Velike krize sa sobom nose velike posljedice, obično nepredviđene. Velika depresija potaknula je izolacionizam, nacionalizam, fašizam i Drugi svjetski rat – ali dovela je i do tzv. New Deal-a, odnosno, Dogovora o novom poslovanju, uspona Sjedinjenih Američkih Država kao globalne supersile i na kraju dekolonizacije. Napadi 11. jula proizveli su dvije neuspjele američke intervencije, uspon Irana i nove oblike islamskog radikalizma. Finansijska kriza 2008. godine rezultovala je porastom antiestablišmentskog populizma, koji je zamijenio lidere širom svijeta. Budući istoričari će pratiti uporedno velike efekte s trenutnom pandemijom koronavirusa; izazov je predvidjeti ih na vrijeme.
Već je jasno zašto su neke zemlje zasad prošle bolje u krizi nego druge i opravdano je smatrati da će se se ti trendovi nastaviti. To nije pitanje vrste ili oblika režima. Neke demokratske zemlje su imale dobre rezultate, dok druge nisu, a isto važi i za autokratske režime. Faktori odgovorni za uspješne reakcije na pandemiju bili su sposobnost države, socijalno povjerenje i vođstvo. Zemlje sa sva tri – kompetentan državni aparat, vlada kojoj građani vjeruju i koju slušaju te uspješne vođe – nastupili su impresivno, smanjujući pretrpljenu štetu. Zemlje s nefunkcionalnim državama, polarizovanim društvima ili lošim vođstvom loše su postupile, ostavljajući svoje građane i ekonomiju na milost i nemilost krizne situacije.
Što se više saznaje o virusu COVID-19, bolesti uzrokovanoj novim koronavirusom, to se više čini da će kriza biti dugotrajna i da će se mjeriti u godinama, a ne kvartalima. Čini se da je virus manje smrtonosan nego što se prvobitno strahovalo, ali vrlo je zarazan i često se prenosi asimptomatski. Ebola je veoma smrtonosna, međutim, čovjek se njom teško zarazi, jer žrtve umiru brže nego što je stižu prenijeti. Situacija s virusom COVID-19 je suprotna, zbog čega ga ljudi često ne shvataju onoliko ozbiljno koliko bi trebalo, tako da on nastavlja da se širi globalno, uzrokujući ogroman broj smrtnih slučajeva. Neće doći trenutak u kojem će zemlje moći da proglase pobjedu nad bolešću; umjesto toga, ekonomije će se otvarati polako i oprezno, a njihov napredak će usporavati naredni talasi zaraza. Nada u oporavak u obliku slova V izgleda suviše optimistično. Vjerojatnije je da će biti u obliku slova L, što predstavlja model u kojem ekonomija propada duže vrijeme, a zatim se oporavlja vrlo sporo ili nikako, ili u obliku niza slova W, kako se označava model višestrukog kriznog udara. Svjetska ekonomija se neće u skorije vrijeme vratiti na stanje u kojem je bila prije pandemije virusa COVID-19.
Ekonomski gledano, dugotrajna kriza značiće više neuspjeha u poslovanju i propast za industrije poput trgovačkih centara, trgovačkih lanaca i turističkih agencija. Nivoi tržišne koncentracije u američkoj ekonomiji kontinuirano rastu decenijama, a pandemija će još više podstaći trend. Samo velike kompanije s dubokim džepovima moći će otjerati oluju, a tehnološki divovi tu najviše profitiraju, jer digitalne interakcije postaju sve važnije.
Političke posljedice mogle bi biti još značajnije. Stanovništvo će se moći pozivati neko vrijeme pozvati na herojska djela u vidu kolektivne samožrtve, ali ne zauvijek. Dosadašnja epidemija u kombinaciji s brojnim gubicima radnih mjesta, produženom recesijom i neviđenim dugom, neizbježno će stvoriti napetosti koje će prerasti u politički nered – samo još nije jasno protiv koga.
Globalna raspodjela moći nastaviće se kretati prema istoku, budući da je Istočna Azija bolje upravljala situacijom od Evrope ili Sjedinjenih Američkih Država. Iako je pandemija potekla iz Kine i Peking ju je u početku je prikrivao i dozvolio da se raširi, Kina će imati koristi od krize, makar relativno gledajući. Kada se to desilo, druge vlade su u početku loše nastupile i , takođe, pokušale prikriti širenje virusa, samo vidljivije i sa još smrtonosnijim posljedicama po građane. Peking je, makar, uspio da povrati kontrolu nad situacijom i sada prelazi na sljedeći izazov, povraćajući privredu brzo i održivo.
S druge strane, Sjedinjene Američke Države su loše odreagovale i dočekale strmoglav pad svog prestiža. Uprkos ogromnom potencijalu države i postizanju impresivnih rezultata u prethodnim epidemiološkim krizama, njihovo visoko polarizovano društvo i nesposobni vođa spriječili su državu da funkcioniše efikasno. Umjesto da promoviše jedinstvo, predsjednik je politizovao raspodjelu pomoći, prebacio odgovornost na guvernere za donošenje ključnih odluka, istovremeno ohrabrujući proteste protiv njih zbog mjera zaštite javnog zdravlja, i napao međunarodne institucije umjesto da sarađuje s njima.
Narednih godina, pandemija bi mogla dovesti do relativnog pada Sjedinjenih Američkih Država, nastavka erozije liberalnog međunarodnog poretka i ponovnog uspona fašizma širom svijeta. To bi, takođe, moglo dovesti do ponovnog rođenja liberalne demokratije, sistema koji je zbunio skeptike mnogo puta, pokazujući izvanrednu sposobnost otpornosti i obnove. Elementi obje vizije pojaviće se na različitim mjestima. Nažalost, ako se trenutni trendovi znatno ne promijene, opšta prognoza je mračna.
USPON FAŠIZMA?
Pesimistične ishode je lako zamisliti. Nacionalizam, izolacionizam, ksenofobija i napadi na liberalni svjetski poredak godinama se povećavaju, a pandemija će taj trend samo ubrzati. Vlade u Mađarskoj i na Filipinima iskoristile su krizu da bi sebi dale hitne ovlasti, što ih je još više udaljilo od demokratije. Mnoge druge zemlje, uključujući Kinu, Salvador i Ugandu, poduzele su slične mjere. Prepreke za kretanje ljudi pojavile su se svuda, uključujući i srce Europe; umjesto da konstruktivno surađuju za svoju zajedničku korist, zemlje su se okrenule prema sebi, prepirale se jedna s drugom i od svojih rivala napravile političku žrtvenu jagnjad za sopstvene neuspjehe.
Porast nacionalizma povećaće mogućnost međunarodnih sukoba. Vođe mogu vidjeti borbu sa strancima kao korisnu distrakciju na unutrašnjoj političkoj sceni ili ih slabost ili zaokupljenost protivnika može dovesti u iskušenje da iskoriste pandemiju kako bi ciljano destabilizovali željene mete. Ipak, s obzirom na trajnu stabilizacijsku snagu nuklearnog oružja i zajedničke izazove s kojima su suočeni svi glavni igrači, međunarodne turbulencije manje su vjerovatne od domaćih turbulencija.
Siromašne zemlje s velikim gradovima i slabim javnim zdravstvenim sistemom pretrpjeće teške udare. U zemljama u kojima mnogi građani nemaju stalan pristup čistoj vodi, nije teško samo društveno distanciranje, nego i osnovna higijena poput pranja ruku. A vlade često stvari dodatno pogoršavaju – bilo podsticanjem tenzija unutar zajednice, potkopavanjem društvene kohezije ili, jednostavno, nekompetentnošću. Indija je, na primjer, povećala svoju ranjivost najavivši iznenadno zatvaranje u cijeloj zemlji, bez razmišljanja o posljedicama za desetine miliona radnika migranata koji su nagomilani u svakom velikom gradu. Mnogi su se vratili u svoje domove u ruralnim područjima, šireći bolest širom zemlje. Nakon što je vlada izmijenila odluku i počela ograničavati kretanje, veliki broj ljudi se našao zarobljen u gradovima bez posla, skloništa ili njege.
Raseljenje uzrokovano klimatskim promjenama već je bila kriza koja se sporo razvijala u južnim dijelovima svijeta, a pandemija će dovesti veliki dio stanovništva zemalja u razvoju sve bliže ivici egzistencije. Kriza je srušila nade stotina miliona ljudi u siromašnim zemljama koji su imali koristi od dvije decenije održivog ekonomskog rasta. Narodno nezadovoljstvo će rasti, a neispunjavanje sve većih očekivanja građana je klasični recept za revoluciju. Očajni ljudi će pokušati da migriraju, demagoški lideri iskoristiće situaciju kako bi preuzeli vlast, korumpirani političari iskoristiće priliku da ukradu ono što mogu, a mnoge vlade će pasti ili kolabirati. U međuvremenu, novi talas migracije iz južnih zemalja na sjever naići će na još više otpora, jer bi se migranti sada osnovanije mogli optužiti da donose bolest i haos.
Najzad, pojave tzv. crnih labudova po definiciji su nepredvidive, ali sve su vjerovatnije. Dosadašnje pandemije poticale su apokaliptične vizije, kultove i nove religije koje narastaju kao posljedica ekstremnih strepnji uzrokovanih dugotrajnim teškoćama. U stvari, fašizam se može shvatiti kao jedan takav kult, proizišao iz nasilja i nereda koji su nastali u Prvom svjetskom ratu i njegovim posljedicama. Teorije zavjere nekad su cvjetale na mjestima poput Bliskog Istoka, gdje su obični ljudi bili obespravljeni i moć im je bila oduzeta. Danas su se proširile i po bogatim zemljama, dijelom zahvaljujući haotičnom medijskom okruženju uzrokovanim internetom i društvenim medijima, a trajna patnja vjerojatno će biti plodno tlo koje će zloupotrijebiti populistički demogozi.
ILI OTPORNA DEMOKRATIJA?
Ipak, baš kao što Velika depresija nije samo proizvela fašizam, već je i ojačala liberalnu demokratiju, tako će i pandemija rezultovati određenim pozitivnim političkim ishodima. Često je bio potreban upravo tako ogroman vanjski šok da bi se sklerotični politički sistemi trgli i da bi se stvorili uslovi za odavno zakašnjele strukturne reforme, a taj obrazac će se vjerojatno pojaviti opet, barem na nekim mjestima.
Rješavanje pandemije u praksi zahtijeva profesionalnost i stručnost, a demagogija i nesposobnost su lako razotkriju. To bi u konačnici trebalo stvoriti pozitivan selekcioni učinak, gdje će vlade i političari koji postupaju ispravno biti nagrađeni, a oni koji postupaju loše će biti kažnjeni. Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji posljednjih godina uporno nanosi štetu demokratskim institucijama svoje zemlje, pokušao je da se provuče kroz pandemiju blefirajući i sada se koprca i predsjedava zdravstvenom katastrofom. Ruski predsjednik ,Vladimir Putin, prvo je pokušao umanjiti značaj pandemije, a zatim je tvrdio da je situacija u Rusiji pod kontrolom, a sad će morati ponovo da mijenja priču dok se COVID-19 bude širio zemljom. Putinov legitimitet već je slabio prije krize i taj proces se možda ubrzao.
Pandemija je bacila jarko svjetlo na postojeće institucije širom svijeta, otkrivajući njihove nedostatke i slabosti. Jaz između bogatih i siromašnih, bilo ljudi ili zemalja, produbio se zbog krize i postajaće još dublji tokom dugotrajne ekonomske stagnacije. Međutim, kriza je takođe pokazala sposobnost vlade da nalazi rješenja, služeći se kolektivnim resursima u tom procesu. Mentalitet „sami zajedno“ mogao bi pozitivno djelovati na društvenu solidarnost i podstaći razvoj izdašnije socijalne zaštite, baš kao što su zajedničke nacionalne patnje iz Prvog svjetskog rata i Velike depresije podstakle rast socijalnih država dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka.
To bi moglo stati u kraj ekstremnim oblicima neoliberalizma, ideologiji slobodnog tržišta koju su pokrenuli ekonomisti sa Univerziteta u Čikagu, kao što su Gary Becker, Milton Friedman i George Stigler. Tokom 1980-ih, čikaška škola je pružala intelektualno opravdanje za politiku američkog predsjednika Ronalda Reagana i britanske premijerke Margaret Thatcher, koji su veliku, nametljivu vladu smatrali preprekom ekonomskom rastu i ljudskom napretku. U to vrijeme postojali su dobri razlozi da se ukinu mnogi oblici vladinog vlasništva i regulacije. Međutim, argumenti su se pretvorili u libertarijansku religiju, stvarajući neprijateljsku nastrojenost prema državnim akcijama u generaciji konzervativnih intelektualaca, posebno u Sjedinjenim Državama.
Uzevši u obzir značaj snažnog djelovanja države u cilju usporavanja pandemije, teško će se opravdati argument da „vlada nije rješenje našeg problema; vlada je problem“, kao što je Regan tvrdio u svom obraćanju tokom inauguracije. Takođe, niko neće moći iznijeti uvjerljive tvrdnje da privatni sektor i filantropija mogu zamijeniti kompetentnu državu tokom nacionalne vanredne situacije. U aprilu ove godine, Jack Dorsey, izvršni direktor Twittera, najavio je da će donirati milijardu dolara u cilju saniranja posljedica virusa COVID-19, što je izvanredan dobrotvorni čin. Istog mjeseca, američki kongres prisvojio je 2,3 biliona dolara namijenjenih za pružanje podrške biznisima i pojedincima koji su pretrpjeli gubitke zbog pandemije. Antidržavnost se možda održi među onima koji protestuju protiv mjera zatvaranja, ali ankete ukazuju na to da velika većina Amerikanaca vjeruje savjetima vladinih medicinskih stručnjaka u rješavanju krize. To bi moglo povećati podršku vladinim intervencijama za rješavanje drugih velikih socijalnih problema.
Najzad, kriza bi mogla podstaći obnovljenu međunarodnu saradnju. Dok se nacionalni lideri bave svaljivanjem krivice na druge, naučnici i službenici javnog zdravstva širom svijeta produbljuju i ojačavaju svoje veze. Ako prekid međunarodne saradnje dovede do katastrofe i ako se ocijeni se kao neuspijeh, u eri nakon toga moglo bi se vidjeti ponovno opredjeljenje za multilateralni rad na unapređivanju zajedničkih interesa.
NE TREBA BITI PREVIŠE OPTIMISTIČAN
Pandemija je globalni politički test/politički stres test. Zemlje sa sposobnim i legitimnim vladama proći će relativno dobro i možda će usvojiti reforme zahvljujući kojim će biti još jače i otpornije, što će im olakšati rad u budućnosti. Zemlje sa slabim državnim kapacitetom ili lošim vođstvom naći će se u nevolji i zapašće u period stagnacije, ako ne i siromaštvo i nestabilnost, a problem je u tom što je takvih zemalja znatno više.
Nažalost, test bio je toliko težak da veoma mali broj zemalja ima izgleda da ga položi. Za uspješno rješavanje početnih faza krize, zemljama su bili potrebni ne samo sposobni vlade i adekvatni resursi, već i društveni konsenzus i kompetentni lideri koji ulivaju povjerenje. Te kriterijume su ispunile Južna Koreja, koja je povjerila upravljanje epidemijom profesionalnoj zdravstvenoj birokratiji, i Njemačka pod vođstvom Angele Merkel. Ipak, mnogo su češće vlade koje su podbacile na neki način. S obzirom na to da će i ostatkom krize takođe biti teško upravljati, pomenuti nacionalni trendovi će se vjerojatno nastaviti, zbog čega je teže biti optimističan.
Drugi razlog za pesimizam je taj što pozitivni scenariji zahtijevaju neku vrstu racionalnog javnog diskursa i socijalnog učenja. Ipak, veza između tehnokratske stručnosti i javne politike danas je slabija nego ranije, kada su elite imale više moći. Demokratizacija vlasti podstaknuta digitalnom revolucijom uništila je hijerarhiju spoznaje i druge hijerarhije, a donošenje političkih odluka se sada često svodi na vatreni govor mržnje, što nije idealno okruženje za konstruktivno i kolektivno samoispitivanje.
Najveća varijabla su Sjedinjene Američke Države. Nesreća te zemlje se ogledala u tom što je na čelu imala najnekompetentnijeg lidera u svojoj savremenoj istoriji kada ju je kriza pogodila, a njegov način upravljanja nije se promijenio ni pod pritiskom. Nakon što je proveo svoj mandat u ratu s državom koju je vodio, nije bio u mogućnosti da se nosi sa aktuelnom situacijom efikasno. Ocjenjujući da su sukobi i mržnja njegovo najjače političko oružje, a ne nacionalno jedinstvo, iskoristio je krizu da započne svađe i poveća društveni rascjep. Američko loše upravljanje pandemijom ima nekoliko uzroka, ali najznačajniji je bio nacionalni vođa koji je podbacio na svom zadatku.
Ako predsjedniku bude dodijeljen drugi mandat u novembru, šanse za preporod demokratije u širem smislu ili preporod liberalnog međunarodnog poretka će opasti. Bez obzira na izborni rezultat, duboka polarizacija Sjedinjenih Američkih Država vjerovatno će opstati. Održavanje izbora za vrijeme pandemije biće teško i nezadovoljni gubitnici će biti podstaknuti da ospore njihov legitimitet. Čak i kad bi demokrate zauzele Bijelu kuću i obje Kongresne kuće. naslijedili bi zemlju na koljenima, uz more dugova i oštar otpor opozicije. Nacionalne i međunarodne institucije biće oslabljene nakon godina lošeg upravljanja, a trebaće im godine da se obnove – ako je to još uvijek uopšte moguće.
Nakon najurgentije i tragične faze krize, svijet ide prema dugom i depresivnom periodu teškog rada. Na kraju će izaći iz tog perioda, doduše, neki dijelovi svijeta brže od drugih. Globalni nasilni ispadi su malo vjerovatni, a demokratija, kapitalizam i Sjedinjene Američke Države već su prije dokazale da su sposobne za transformaciju i prilagođavanje, međutim, moraće još jednom „izvući zeca iz šešira“.
Foreign Affairs / Autor: Francis Fukuyama
Prevela i prilagodila: Aleksandra Vučenović
