Svako od nas poznaje nekoga ko je napustio malo mjesto i to ne odlazeći iz države već u potrazi za boljim životom u većem gradu. Ipak, rijetko se zapitamo koliko je taj korak zaista težak, koliko podrške mladima nedostaje i zašto država i dalje ne prepoznaje njihovu borbu. Uprkos tome što je ovaj problem prisutan decenijama, institucije ga uporno zanemaruju. A male opštine ostaju bez najperspektivnijeg stanovništva gubitka čije posljedice danas jasno vidimo kroz urušavanje lokalnih zajednica.
Piše: Melani Isović; foto Pixabay
Mladi iz manjih sredina već godinama odlaze u potrazi za obrazovanjem, poslom, sigurnošću i dostojanstvenijim životom koji im njihove zajednice više ne mogu pružiti. Za mnoge koji potiču iz takvih sredina, odlazak u veći grad predstavlja veliki korak, jer napuštaju mjesto koje ih je oblikovalo, ali koje im više ne pruža mogućnosti koje traže. Taj odlazak ne utiče samo na demografsku sliku, već ostavlja pečat i na mentalno zdravlje onih koji odlaze i onih koji ostaju.
Šekovići su malo mjesto smješteno u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, prava oaza netaknute prirode, okružena šumama i mirnim krajolikom. Upravo iz tog mjesta potiče Miloš. Kada je otišao u Banjaluku na studije, nije mu bilo teško donijeti odluku da napusti rodni kraj, ali je osjetio posljedice te odluke i patio je za svojom porodicom i rodnim krajem . Ipak, bio je svjestan da je to bila ispravna odluka.
“Napustio sam svoje rodno mjesto, zato što su Šekovići izuzetno mala opština nije niko od mojih vršnjaka tu vidio perspektivu, pa ni ja. Potražili srećnu budućnost na drugom mjestu. Banjaluku sam izabrao jer sam htio ostati u Republici Srpskoj, zbog blizine rodbine. Mkao porodicai smo jako bliski i iz tog razloga nisam htio napuštati državu“, ističe Miloš.
Miloš je studirao na Visokoj školi unutrašnjih poslova. Već u prvoj sedmici, gotovo svi studenti su otišli kućama za vikend, dok je on ostao u Banjaluci sa samo nekoliko kolega. Bilo mu je teško te mu je nedostajala kuća i porodica.
„Bilo mi je teško. Posebno prvih nekoliko mjeseci. Po prirodi sam druželjubiv i odlično sam se uklopio sa kolegama, ali mi je bio težak period adaptacije. Malo je falilo da se vratim kući i odustanem. Nisam mogao ići često kući zbog obaveza na fakultetu i udaljenosti između Banjaluke i Šekovića“, prisjeća se Miloš.
Njegov rodni kraj nije mogao priliku za lični razvoj kao i pružiti kulturne, sportske i društvene mogućnosti koje je tražio.
„Želio sam da iskusim život. Smatrao sa da mogu da iskusim život u većem mjestu gdje je dostupno mnogo više društvenih sadržaja. Gdje ima više mjesta za izlaženje, druženje, pored toga bilo mi je bitno da imam bogat kulturni sadržaj kao sto su bioskopi, pozorište i naravno spotrskih sadržaja“, ističe Miloš.
I danas, 17. godina nakon što je napustio svoj kraj, iako ima posao, osnovao porodicu i ostvario se kao otac, i dalje mu nedostaje rodni kraj.
„Šekovići mi nedostaju. Često idem tamo, idem bar jednom mjesečno i zadržim se nekoliko dana. Veže me dosta lijepih uspomena i snažan osjećaj nostalgije. Tamo mi je ostalo dosta rodbine. Moja majka i sestra su tamo i zbog toga žalim. Za mene je služenje porodici i bliskost sa porodicom na prvom mjestu, pa i sa prijateljima. To je moja zvjezda vodilja. ato mi nedostaju Šekovići“, pojašnjava Miloš.
Sociolog Dražen Veselinović ističe da migracije stanovništva iz ruralnih u urbane sredine predstavljaju uobičajenu pojavu u evropskim društvima još od druge polovine 20. vijeka, ali je status malih i srednjih opština u BiH specifičan u regionalnom kontekstu.
„Većina indikatora kvaliteta života ukazuje na dugotrajnu društvenu i ekonomsku stagnaciju, uslovljenu prije svega ratnim zbivanjima s početka devedesetih, njihovim višestrukim posljedicama, kao i pravno-političkom strukturom uspostavljenom Dejtonskim sporazumom. Ograničene ekonomske mogućnosti, nedostatak kulturnih i društvenih sadržaja, slab kvalitet javnih usluga, te nisko povjerenje u institucije koje su u manjim sredinama dodatno izložene klijentelizmu i korupciji predstavljaju neke od ključnih razloga kontinuiranog odlaska mladih iz ovakvih lokalnih zajednica“, naglašava Veselinović.
Mladi ne napuštaju male lokalne zajednice isključivo zbog ekonomskih razloga, već i u potrazi za boljim životnim perspektivama, mogućnostima za obrazovanjem, društvenim angažmanom i ličnim razvojem .
„Iako ekonomski faktori nesumnjivo pokreću migracije, trajni odlasci su svakako posljedica jednog većeg problema a to je upravo društvena stagnacija i odsustvo perspektive. Tu bitnu ulogu ima informisanost mladih, koji zahvaljujući internetu i društvenim mrežama imaju mnogo jasniju sliku o mogućnostima koje im se nude, ali i jedan društveno – psihološki pritisak usljed globalnih kapitalističkih trendova promocije uspijeha i načina života koji takve sredine ne prepoznaje“, navodi Veselinović.
Odlazak mladih mijenja strukturu i dinamiku malih zajednica koje ostaju bez najproduktivnijeg dijela stanovništva.
„Struktura i dinamika manjih sredina duboko se mijenja odlaskom mladih jer to utiče na demografsku, ekonomsku i društvenu održivost tih zajednica. Smanjenje radne snage, ubrzano starenje stanovništva, opšti pad ekonomske aktivnosti, gašenje škola te manjak stručnog kadra u zdravstvenim i obrazovnim ustanovama mijenjaju kako strukturu tako i dinamiku svakodnevnog života“, govori Veselinović.
Posljedice odlaska mladih na lokalne zajednice.
„Zajednice postaju pasivnije i fokusirane na održavanje minimuma funkcionalnosti umjesto na razvoj, dok se politička vlast u takvom okruženju sve više oslanja na zatvorene mreže moći. To za posljedicu ima sve manju radnu snagu i rast zavisnog stanovništva, čime se dodatno otežava održivost zdravstvenog, penzionog i obrazovnog sistema, kao i ukupne lokalne ekonomije“, pojašnjava Veselinović.
Veselinović dalje ističe da s druge strane, Sarajevo, Banja Luka i Mostar kao nacionalni centri dejtonske BiH suočavaju se s drugačijim izazovima. Migracije mladih iz manjih opština prema ovim sredinama dovode do snažne centralizacije stanovništva i resursa, što im daje demografsku i ekonomsku prednost.
„Istovremeno, koncentracija stanovništva proizvodi nove probleme rast cijena stanovanja, opterećenje infrastrukture, socijalne nejednakosti i jači konkurentski pritisak. Za razliku od malih zajednica koje se suočavaju s depopulacijom i stagnacijom, ovi gradovi ostaju relativno perspektivniji, ali i sve složeniji za život zbog brzog urbanog rasta i nedovoljno razvijenih javnih servisa“, objašnjva Veselinović.
Psihološkinja Irena Đumić ističe da su manja mjesta u BiH nakon rata uglavnom nerazvijena, bez sadržaja za mlade kina, pozorišta, omladinskih centara i događaja. Nedostatak fakulteta i mogućnosti neformalnog obrazovanja, ograničene prilike za upoznavanje partnera i teškoće u prihvatanju različitosti čine da mladi često napuštaju ove sredine i odlaze u veće gradove.
„Sve ovo utiče veoma negativno na mentalno zdravlje mladih osoba. One se povlače u sebe, često razvijaju depresiju, socijalno se izoluju ili se javljaju simptomi anksioznosti usljed iščekivanja ne tako svijetle budućnosti. Sa svojim problemima su najčešće sami, jer u manjim mjestima ili nemaju stručnjake za mentalno zdravlje ili se lično znaju s njima (što nije pogodno za tretman) ili postoji stigma o mentalnim poteškoćama koja sprečava njihove roditelje da potraže pomoć. Na taj način se poteškoće prolongiraju i usložnjavaju“, ističe Đumić.
Mladi se susreću sa različitim izazovima.
„Nova sredina nosi opet moguću usamljenost, pronalazak novih prijatelja, uklapanje u novu sredinu, gdje često postoje negativne predrasude prema mladima iz manjih i ruralnih sredina, uklapanje u generalno drugačiju sredinu i način života. Neko se u svemu ovome bolje snađe, a neko lošije“, objašnjava Đumić.
Neuklapanje u sredinu može dovesti do pojave anksioznih i depresivnih simptoma, posebno kod mladih koji osjećaju pritisak da se uklope u očekivanja okoline.
“To će zavisiti od ličnih karakteristika osobe, snalažljivosti, otvorenosti, upornosti, sposobnosti da traže pomoć. Takođe zavisiće od podrške porodice, emocionalne i materijalne, kao i sredine u koju dođu. Oni koji se slabije snađu, moguće je da se dugo ne uklope, ostanu usamljeni i razviju anksiozno-depresivne simptome. Oni često odlaze kući, čime opet onemogućavaju sebe da se uklope, i time zapadaju u začarani krug”,naglašava Đumić.
Irena preporučuje mladima koji dolaze u veće gradove da potraže omladinske organizacije i uključe se u aktivnosti koje vole poput plesa, fitnesa, likovnih radionica ili drugih zajednica koje dijele njihove interese. Dalje savjetuje da se povežu sa organizacijama pri vjerskim institucijama, ako su vjernici, i uključe se u njihov rad, kako bi stvorili osnovu za socijalo uključivanje. Dodaje i da, ukoliko im je potrebna profesionalna pomoć, mogu potražiti podršku u centrima za mentalno zdravlje, u besplatnom Studentskom psihološkom savjetovalištu u Banjaluci ili u privatnim psihoterapijskim praksama.
