg uzrasta, već u vrtićima, kroz prilagođene sadržaje za djevojčice i dječake. Takođe, ovakve edukacije moraju postati sastavni dio školskog programa, kako bi djeca i mladi odrastali sa znanjem, empatijom i jasnim vrijednostima koje doprinose prevenciji nasilja.
“U svijetu ima jako dobrih primjera slikovnica koje djeci na plastičan način slikom i njihovom uzrastu primjerenim tekstovima prikazuju razliku između ljubavi poštovanja i nasilja, npr: “ko te tuče taj te ne voli”, za razliku od dosadašnjih narodnih umotvorina koje glase “ko se tuče taj se voli”. Da ako se čuje buka i vika iz susjednog stana koja asocira na nasilje da se odmah obavijesti policija. U dosadasnjim slučajevima femicida imali smo saznanja da su familija i komšije prijavljivali nasilje ali subjekti zaštite nisu reagovali na vrijeme”, objašnjava Jajčević.
Alarmi za nasilje
“Kada se npr. prijateljica prijateljici “pohvali” da je momak sprečava da održava kontakte sa prijateljicama i primarnom porodicom pod izgovorom da je previše voli da treba biti samo sa njim ili na prve znake ljubomore pod izlikom velike ljubavi, trebamo odmah paliti senzore i upozoriti je da ljubomora nije ljubav već način kontrole koji najčešće eskalira i fizičkim nasiljem ako žrtva ne pokaže poslušnost”, ističe Jajčević.
Lana dalje ističe da brutalno društvo proizvodi brautalne građane. Izostanak adekvatnih kazni za učinioce daje im vjetar u leđa da budu sve brutalniji. Sve dok “subjekti zaštite” ne budu poštovali svoje zakonske obaveze i dok u slučaju kada to rade, ne budu adekvatno kažnjeni, do tada ćemo imati sve nasilnije učinioce nasilja.
“Generalno govoreći društvo postaje “sve nasilnije” obraćanje političara odnosno nosioca vlasti su nasilni i u najmanju ruku nepristojni i poruka koju šalju društvu je da je nasilje dozvoljeno i poželjno. Živimo u brutalnom društvu u kome maloljetnici tuku druge maloljetnike i tu svoju brutalnost snimaju i objavljuju na društvenim mrežama i hvale se svojim “podvizima”. U vremenu društvenih mreža kada nasilnik snima ubistvo “uživo”, kada u novinama čitamo o načinima ubistva žene, to govori da prevencija ne daje dovoljno dobre rezultate i da kazne nisu dovoljno velike da bi preventivno djelovale na buduće počinioce”, ističe Jajčević.
Najčešći obrasci koji prethode femicidu jasno su prepoznatljivi, gotovo uvijek mu prethode: učestale i pojačane prijetnje smrću, uznemiravanje putem telefona, praćenje, uhođenje i presretanje žrtve. Prepoznavanje ovih signala važno je za pravovremenu intervenciju i sprječavanje najtežeg ishoda.
“Za svaki slučaj nasilja policija je dužna sačiniti procjenu rizika na osnovu koje se i sačinjava plan zaštite žrtve međutim u djelovanju policije i centara za socijalni rad često se dogode propusti. Policajci koji su prvi u lancu podrške imaju pogrešnu procjenu na prijavljeno nasilje. Blago upozorenje nasilniku često izazove još žešću reakciju prema ženi. Često čujemo da se nasilnici i poznaju sa policajcima što je veoma čest slučaj u manjim sredinama. U tim slučajevima reakcija često izostane i na kraju rezultira ekstremnim nasiljem ili čak i femicidom” pojašnjava Jajčević.
Direktorica UG “Budućnost” iz Modriče, Gordana Vidović, koja je još 2000. godine pokrenula prvu sigurnu kuću u Republici Srpskoj, napominje da žene koje trpe nasilje se nikada ne osjećaju sigurno, jer su veoma često izložene kontinuiranim prijetnjama ubistvom od strane muževa, partnera.
“Dodatni osjećaj nesigurnosti je kada se desi femicid. Stavovi o nasilju nad ženama i uzrocima femicida često su prožeti stereotipima, predrasudama i zabludama, a najčešća zabluda je da se ubistvo žene dešava odjednom, iznenada, u ekstremnoj situaciji. Zabluda je i da žene ubijaju samo disfunkcionalni muškarci, kao i da su žene na neki način izazvale počinioca, odnosno ubistvo zaslužile” govori Vidović.
Nasilje nad ženama, nasilje u porodici i femicid su problemi našeg društva koji zahtijevaju sveobuhvatan prije svega politički i društveni odgovor kroz multisektorski pristup svih institucija zaduženih za prevenciju, zaštitu i podršku.
“Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici propisane su visoke novčane sankcije za službena lica koja ne pruže adekvatnu podršku žrtvi. Koliko je meni poznato još nikad niko nije sankcionisan za nepostupanje. Istovremeno, znam da je nedavno odbačena prijava žene koja je prijavila službena lica jer nisu na vrijeme reagovali kako bi spriječili ubistvo kćerke od strane njenog muža sa kojim je bila u procesu razvoda”, ističe Vidović.
Žene prijavljuju nasilje
“Iz iskustva znam da žene prijavljuju nasilje policiji i da je veoma važno da li će prijavu zaprimiti osvješteno službeno lice ili neko ko nema senzibilnost za ovu problematiku. Mnogo je službenih lica u svim institucijama koji se još uvijek pretvaraju da nasilje ne primjećuju, smatrajući da žrtve „pretjeruju i traže dlaku u jajetu“. Poražavajuće je saznati da su u većini slučajeva, pored članova porodice čak i prijatelji i poznanici bili svjesni da postoji nasilje u porodici, al’ nikada nisu reagovali, što zbog tolerancije na nasilje a veoma često i zbog straha da se ne sazna da su baš oni prijavili nasilje”, naglašava Vidović.
Zadnji slučaj femicida nad djevojkom iz Kalesije, ubijenom u Mostaru, predstavlja prvi medijski zabilježeni femicid nakon što je ovaj zločin uvršten u izmjene Krivičnog zakona Federacije BiH. Tim izmjenama femicid je definisan kao posebno krivično djelo teškog ubistva, koje podrazumijeva strožije sankcije. Ipak, ova žrtva je ubijena prije primjene novih zakonskih odredbi, što dodatno ukazuje na hitnu potrebu efikasnije primjene zakona i zaštite žena.
O svemu ovom razgovarali smo sa Selmom Hadžihalilović iz Fondacije CURE iz Sarajeva koja navodi da po informacijama kojima mi raspolažemo, žrtva, i pored toga što je primala prijetnje putem socijalnih mreža, nije prijetnje prijavljivala nadležnim organima. Na pitanje zašto – mi ne možemo odgovoriti, i to je zaista pitanje na koje institucije moraju dati odgovor.
“Ono što mi možemo navesti kao jedan od razloga je zasigurno to da je povjerenje u institucije skoro pa trajno narušeno, i da posebno kada je osoba koja prijeti prepoznatljiva u lokalnoj zajednici, žrtve ne prijavljuju prijetnje jer znaju da institucije neće reagovati. Ovo otvara cijeli niz dodatnih problema jer očigledno da u ovakvim slučajevima dolazi do zlouporabe moći, koruptivnih radnji i da zakon nije isto za sve. Mi nažalost nikada nećemo saznati istinu, ali se nadamo temeljnoj istrazi”, naglašava Hadžihalilović.
Sistem i mi kao društvo smo ponovo zakazali
“Ponovo je cijeli sistem i društvo zakazalo jer je nasilje u bilo kojem obliku normalozovano u našem društvu. Nama su pod hitno potrebne korjenite promjene odnosa i društva i institucija prema bilo kojem obliku nasilja i usvajanje politika nulte tolerancije na sve oblike nasilja. Za nasilje i nepostupanje po prijavama za nasilje ne postoji opravdanje. Odgovornost je zaista na svima nama”, pojašnjava Hadžihailović.
Svaka žena koja je žrtva femicida je neizbrisiva rana u našoj kolektivnoj savjesti. Za svaku izgubljenu ženu odgovornost nosi sistem i država, država Bosna i Hercegovina, entiteti, MUP-ovi, institucije i svi on koji imaju moć da žaštite prava i živote žena. Ako država ne štiti žene onda je i sama dio problema.
“Nasilje zaista nikada ne prestaje. Nakon femicida nasilje ne prestaje. Porodica, i cijela zajednica su izložene cijelom dodatnom nizu nasilja i retraumatizacije. Meni je bilo strašno, kao i svaki put kada se o nasilju govori čitati komentare na socijalnim mrežama. Užasne, užasne komentare. Riječi koje su žrtvu nanovo ubijale i nju i cijelu njenu porodicu. Gdje je tu naša odgovornost? Gdje je odgovornost cijelog sistema da aktivno radi na podizanju svijesti da je nasilje oblik zlouporabe moći, da je femicid ubistvo žene zato što je žena. Ubistvo! Pojedini krugovi relativiziraju ubistvo što je strašno. Odgovornost je zaista na svima nama. Moje iskreno saučešće porodici Aldine. Ne postoje riječi kojima se može opisati bol i tuga. Ne postoji razlog da sve i svi preuzmemo”, zaključuje Hadžihalilović.
Termin femicid trebalo je da bude uključen u novu verziju Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Republici Srpskoj. Početkom novembra prošle godine, Nacrt ovog zakona je bez protivljenja usvojen u Narodnoj skupštini RS. Nedugo zatim, konzervativne organizacije javno su se usprotivile predloženom zakonu, tražeći da se Nacrt povuče iz daljnje procedure. Njihov zahtjev dobio je dodatnu težinu nakon što ga je podržao tadašnji predsjednik Milorad Dodik.
Udruženja koja su se protivila: Društvo prijatelja manastira Hilandara, Kolo srpskih sestara, Krajiški kulturni centar Sveti Sava, „Ravnogorski pokret Otadžbine Srpske – Okrug Krajina“, „Srpski narodni pokret – Izbor je naš”, Srbsko sabranje „Baštionik”, Udruženje građana „Jadovno 1941”, Udruženje guslara i srpskih pjesnika „Starac Vujadin”, Udruženje porodica sa četvoro i više djece grada Banje Luke, Fondacija „Mir Božji”, Fondacija za porodicu, Humanitarno udruženje žena „Duga”, Društvo nastavnika srpskog jezika i književnosti, Udruženje građana „Roditelji za prava djece”, Konzervativni klub, Udruženje građana „Potkozarje kroz vrijeme”, S.P.K.D. Prosvjeta O.O. Kozarska Dubica, Pravoslavno humanitarno udruženje Sveti Sava, Udruženje građana „Sveti Vasilije Ostroški”, S.P.K.D. Prosvjeta O.O. Srebrenica i Zadužbina kneza Miroslava Humskog.
