Na ovu pojavu država i njene institucije zadužene za brigu o najranjivijim kategorijama, nemaju pravi odgovor, pa se očevi lako izvuku od svojih obaveza i zatrpavaju majke tužbama i zahtjevima, a majka, nerijetko i žrtva nasilja, bori se i protiv napada bivšeg supruga, ali i sistema, koji definitivno nije na njenoj strani.
Ovo su za eTrafiku ispričale majke koje se godinama unazad bore da prežive razlaz sa partnerom i prehrane svoju djecu. Njihovu priču potkrepljuju dokumenta koja su u posjedu našeg portala, ali i stručnjaci u ovoj oblasti. Oni kažu da je krah braka sam po sebi veoma težak za obje strane, da su žene sa malom djecom po izlasku iz braka veoma ranjive, a da je sistem svojim nemarom omogućio očevima da izbjegavaju svoje obaveze i preko leđa djece se obračunavaju sa majkama.
Kao da ovo nije dovoljno, one su vrlo često izložene osudama i nerazumijevanju okoline, a najteže im pada to što pomoć ne mogu da dobiju ni u centrima za socijalni rad, koji bi trebalo da im pruže najbolju moguću logistiku za započinjanje novog života.
Ovakvih primjera ima na svakom koraku. Jedna majka iz Banjaluke, sa kojom smo razgovarali, uspjela je da se razvede nakon pet godina suđenja, ali status starateljstva nad djecom, koja su sve vrijeme sa njom, još uvijek nije riješen. Ona priča da je od trenutka kada je sa dvjema djevojčicama napustila zajednički stan, teret izdržavanja i brige pao samo na nju. Pomoći nije bilo.
“Sistem sigurno nije naklonjen djeci. Kada se supružnici razvedu, proces dodjeljivanja starateljstva traje od pola godine do godinu dana. Čak i kada se sve dogovori, pola godine je najbrže što se može, do trenutka kada djeca dobiju izdržavanje. To, naravno, nije moj slučaj. Više od pet godina sam na sudu i još nije riješeno pitanje starateljstva nad djecom i nema nikakvog dokumenta koji bi bio osnova za plaćanje alimentacije. Za to vrijeme otac ne daje ni marku za izdržavanje. Dok su ga djeca viđala, plaćao je hranu koju su jele dok su bile sa njim i to je to. One više ne žele da kontaktiraju sa njim, porasle su i shvatile da ih koristi kao instrument za obračun”, priča naša sagovornica.
Ona dodaje da su u toku razvoda braka u fokusu suda i Centra za socijalni rad (CSR) samo roditelji, a djeca su sporedna. Svi se bave time da ne bi bio oštećen jedan od roditelja, potpuno zapostavljajući činjenicu da sve vrijeme dok traju ti procesi, djeca oskudijevaju i pate.
“Radnici CSR su spori i tromi na svojim zadacima, a moje kćerke se uvijek šokiraju kada odu tamo. Ne mogu da kažem da li je to neprofesionalno ili ne, ali ta sporost i inertnost nešto govore. Pokrenu nešto tek ako im visite nad glavom. Nama je bilo jako teško na početku. Kad smo se odselile od muža, nisam mogla da ponesem ništa osim ličnih stvari. Čak ni dječiji klavir nije dao. Da ne govorim o mašini za veš, krevetima ili frižideru. Sve to sam morala da kupujem. Nikada nije osjetio obavezu da nešto obezbijedi djeci, a kada sam ga pozvala da pomogne, rekao je da on nije bankomat”, kaže majka.
Tromost sistema, kaže, očevi obilno koriste, zloupotrebljavajući rupe u zakonu, žalbe, prigovore, zakazivanja i otkazivanja ročišta, odlaganja, sve da bi se oteglo i rasteglo, iako to ide na štetu djece.
“Procesi na sudu traju po godinu dana, a djetetu je potrebna podrška prvi dan nakon što se roditelji raziđu, da se pregura najteži period. Alimentacionom fondu se radujem, ali ni to ne pomaže onima koji nemaju presudu. Pametnije bi bilo da se alimentacija plaća odmah nakon podnošenja tužbe za razvod. Djeci je potrebno izdržavanje i neka plati onaj roditelj kod kojeg nisu jer se o djeci ne možete brinuti naknadno. To ne ide tako”, kaže ona.
Druga majka je partnera napustila zbog nasilja, nakon čega je prekinula vezu i vratila se roditeljima. Šest godina kasnije, i dalje ne uspijeva da ostvari pravo izdržavanja za svoje dijete uprkos sudskoj presudi koja to naređuje. Ona govori da je njen bivši partner sada uspio da ubijedi radnice CSR da mu dodijele starateljstvo nad djetetom, uprkos istoriji nasilja, neplaćanju alimentacije i drugim problemima.
Ona tvrdi da radnice ove ustanove koje vode njen slučaj na sve načine pokušavaju da je ocrne i oduzmu joj dijete, te da nagovaraju njenog bivšeg partnera da protiv nje pokreće postupke u CSR.
“Centar za socijalni rad, uprkos tome što se radi o nasilniku koji neće da plati za izdržavanje sopstvenog djeteta, hoće da mi oduzme dijete i dodijeli ga njemu. Ne znam zašto su radnice tako postupale, ali znam da su njihova rješenja puna neistina. Čak mi je radnica rekla jednom da će sve najgore o meni da napiše. Uložila sam žalbu u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS. Tražila sam i izuzeće tih radnica i žalila sam se direktorki”, rekla je majka.
Nažalost, ni iz Centra za socijalni rad Banjaluka, ni iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS nismo uspjeli da dobijemo odgovore na naša pitanja u vezi ovog slučaja. Iz obje institucije su nam odgovorili da ne mogu da govore o konkretnom slučaju zbog zaštite ličnih podataka štićenika. Iako smo ponovili da nećemo objavljivati identitet djeteta, a da tražimo neka obrazloženja, opet smo dobili isti odgovor.
“Ne smijemo iznositi nikakve informacije ni podatke o ovom slučaju konkretno, a što se tiče uopšteno da govorimo, svaki slučaj je priča za sebe, i svako postupanje je različito”, rekli su nam u CSR Banjaluka.
U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite kažu da ne mogu da nam učine dostupnim tražene informacije ili da u javnost iznosi bilo kakve informacije o eventualnim postupcima u ovakvim predmetima, zbog povjerljivosti ličnih podataka, zaštite maloljetnih lica i obaveze čuvanja službene tajne.
“Imajući u vidu sadržaj vašeg upita, informišemo vas da Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite odluke donosi na osnovu trenutno raspoloživih dokaza i činjenica utvrđenih u postupku, a u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Napominjemo da je zakonitost svake odluke ovog organa podložna preispitivanju u okviru upravno sudskog postupka, o čemu se stranke na propisan način pouče”, rekli su u Ministarstvu.
Direktorka Sigurne kuće u Modriči Gordana Vidović kaže da su ovi primjeri pokazatelji neprijateljskog odnosa sistema prema majkama i djeci i pogodovanja očevima da izbjegnu svoje obaveze. Ona priča da u centrima za socijalni rad ima dosta samovolje, ali i pred sudovima, koji bi trebalo da budu tu i zaštite prava djece i roditelja. Kao primjer navodi činjenicu da je od rastanka roditelja do razvoda i trenutka kada počinju da teku obaveze plaćanja alimentacije, potrebno preko sedam mjeseci, a nekada i više godina. Do tada su majka i djeca prepušteni sami sebi i nema pomoći države niti izdržavanja drugog roditelja.
“Mislim da nema dovoljno senzibiliteta prema roditeljima koji se nađu u toj situaciji, posebno ako su još i žrtve nasilja. Neki roditelji su spremni da odu toliko daleko da traže starateljstvo nad djecom ne zato što su ih željni, nego da bi napakostili bivšoj supruzi. Učestalo je da roditelji kod kojih nisu djeca izbjegavaju svoje obaveze prema njima, a od prije nekoliko godina moguće i podići krivičnu prijavu zbog toga”, kaže naša sagovornica.
Međutim, dodaje ona, prijave se vrlo često ne prihvataju, a roditelji nastavljaju da uspješno izbjegavaju obaveze, kriju imovinu, ne prikazuju platu.
“Borba između supružnika nekada traje unedogled, a kada konačno stigne presuda, onaj koji bi trebalo da plaća alimentaciju, samo zaboravi da ima djecu i obaveze prema njima”, objašnjava Vidovićka.
Kroz praksu se, kaže, susrela sa velikim brojem ovakvih situacija u kojima se veoma teško riješi problem i dogovori plaćanje alimentacije za djecu. Ranija najava uspostavljanja Alimentacionog fonda iz kojeg bi se pomagalo majkama i djeci dok se ne riješi izdržavanje sa ocem, ostala je mrtvo slovo inicijative, a rezultate ne daje ni oduzimanje pasoša i druge mjere, jer se uvijek nađe način za izbjegavanje obaveza.
“Predviđeno je da se formira takozvani Alimentacioni fond. Bila sam na raspravi oko toga dok sam još bila poslanik i zakon je trebalo da stupi na snagu. Trebalo je da se riješi tako da ako jedan roditelj ne plaća alimentaciju uskoči država da pomogne djeci. Trebalo je i da se oduzme pasoš ili onemogući registracija automobila za onog ko izbjegava obaveze. Pobunili su se određeni poslanici jer bi to, navodno, onemogućilo da se zaradi za izdržavanje djece. Zato se i dalje borimo sa starim problemima”, kaže Vidovićka.
Ona navodi primjer majke koja je zbog nasilja provela neko vrijeme u Sigurnoj kući i koja je sa četvoro djece ostavljena bez krova nad glavom, bez alimentacije i posla.
“Ona je već 15 godina konstantno naša korisnica. Od momenta kad je sa bebom došla kod nas dobila je podršku i pomoć da stane na noge. Danas ima dijete na fakultetu, drugo traži posao nakon srednje škole, a dvoje su još u školi. Radi sve moguće poslove, od posluživanja u svadbenim salonima, do uređenja dvorišta. Međutim, nikada nije dobila alimentaciju, a ostala je sama sa četvoro djece. Protiv njenog bivšeg muža smo podnosili krivičnu prijavu, ali ni to nije riješeno. On jednostavno izbjegava i pronalazi bezbroj načina da ne plati svoje obaveze, od onog da ne radi do toga da se previše zadužio i tako dalje”, kaže Vidović.
Advokat Din Tešić kaže da pravni poredak Srpske u svom sistemu sadrži dovoljno dobra rješenja da zaštiti sve socijalno ugrožene građane, a posebno žrtve mogućeg porodičnog nasilja.
“Žene su često prilikom raspada bračne zajednice ostavljene sa djecom na milost i nemilost supružnicima koji su često i nasilni. Gorući problem su trenutno needukovan ili nezainteresovan kadar koji obavlja odgovoran poziv u nadležnim centrima za socijalni rad”, navodi naš sagovornik.
Ipak, dodaje, to ponekad nije dovoljno, jer je sistem socijalne zaštite, kako kaže, devastiran.
“Žena i majka ne smije biti nezaštićena, niti ostavljena da moli za svoja prava od institucije do institucije. Naprotiv, institucije moraju da, u roku od par sati, a ne par godina, riješe lična prava majke i djeteta, inače ćemo i dalje svjedočiti najgorim scenarijima koji su postali normalna pojava u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine”, kaže Tešić.
Ranije istraživanje “Gender centra” pokazalo je da određen broj partnera, naročito muškaraca, izbjegava odgovornost prema djetetu ili djeci, pa i po cijenu vlastitog osiromašenja. Imajući u vidu da je gorući problem izbjegavanje doprinosa izdržavanju djece, kada ne funkcioniše izdržavanje, obično ne funkcioniše ni kontakt, to se negativno odražava na roditelja kojem je dijete povjereno na staranje (najčešće majke).
“Više od polovine djece prepušteno majci na brigu i izdržavanje, a dijelom i državnim institucijama. Prema iskustvima iz prakse, da bi izbjegli doprinos za izdržavanje djeteta, očevi daju otkaze na poslu, rasprodaju imovinu ili je prenose na druge članove porodice, pribavljaju lažne potvrde o nezaposlenosti, mijenjaju mjesto boravka, osporavaju vlastito očinstvo”, navodi se u pomenutom istraživanju.
Sljedeći veliki problem zbog kojeg im se samohrani roditelji obraćaju je pitanje izdržavanja.
“Odluku o doprinosu za izdržavanje donosi sud. Međutim, i poslije te odluke, vrlo, vrlo teško to ide, mnogo je nesavjesnih, uglavnom očeva, koji na sve moguće načine izbjegavaju izdržavanje, pogotovo kad su u pitanju vanbračne zajednice. Mi u upravnom postupku povjerimo dijete jednom roditelju, to je najčešće majka. Kad sud donese odluku i obaveže oca da doprinosi izdržavanju, gotovo svaki postavi pitanje očinstva”, navode iz “Gender centra.”
Do tada, dodaju, ispaštaju i dijete i njegova majka.
“Ona treba da vodi brigu o njemu, da ga vaspitava, da ga izdržava, i to što očevi doprinose je malo u odnosu na ono što majka pruži djetetu. Otac ne može dati onoliko koliko djetetu treba. Toj djeci, pogotovo školskoj i predškolskoj, treba obezbijediti odjeću, obuću, hranu, toplu sobu, ono elementarno da bi učilo i boravilo”, navodi se u istraživanju.
