Na zvaničnoj internet stranici Grada nedavno je objavljen poziv za dostavljanje prijedloga i sugestija vezanih za dio centralnog područja Banje Luke, između ulica Vase Pelagića, Srpske, Bana dr Todora Lazarevića i Vidovdanske. Taj poziv dio je redovne procedure za donošenje dokumenata prostorno-planske dokumentacije, ali mi ga ovdje tumačimo i kao povod za otvaranje – ili nastavak – javne debate o potencijalima i budućnosti ovog izuzetno važnog dijela našeg grada. Iz tog razloga, ovdje pišemo integralno, kako za potrebe administrativnih procedura, tako i za širu javnost.
Rekli smo: javna debata. Iskreno smatramo da je ona neophodna, da se ne završava na zakonom obavezujućim „javnim raspravama“, da mora da bude iskrena i široka i da mora da prevaziđe svakodnevni šum sporadične komunikacije na tzv. društvenim mrežama. Iz tog razloga po treći put, kao grupa koja to smatra svojom doslovnom društvenom dužnošću, pišemo u formi otvorenog pisma. Mnoge sada aktuelne teme smo i ranije otvarali, sve one su i dalje važne, ali protok vremena i realna dešavanja u prostoru donose novi kontekst i novo sagledavanje. Tako se danas nalazimo pred specifičnom linijom mišljenja koja mora da poveže temeljnu važnost predmetnog prostora, neophodnost adekvatnih procedura (poput konkursa), elemente važeće prostorno-planske dokumentacije, kao i činjenicu da se na datom prostoru već uveliko gradi.
Krenimo redom. Pišući slično javno pismo 2018. godine, za blok između Hrama Hrista Spasitelja i Ulice Vase Pelagića, rekli smo da je:…teško ukratko opisati (i nemoguće precijeniti) značaj koji ova lokacija ima za sveukupni prostorni identitet centralne zone Banje Luke. Ona je […] ključ grada i budući epicentar gradskog (javnog) života. Ona je mejdan njegovog urbaniteta.
Sve je ovo, uglavnom, i danas tako (a važi jednako i za prostor ispred Muzeja savremene umjetnosti) i vrijedi to ponavljati. Ipak, u proteklih nekoliko godina, događaji nisu čekali i naša urbanistička realnost je počela postepeno da potiskuje prostorne potencijale ove lokacije. Najznačajnija je svakako činjenica usvajanja predmetnog regulacionog plana te 2018. godine. On je i dalje na snazi, a njegove posljedice (u okviru ovog suženog predmetnog obuhvata) su sljedeće:
– Osnovna urbana struktura bloka između Hrama i Pelagićeve okamenjena je u jednom krutom i monotonom obliku, sa dva paralelna niza poslovnih i stambenoposlovnih objekata. U pitanju je jedna čisto merkantilna organizacija, u kojoj je osnovna briga to da svaki vlasnik parcele ostvari svoj očekivani broj kvadrata, bez mnogo „komplikacija“. Te komplikacije, naravno, najčešće jesu elementi arhitekture, razvijenijeg uličnog profila i svega onoga što gradskim centrima daje karakter i bogatstvo iskustva.
– Takva unaprijed definisana struktura bloka učinila je konkurs (za tu zonu propisan, obavezan) tek nevažnom vježbom oblikovanja partera ili fasade.
– Stanovanje je, u velikom stilu, ušlo u prostor koji za njega, ni infrastrukturno, ni karakterom, nije spreman. U svakom slučaju, ideja nove centralne gradske promenade („nove gradske ose“, kako je tada obrazlagana) nije naročito kompatibilna sa stambenim karakterom.
– Usvojena je blago pretjerana, ali, načelno, ipak prihvatljiva visinska regulacija (P+4, do P+5+Pe), sa smanjenjem spratnosti u zoni bližoj Akademiji i Palati predsjednika.
– Prostor kod Muzeja savremene umjetnosti proglašen je trgom – što je dobro!
– U porti Hrama dopušteno je nedopustivo – izgradnja novog objekta, poput trna u oku Banskom dvoru i samoj crkvi.
Sljedeći u nizu važnih događaja – barem onih dostupnih oku javnosti – jeste raspisivanje urbanističko-arhitektonskog konkursa za ovaj obuhvat (zajedno sa izduženim blokom „stare autobuske stanice“) u jesen 2019. Nažalost – ali ne i iznenađujuće – taj konkurs nije uspio da obavi svoju namijenjenu funkciju. Jednim dijelom bilo je to zbog već pomenutog, unaprijed definisanog, okvira, a, sa druge strane, pomalo neočekivano, i zbog malog broja i relativno niskog kvaliteta pristiglih radova (samo 12). Prva nagrada nije bila dodijeljena, a nagrađene radove nije bilo lako prevesti u rješenja koja bi bila instant-upotrebljiva za špekulantsku izgradnju – koja je, ionako, išla nekim svojim tokom, uporedo sa konkursom.
Prethodna gradska administracija potom kreće u aktivnost izmjene dijela regulacionog plana, da bi se rezultati i zaključci provedenog konkursa integrisali u prostorno-plansku dokumentaciju. Na lokalnim izborima tada dolazi do promjena u strukturi gradske vlasti, i, po prirodi političke promocije, isti procesi počinju drugačije da se nazivaju. Više se ne govori o „konkursu“, nego o „struci“, „idejnim rješenjima“, pa čak i o „uljepšavanju“. Terminologija na stranu, upravo u to vrijeme (tj. u proteklih pola godine), višegodišnji polu-skriveni tokovi dogovora između gradskih vlasti i građevinskih investitora počinju, dijelom, da se objavljuju u javnosti, govori se o varijantnim rješenjima, drugačijim spratnostima od predviđenih i sl. Ako smo ranije mogli da čujemo samo trač o projektima koji dvostruko premašuju parametre regulacionog plana, sad nas Gradonačelnik, na televiziji, obavještava o „deset spratova“ (na slikama je i više, a, podsjećamo, trenutno je dopušteno 5). Imajući sve to u vidu, sada, u atmosferi svršenog čina, već dogovorenih odluka i građevinskih oplata na trećem spratu, u svojstvu zainteresovanih građana, ovdje nudimo svoje preporuke za predmetni prostor.
Obuhvat i trg kod Muzeja:
Predloženi obuhvat je potrebno proširiti, tako da pokrije cjelinu prostora ispred Muzeja savremene umjetnosti, a ne pola, kako je predviđeno na grafičkom prilogu koji prati ovaj poziv za sugestije. U važećem regulacionom planu na tom mjestu se govori o „manifestiacionom trgu“, što nije loša formulacija i namjena. Trenutno stanje (parking i park) naglašavaju podijeljenost, ali, suštinski se radi o jedinstvenom prostoru, u uzajamnom odnosu sa Muzejem, sa jedne strane, i platoom Hrama, sa druge. Na postojeći dendrofond potrebno obratiti posebnu pažnju, kako nadzemno, tako i u zoni korijena; nova stabla su tu, takođe, moguća i potrebna. Parking, u sadašnjem položaju i obimu, je naravno, potrebno isključiti.
Konkurs iz 2019. ponudio je neka relativno zanimljiva načelna rješenja za trg. Novi konkursi, specifični, sa potpunijim i preciznijim programom, uvijek su dobrodošli za ovakvo mjesto.
Konkursna aktivnost, generalno:
U izmijenjenom RP potrebno je zadržati obaveznost izrade arhitektonskog/urbanističkog konkursa na svim pozicijama gdje je to moguće. Jedan konkurs opšteg tipa nije dovoljan da pokrije potrebe ovako važnog prostora. Onaj iz 2019. je tretirao samo jedan sloj. Pojedinačni objekti mogu dobiti svoje arhitektonske konkurse: opšte javne, pozivne i sl. Javno prezentovane i valorizovane studije vizuelizacije takođe mogu biti od velike koristi. Ključ je u vidljivosti i transparentnosti Inače, dati lokalitet je bio predmet niza konkursa u proteklih pedeset godina. Iz njih vrijedi učiti – možda ponajprije o načinu na koji se mijenja kontekst i shvatanje onoga što je poželjno/dopustivo. Ne treba nikoga da čudi što gradovi dugo traže rješenja za svoje važne lokacije i ne bi bilo mudro da o tome preko koljena odluči samo jedna generacija građevinskih investicija, vođena motivima koji se ne tiču uvijek javnog dobra.
Zelenilo
Posebnu pažnju treba pokloniti suštinskom integrisanju zelenih površina u prostorni obuhvat. Trenutno rezervisani prostor parka (u RP veći od postojećeg) kod Palate i Akademije, ne smije se kompromitovati. Generalno govoreći, u uslovima guste izgradnje (i ponekad potpune podzemne izgradnje), kakva će, neizbježno, dominirati u istočnoj polovini obuhvata, zelenim kružićima i šrafurama plana treba da korespondira i odgovarajući prostor korijena. Potrebno je propisati i kvantifikovati nužne prostore za korijen biljaka, bilo u zoni tla, bilo u supstratima iznad građevinksih konstrukcija. Zgradama luksuznog standarda, kakve će se, redom, naći na ovoj lokaciji, potrebno je, bez ustezanja, propisati visok procenat obaveznih zelenih struktura na višim etažama i krovu.
Kuća pred Banskim dvorom
Ni u kojem slučaju i ni pod kakvim opravdanjem, ne smije se dopustiti gradnja dodatnog arhitektonskog objekta u porti Hrama Hrista Spasitelja. Stoga smatramo da objekat planiran regulacionim planom treba izbrisati. Pozivamo na odgovornost nadležne institucije zadužene za zaštitu graditeljskog nasljeđa i pozivamo ih da opravdaju svoje postojanje, te ne dopuste ovako grubo i banalno narušavanje jedne od najvažnijih gradskih veduta. Grad se takođe mora boriti i imati jasan stav po ovakvim pitanjima, ne krijući se iza grešaka drugih.
Prostor oko Hrama, crkvena porta, predstavlja jednan od najboljih primjera uređenja i korišćenja otvorenog prostora u gradu Banjoj Luci. Iako netipično crkveno dvorište, ovaj ambijent je upravo po tome jedinstven i prepoznatljiv u samom gradu, a i izvan njegovih granica. Rijetkost je da je crkvena porta bude na tako velikodušan način.
Blok između ulica Vase Pelagića, Bana Milosavljevića, Srpske i Bana dr Todora
Lazarevića
Ovdje, preporuke nisu tako jednostavne. S jedne strane, potrebno je i dalje insistirati na visokim potencijalima i, tamo gdje je moguće (gdje dozvole već nisu izdane i gradnja otpočeta) u prostorno-plansku dokumentaciju ugraditi obavezu pojedinačnih arhitektonskih konkursa. To bi bila obaveza investitora, vezana za pojedinačne parcele, dok bi Grad i dalje imao mogućnost da kroz konkurse, u sopstvenoj organizaciji, istražuje nešto veće zahvate. S druge strane, koliko god to sumorno bilo, tamo gdje se već gradi, potrebno je braniti domete važećeg regulacionog plana. Ne postoji nikakvo opravdanje za povećanje ukupne izgrađenosti (što nam se zvanično i nezvanično najavljuje). Posebno je važno da se poštuje visinska regulacija zadata objektima Palate i Akademije. Eventualno povećanje spratnosti u ovom dijelu centra grubo i neplanski narušava postojeće ambijentalne cjeline, uništava panoramu centra i logiku prostiranja grada. Jednostavno, loša je (i u ozbiljnim gradovima rijetka) praksa građenje tzv. dauntauna (downtown) u istorijskom središtu. Ne samo da ulična i infrastrukturna mreža ne mogu to da podnesu, nego se, posebno, degradiraju istorijske vertikale poput zvonika. Imamo ovdje dominantan i važan zvonik, zar ne?
Ne treba nikako zaboraviti, proceduralno gledano, da je izmjena dijela RP pokrenuta zbog integrisanja rezultata konkursa iz 2019. u prostorno-plansku dokumentaciju. Konkursni radovi su dominantno zauzeli stav da se maksimalni gabariti dopušteni važećim regulacionim planom trebaju, bilo poštovati, bilo smanjiti. Na Gradskoj upravi u potpunosti stoji obaveza da objasni:
– Šta nije u redu sa primarnom volumetrijom koju definiše važeći regulacioni plan i podržavaju skoro sva konkursna rješenja?
– Ako održani konkurs više nije validno izvorište predviđene izmjene dijela RP, na koji način je o tome odlučeno i zašto se odluka o izmjeni RP u potpunosti ne poništi?
– Ako konkurs nije dao odgovarajuće rezultate i kao takav neće biti primijenjen u prostoru, kako Grad namjerava da održi obavezu održavanja konkursa za taj prostor (što je ugrađeno u RP)? Da, možda odgovor za to nezgodno pitanje leži u ovoj novoj proceduri izmjene.
Vjerujemo da će odgovori na ova pitanja stići – javno – i da će imati adekvatnu argumentaciju, ali, ukupno gledano, dopustićemo sebi da već sada procijenimo o čemu se ovdje radi. Regulacioni plan koji je već snažno naklonjen isključivo špekulantskoj izgradnji, a na štetu javnog interesa, potrebno je sada promijeniti tako da omogući dodatne hiljade kvadrata. Promjena strukture u administraciji i manjak kontinuiteta odlično maskira činjenicu da izmjena RP-a potiče od konkursa. Stoga dobijamo novu retoriku o „uljepšavanju“ tog prostora, a ne razmatramo cjelovitu sliku koja se tiče javnog interesa, identiteta grada i činjenice da hrlimo u maksimalnu (ili čak zakonski nedozvoljenu) izgrađenost na najvažnijem mjestu samo nekoliko mjeseci prije donošenja novog urbanističkog plana, koji bi svakako imao šta da kaže za koeficijente (i druge parametre). Podsjećamo da je prostor resurs, da dobro građenje gradova, paradoksalno, uvećava taj resurs, ne troši ga. „Dobro“ je ovdje povezano sa odgovarajućom mjerom, sa širokim razumijevanjem potreba što većeg broja građana. Kada taj resurs raste, kvalitet života raste, ljudi tu ostaju, ekonomija to osjeti, kultura takođe. Loše građenje – pretjerano i, recimo, ružno – umanjuje taj resurs, naročito ako se gradi na korist samo jedne društvene klase, čija budućnost, uz sav odliv tako zarađenog novca, čak i nije ovdje. To je, onda rasprodaja resursa, ne mnogo drugačija od rasprodaje šume ili voda. Gradonačelnik i Skupština grada imaju dužnost da upravljaju prostorom kao resursom.
P.S.
Po pitanju tzv. Bijelog dvora, Grad i dalje nedopustivo ćuti. Nadležnost nije opravdanje. Ponovo molimo, tražimo, da se transparentnim i dostupnim učine osnovni parametri (koeficijenti, uključujući BGP postojećeg Čajavečevog hotela), kao i studija vizuelizacije.
U Banjoj Luci, 10.9. 2021.
(Buka)
