Svaki političar koji drži do sebe, osim da se udomi u udobnoj funkcionerskoj fotelji, teži i da se ostvari u nekom biznisu, po mogućnosti u ugostiteljstvu, djelatnosti koja im, čini se, posljednjih godina posebno leži.
Sličan trend zavladao je i među tajkunima koji se ugledaju na svoje patrone u politici, pa se može reći da vlada opšta pomama za atraktivnim lokacijama gdje bi posadili tuje, bonsaije i lediće te otvorili još jedan ugostiteljski objekat našaran Edisonovim sijalicama, industrijal dizajnom, šarenim foteljama, nepročitanim knjigama, vještačkim cvijećem, konopcima i uokvirenim starim mapama.
Na pitanje šta je to što političare i tajkune tjera u ugostiteljstvo, umjesto da otvaraju fabrike, rafinerije, pokreću industriju i bave ozbiljnim stvarima, naši sagovornici smatraju da tu sigurno ima mnogo različitih faktora, krenuvši od lakog ubacivanja novca sumnjivog porijekla u legalne tokove, preko realnog nedostatka kapaciteta za vođenje ozbiljnog posla, do onog: “Ajmo kod mene u kafanu, tu se pije na teku”, te vlastite promocije kojoj političari toliko teže.
U najvećem gradu Republike Srpske, Banjaluci, posljednjih godina došlo je do ekspanzije kafe-barova i restorana iza kojih stoje direktno političari i njihovi srodnici ali i imućniji ljudi iz biznis sfere. Slična situacija je i u drugim sredinama širom Srpske.
Milorad Dodik kao najmoćniji političar iz Republike Srpske izaziva i najviše pažnje javnosti. Tako je i restoran „Agape“, koji vode Gorica i Ivana Dodik, ćerka i snaha lidera SNSD-a, postao naširoko poznat zahvaljujući njemu.
Pomenuti restoran otvoren je krajem 2016. godine u prostoru Robne kuće Boska, na Trgu Krajine, u strogom centru Banjaluke, da bi početkom 2019. dobio još jednu poslovnu jedinicu u Tržnom centru „Delta Planet“, takođe jednoj od najatraktivnijih lokacija u najvećem gradu Srpske.
„Agape“ je i mjesto na kojem Dodik, kao domaćin, često vodi neformalne razgovore sa kolegama političarima ali i poznatim ličnostima iz drugih sfera.
Do otvaranja pomenutog restorana adresa za slične razgovore bila je „Integra“, restoran smješten na 14. spratu zgrade Vlade RS, iza kojeg stoji jedan od najmoćnijih ljudi u RS, Slobodan Stanković, vlasnik „Integral inžinjeringa“, firme koja godinama dobija najunosnije poslove izgradnje u RS ali i regionu.
Dodikovim stopama pošli su i njegovi kumovi. Mile Radišić, poznat po izgradnji stambeno-poslovnog objekta na lokaciji nekadašnjeg „Picinog parka“, koja je 2012. prouzrokovala višemjesečne građanske proteste ali i po trogodišnjoj robiji zbog privrednog kriminala, vlasnik je kafe-bara „Kajak terasa“, smještenog tik uz rijeku Vrbas u naselju Borik. Uz pomenutu rijeku, u Klašnicama, na 15 kilometara udaljenosti od Banjaluke, smješten je i restoran „Kej“, iza kojeg stoji drugi Dodikov kum, Budimir Stanković, poznat po konroverznom prisvajanju atraktivnog gradskog zemljišta koje je koristila Poljoprivredna škola ali i kao siva eminencija Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (RUGIPP).
Darko Milošević, odbornik u gradskoj skupštini formalni je, a Goran Selak, poslanik u Narodnoj skupštini RS i lider novoformirane Socijalističke partije Srpske, prema nezvaničnim informacijama, stvarni vlasnik kafe-bara „Sudnica“ smještenog tik uz zgradu Osnovnog suda u Banjaluci. Pomenuti lokal pomogla je i Vlada RS jer je dobio ove godine grant od Ministarstva trgovine i turizma RS i to za rekonstrukciju i uređenje ljetne bašte. Za razliku od Miloševića, njegove kolege iz skupštinskih klupa, Mišo Kovačević i Nenad Grbić, ugostiteljstvom su se bavili i prije pomenutih političkih pozicija. Grbić je vlasnik svadbenog salona „Speed“ dok je Kovačević vlasnik gostionice „Zlatna kruna“, koja poslovnu jedinicu ima i u već pomenutom Tržnom centru „Delta Planet“.
Sin ministra pravde Antona Kasipovića, koji je dio Vlade RS još od davne 2006. godine, Marko Kasipović, vlasnik je kafića „Box“, koji je u više navrata zatvaran zbog neizdavanja fiskalnih računa. Milan Radović, poslanik u Narodnoj skupštini RS i donedavno visoki funkcioner DNS-a, koji je u politiku ušao nakon višegodišnjeg vođenja Nove banke, vlasnik je „Stare Ade“. Sin Nedeljka Kesića, bivšeg direktora HE Vrbas, Sreten Kesić, nakon zatvaranja kafića „Zaplet“, otvorio je na drugoj lokaciji lokal „Krug“.
Vlasnik „Balkona“, lokala u strogom centru grada, je Zoran Milaković, čija je brojna porodica razgranata na najvišim političkim i društvenim pozicijama u Srpskoj. Zgrada u kojoj se nalazi pomenuti lokal predmet je višegodišnjeg spora Milakovića sa drugim poznatim banjalučkim biznismenom Veselkom Malbašićem, o čemu je eTrafika ranije detaljno pisala. Otvaranju lokala sklone su i druge imućne porodice, među kojima su Jovan Vidović i sin Siniša (Hotel „Vidović“, restoran na Balkani), Pantelija Damjanović i sin Davor (bivši noćni klub „Kruna“, danas kafe-bar „Kabinet“) itd.
Siniša Vukelić, urednik poslovnog portala Capital.ba kaže da bi mnogo volio da vidi finansijske izvještaje kafana, restorana i drugih ugostiteljskih objekata koje drže poznate ličnosti. Uporedio bi ih, kaže, sa pozicijama funkcionera, lokacijama na kojima su objekti, kao i same atraktivnosti prostora.
„To bi pokazalo da mnogima ugostiteljski objekti služe za pranje novca. Kako se to radi? Tako što jednostavno mogu prikazivati znatno veći promet nego što on stvarno jeste, a kroz te tokove ubacuju i legalizuju novac koji dolazi iz raznih izvora i prikazuju ga kao dobit. Nije problem kada imate 50.000 KM ili 100.000 KM iz nepoznatog izvora, to možete lako potrošiti. Međutim, ako imate znatno veće iznose, ne možete ih potrošiti ako nemate izvor, porijeklo tog novca. Upravo je zato ugostiteljstvo način na koji možete lako oprati pare. Radi se to masovno i kroz građevinarstvo, gdje se mnogo plaća na crno, na primjer, majstori ‘na ruke’. Napravite zgradu koja vrijedi nekoliko miliona maraka, prodajete stanove, legalizujete novac i on dobija svoje porijeklo. Upravo zato su se mnogi bacili i u poljoprivredu gdje mogu prikazati veće prihode od stvarnih. Posebno kada je loša godina, a oni izuzetno dobro posluju. Za razliku od imanja sa kojima graniče, pogođeni mrazom, ledom i sušom, zavisno od okolnosti te godine, oni bilježe enormnu zaradu“, kaže Vukelić za eTrafiku.
Zapravo, kaže on, ovdje se radi o nečemu što bi trebali ispitati nadležni organi ali i dodaje kako “od toga neće biti ništa”, iako je to jedan od mogućih motiva. Kafane kojima nije cilj ugostiteljstvo otvaraju se iz samo dva razloga: da se kroz njih ubace pare ili da se uzmu.
“Kafane koje dobro rade, a to im nije motiv, svjesno se drže praga prometa ispod 50.000 KM godišnje kako ne bi ušli u sistem PDV-a, dok neke koje nisu na nekim atraktivnim lokacijama, imaju malo gostiju i na prvi pogled slabo posla istovremeno bilježe enorman promet. Ovo bi mogao i trebao biti predmet jedne ozbiljne analize“, kaže on.
Osim ovih motiva, neke od njih u ugostiteljstvo ubacuje i činjenica da potiču iz manjih sredina u kojoj je gazda samo onaj ko ima kafanu. Možete imati kamione i milione, ali ako nemate svoj lokal, šta ste to vi do sada radili? Tu se osjećaju sigurno, kao svoj na svome, tu mogu da “piju na teku” i da vode povjerljive razgovore. Međutim, političari imaju još jedan bitan razlog da otvore kafanu, smatra Vukelić.
„U slučaju kada ste na političkoj funkciji i imate kafanu, ako je malo bolje sređena, možete itekako da zaradite na poslovima sa javnim institucijama. Znamo da se posljednjih par godina orgnaizuje Donatorsko veče pod pokroviteljstvom Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a i da se nakon formalne zabave ide kod njega u kafić i polurestoran ‘Agape’, a ne više na 14. sprat Vlade RS u reprezentativni restoran kod Slobodana Stankovića. Sa takvih događaja i druženja se fakturišu visoki računi vlastima“, kaže on.
Naš sagovornik dodaje i da su upadljivi i skromni kapaciteti investitorstva naših političara.
“Moguće je čak da oni samo to i prepoznaju kao dobru investiciju. Za razliku od svjetskog establišmenta koji ulaže u akcije, umjetnička djela i skupe satove, oni otvaranje ugostiteljskog objekta možda vide i kao ulaganje u budućnost kada više ne budu mogli da rade upolitici“, kaže Vukelić.
Da moćnici, i pored bogastva kojim raspolažu prije ulaganja u ugostiteljstvo, nisu spremni igrati fer igru pokazao je primjer „Jova bara“, o kojem je nedavno pisao upravo Vukelićev Capital. Pomenuti portal objavio je informaciju da je Miloš Jović, vlasnik lokala, krao struju, odnosno imao neprijavljeno brojilo za električnu energiju preko kojeg se napajao pet utičnica i dva reflektora, a pet utičnica je bilo spojedno, bez mjerenja, direktno na mrežu, zbog čega je zaradio i krivičnu prijavu te kaznu od 40.000 KM. Porodica Jović bliska je SNSD-u, brat vlasnika bara, Radomir Jović, bivši je odbornik najveće partije u lokalnoj skupštini dok je njihov otac, Milutin Jović, prvi čovjek Konjičkog kluba “Čokorska polja”. Porodično su poznati kao finansijeri SNSD-a u periodima predizbornih kampanja.
Marko Đogo, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu kaže da je za njega poražavajuće i čudno da ljudi na visokim položajima troše svoje vrijeme i kapital na vođenje kafana. Svako društvo, smatra on, demokratsko ili ono koje ima samo neke elemente demokratije, ima neku hijerarhiju i u njoj što je neko više rangiran, vrijeme mu je skupocjenije, pa ga manje troši na akrtivnosti koje su radno intenzivne.
„Trebalo bi da ga više troše u investicije, da postanu vlasnici fabrika, nekog velikog IT sektora, naftnih polja, nečega velikog i unosnog… Ovo je čudno i diskutabilno je da li je to posljedica stanja u društvu koje nije poredalo pozicije, pa im na funkcije ne dolaze ljudi iz intelektualne i sfere ozbiljnog kapitala, nego oni koji su nekompetentni da vode državu i da njihov maksimalni domet i jeste da otvore kafanu koristeći socijalni kapital koji su stekli učešćem u politici. To govori o stanju društva, ali kada pogledate neke naše političare, ne želim nikoga da vrijeđam, velika većina tih ljudi u pristojnom društvu ne bi mogli biti niko i ništa. Kada se takvi ljudi dokopaju pozicija, onda je i jasno da se bave takvim poslovima. U njihovom slučaju, ne govorimo o prestižnim restoranima, kao da ovdje u BiH uopšte možemo govoriti o tome, nismo mi ni u Beču ni u nekom drugom svjetskom gradu koji odlikuju takvi luskuzni objekti“, kaže Đogo za eTrafiku.
On kaže da tu ne vidi ništa sporno, neka svako otvori šta hoće, ali upadljivo je to što su državnici iz nekih ozbiljnijih zemalja, posebno iz „stare garde“, gledali da otvaraju fabrike ili da budu u ozbiljnom biznisu, kao proizvođači čokolade, kompjutera, automobila…
„To je opštepoznato. Znam da im se sa otvaranjima restorana otvaraju mogućnosti za ketering za institucije i vjerovatno to tako i rade. Pitam se samo kakav je to političar kojem je značajno da za par hiljada maraka odradi neki ketering. Da li je taj čovjek uopšte sposoban da donosi neke odluke koje se tiču dugoročnih ekonomskih politika. Na stranu da li je to kirminal ili ne, oni ako razmišljaju na nivou kafane, tako pokazuju svoje kopetencije, da je to njihov domet i ne vide da mogu nešto ozbiljnije. Isti ti ljudi donose odluke za nas. Ti ljudi se natežu sa MMF-om i monetarnim politikama ujutro, a kad završe posao, popisuju knjigu šanka. To je strašno i to je uzrok i posljedica stanja u ovom društvu“, kaže Đogo.
On je dodao da je ovo zaista dobra tema o kojoj može da se razmišlja. Kod nas je svašta postalo normalno, kaže on, pa i da političar vodi kafanu i da je to pitanje prestiža.
„Meni je to pomalo smiješno. Ja im zaista želim, većini, da se time bave i da u tome imaju uspjeh i sreću, a da se ne bave ovim drugim stvarima za koje nisu kompetentni“, zaključio je Đogo.
Ekonomista Slaviša Raković kaže da nije pratio ko sve otvara kafane, ali da mu, kada se govori o pomenutoj temi, odmah pada na pamet pojam “pranja novca”.
„Odmah mi padaju na pamet ‘Čikago’, ‘Al Kapone’, ‘praonice veša’ i ‘veliki gotovinski pazari svakog dana’. Kafane su mjesta koja polažu pazare. Da li je neko pratio ili nije, da li su polagali velike pazare i koliki su, ne bih da insinuiram, ali zaista ovo podsjeća na to. Kafana uglavnom nije superozbiljan biznis, nego mali porodični od kojeg se može pristojno živjeti, ali svakako nije za ambiciozne ljude“, kaže on za eTrafiku.
S obzirom na to kolika količina novca nestaje u BiH u nekoj nevidljivoj crnoj rupi, objašnajva Raković, njegova jedina i najveća zamjerka je u stvari što nikada ne vidimo neki efekat od tog novca.
„Jeste grijeh što je neko ukrao milijardu maraka, ali ne vidimo ni neku veliku korist što je neko prenio taj novac na svoj račun. Mi imamo problem kako se uopšte vodi biznis u BiH. To je nešto što baš bode oči. Italijanska mafija barem ubaci neki novac u legalne tokove, a kod nas se ništa ni ne vidi, samo idemo prema propasti. Prosto je nevjerovatno šta se dešava. Ugostiteljsto uopšte nije veliki biznis, to je uslužni sektor, treba da se posvetite tome, ali to ne može biti izvor velikog bogatstva. Zanimljivo je i da su prije nekih 10-15 godina čak i mesnice imale 700.000 KM pologa pazara dnevno. Kao bankar sam to vidio i prijavljivao takve pojave. Ništa se nije dogodilo niti je neko istraživao. Sumnjam da će se sada neko time ozbiljno baviti“, rekao je Raković.
Moćnici ugostitelji su i nelojalna konkurencija onima koji nemaju „leđa“. Našem portalu je nezvanično potvrđeno da i dalje postoje adrese na koje inspektori ne kucaju, gdje nekažnjeno prolazi neizdavanje fiskalnih računa, ali i da nadležne službe često znaju biti zloupotrebljene i na način da se konkurenti, stalnim kontrolama, dodatno iscrpljuju, kako bi im se otežao rad.
(eTrafika)
