Ljudi u Beogradu pale svijeće za žrtve masakra u beogradskoj osnovnoj školi (EPA)
U BEOGRADSKOJ školi Vladislav Ribnikar prošlog je sedmice 13-godišnji Kosta Kecmanović počinio masakr u kojemu je ubio osam učenika i domar škole. Povodom ove tragedije pojavilo se pismo koje se širi društvenim mrežama.
Pismo prenosimo u cijelosti:
“Ljubav sestre prema bratu!”
“Kažu da je dječak – ubica iz dobre porodice i da je bio odličan đak… Niti je on iz dobre porodice niti je odličan đak, iako je imao sve petice… Dobra porodica je jedino ona u kojoj ima ljubavi između članova porodice i prema drugim ljudima, a sve ostale porodice su, nažalost, manje ili više loše i to se odražava na psihu svakog djeteta i ne može da se nadoknadi ni sa čim. Odličan đak nije onaj koji ima sve petice, nego onaj koji je razuman, razumniji od druge djece.
Na suprotnoj strani od ovog djeteta koje nikoga ne voli, (nažalost česta pojava kod djece i odraslih u današnjem vremenu otuđenosti), stoji djevojčica koja je nevjerovatnom pribranošću uspjela da se spasi, da pobjegne iz učionice… Zadivljena sam njenom hrabrošću da se pomjeri s mjesta pred ubicom koji puca u svim pravcima, a kamoli da dotrči iz četvrte klupe do vrata i da istrči iz učionice… Ta učionica nalazi se u prizemlju, nedaleko od izlaza iz škole… kada je već bila toliko pribrana i hrabra da istrči iz učionice, po logici svakoj bilo bi da spašava sebe i da trči prema izlazu iz zgrade najkraćim putem… da traži pomoć na ulici ili prema direktorovoj i nastavničkoj kancelariji… Sve se to nalazi u blizini kabineta za historiju, desno hodnikom, odmah iza ugla…Ali ne…. Ona nije trčala ka izlazu iz škole do koga bi vrlo brzo stigla… Ona je otrčala lijevo, u suprotnom pravcu, prema drugom hodniku, prema komplikovanom prolazu sa teškim staklenim vratima koja je trebalo otvoriti i brojnim stepenicama, na kojima je ubica mogao lako da je stigne da je krenuo za njom… Ona je trčala vrlo dugim praznim hodnikom, koji spaja dvije zgrade ove škole… Trčala je u suprotnom pravcu od izlaza iz škole da bi dotrčala do druge zgrade u kojoj se nalaze niži razredi učenika…
A tamo je njen mlađi brat. Kolika je ljubav nju nosila da kada je istrčala iz svoje učionice nije bježala ka izlazu nego je trčala pravo do učionice svog mlađeg brata… da obavijesti njegovu učiteljicu da zaključa učionicu i da sakrije djecu… Ta djevojčica nije postupila onako kako bi postupila većina ljudi čiji je život u velikoj opasnosti… da spašava sebe i istrči što prije napolje iz zgrade… Ona je otrčala kroz duge komplikovane hodnike i stepeništa do druge zgrade (što uopšte nije blizu) da spašava svog mlađeg brata…
To je ljubav. To je dijete iz dobre porodice koja ga je naučila da voli… Iako je njen život bio u opasnosti, iako je bila u šoku i svjedok stravične tragedije u svojoj učionici, ona je ipak imala svijesti i snage da trči da spašava svog mlađeg brata, a ne samo sebe .
Pričajte djeci svojoj o ovoj djevojčici kojoj je samo ljubav dala snagu da pobjegne i da spašava svog mlađeg brata, u trenutku kada je njen život bio najugroženiji.
Sva djeca su doživjela veliku tugu i bol… samo primjerima plemenite ljubavi možemo da liječimo njihove rane… i svoje.
Neka spavaju u miru mali anđeli kojih više nema. Spašavajmo djecu koja su preživjela.
Ne govorite da je dječak ubica bio super đak, da je bio genije, da je iz dobre kuće… Ništa od toga nije istina.
Ova djevojčica koja je trčala da spašava mlađeg brata, kada je njen život bio najugroženiji je za primjer, za pohvalu, za medalju, za ljubav prema drugom biću, za humanost, plemenitost, hrabrost, koja vrijedi više od svake ocjene i odličnog usjpeha i bilo kakvog uspjeha u životu i karijeri.”
(Buka)
