Dopis je bio tu, preda mnom, na stolu, a opet mi je sve promaklo. Sve je bilo tu, crno na bijelo, potpisano i ovjereno, ali ništa nisam vidio. Imao sam pred očima sve što sam trebao da vidim, ništa nije bilo sakriveno, sve je bilo popisano i nabrojano, pa mi je opet uteklo. Vidio sam kada je već bilo kasno. Kada sam dao saglasnost, kada sam potpisao i kada sam platio.
Da ne dužim: učenici drugih razreda Gimnazije u Banjoj Luci ovog su vikenda išli u obilazak “stare Hercegovine” i taj su put platili 240 maraka. Tačnije – 239 KM. Radi reda i poštenja. Krenuli su u subotu zorom, u četiri sata izjutra, debelo prije svitanja, povratak je planiran u nedjelju prije ponoći ako ne bude nepotrebnih zadržavanja. Dva dana puta i jedan mršavi polupansion – 240 maraka po živom čovjeku. Tačnije – 239 KM. Radi reda i poštenja.
Autobusu do Trebinja treba sedam sati. Vjerovatno i više ako se u obračun dodaju obavezna i neobavezna zaustavljanja. Sat vremena u Mostaru. Sat vremena u Stocu. Sat vremena u zbiru dok se svako olakša i razbije mučninu. Iz Banje Luke se kreće prije zore, u Trebinje se stiže poslije kasnog ručka. Zera odmora u hotelu, potom promenada centrom i kafa pod platanima. Ujutro doručak, obilazak manastira i muzeja i nazad u autobus. Sve to za 240 maraka. Pardon – za 239 KM.
Da bi putovanje bilo opravdano treba ga – opravdati. Kako? Mističnom parolom “obilazak stare Hercegovine”. Nije, doduše, jasno da li tolerantne turističke agencije i čestite školske uprave misle na Staru Hercegovinu koja zapravo obuhvata oblast daleko veću nego što je to trebinjska nahija ili misle na staru Hercegovinu koja se u ranijim vremenima upotrebljavala za označavanje cijele Hercegovine. Kako bilo – učenici će od stare ili Stare Hercegovine vidjeti samo ono što se nalazi uz magistralnu cestu koja od Neretve vodi do Trebišnjice.
“Stara Hercegovina”, potpuno je svejedno da li sa malim ili velikim “s”, treba da opravda onih 240 KM. Tačnije – 239 maraka. Radi reda i poštenja. Kao da će učenici vidjeti nešto što samo odabrani mogu da vide, a ne ono što je svakoj ekskurziji u planu i programu. Obilazak “stare Hercegovine” zvuči kao obilazak kakve mitske zemlje, a ulazak u mit nikada nije jeftin. Iza jeftine reklame se zapravo krije jedno veliko ništa svedeno na uobičajeni polupansion i na dvodnevno mrcvarenje u autobusu visoke druge klase.
Pisao sam danima o roditeljskoj pobuni u Banjoj Luci zbog nenormalnih cijena koje turističke agencije fakturišu školama i učenicima uoči ekskurzija, izleta i škola u prirodi, a moja mi je, kao najvećem slijepom guslaru koji gudi za druge, promakla. Prvo je kuke i motike iz magacina izvadio Branko Radičević, onda se iz mrtvih ponovo digao i vladika Rade, a za njima dvojicom stupila je divizija nezadovoljnih i ljutih, namrgođenih i ogorčenih. Pljačkanje je odavno legalizovano, ali se s vremena na vrijeme pojavi neko ko barem pokuša da podvuče refu.
Sve je jasno: i da su cijene prenaduvane, i da se direktori agencija “tale” sa direktorima škola, i da ono što je na papiru ponuđeno na terenu nikada ne bude i ispunjeno, i da niko živ ne kontroliše ko, šta i kako nudi, baš kao što nikoga nije briga šta učenici na ekskurzijama zaista jedu i koliko plaćaju besplatne obilaske, ali dvije stvari ni najiskusniji špijuni ne mogu da dokuče: na osnovu čega turističke agencije formiraju cijene koje formiraju i koliko nastavnici dobijaju para na ruke da bi išli sa učenicima na put. Agencije ove podatke kriju vještije nego što mačke stare Hercegovine kriju ono što se ne jede.
Kako se formiraju cijene? Koliko busevi potroše goriva? Koliko ode na ulje i na amortizaciju? Koliko dobije šofer za kafu i tristo grama rebara u Jablanici? Koliko dođe dvije stotine polupansiona u hotelu koji se nalazi na prijelazu iz dvije u tri zvijezde? Da li se ulasci u Muzej Hercegovine ili na Oplenac zaista naplaćuju organizovanim školskim posjetama? Ako se i naplaćuju, ima li popusta? Da li postoji famozna ljekarska pratnja? I koliko ona doktora podrazumijeva? I da li zaista na svaki autobus ide po jedan turistički vodič? Ili je sve to samo opsjena servirana nezainteresovanim i umrtvljenim roditeljima?
Bez dna su kace iz kojih direktori i jednog i drugog svijeta vade mast kojom mažu pospane roditeljske oči. Doktori, vodiči, ulaznice, skupovi, izložbe, obilasci, ulasci, izlasci, poštenja, mrežarine, mostarine, naknade za pećinske nakite i planinske prevoje, darovanja beba i mladenaca, prilozi za crkve i manastire, marka za biblioteku, dvije za disko… Kada se tome dodaju i svakodnevne školske akcije skupljanja para za osiguranje, kamere, nove saksije, osmi mart, za tariguz i tečni sapun, za nove police i murale – malo je jedan budžet da zatrpa nenajedene agencijske i školske stomake.
Učenicima, naravno, ništa od toga nije bitno. Njima je važno da su zajedno, da bar jedan umije u gitaru, da se rastaju sa dušom na sećiji, da prošvercuju flašu vodke, da se sprdaju i kerebeče, da se što kasnije komiraju i da što ranije ustanu. Nije im bitno da li će im za doručak servirati omlet sa slaninom ili ustajalu marmeladu, da li će za ručak imati mariniranu svinjsku šniclu ili zaleđeni pomfrit. Pobuna nije u njihovom nastavnom programu. Oni koji se bune za njih i zbog njih naučiće ih, ako umiju da slušaju i da gledaju, jednu daleko važniju lekciju – da nema plemenitije i herojskije bitke od one koja se bije zbog drugoga.
Goran Dakić
Izvor: Gerila.info
