U Banjaluci više niko nema funkciju. I to nije metafora, nego činjenica.
Da li ste ikada, ako uopšte jeste, otvorili sajt Grada Banja Luka, prelistali odjeljenja i pokušali da vidite ko šta radi?
Ja jesam. I znate šta mi je zapalo za oko? Jedna te ista titula koja iskače svuda: ovlašteni potpisnik.
I sad mene zanima, je l’ vam to nije malo bolo oči?
Gledaš, čitaš, tražiš funkciju… i nigdje je nema. Nema načelnika, nema zamjenika, nema ničega što liči na odgovornost.
Samo potpisnik. Ovlašteni.
Kao da je neko fino uzeo sve funkcije, sklonio ih sa strane i rekao „ne trebaju“.
Ma nemojte.
Oprosti, Koperfilde, nismo te prepoznali.
Sjećate li se početka?
Onog trenutka kad je stupio na funkciju. Energija, najave, obećanja. Tim za borbu protiv korupcije. Kao neka specijalna jedinica koja će konačno otvoriti sve ono što se godinama guralo pod tepih.
Sjećam se i jednog imena iz tog tima. Sjajan advokat. Čovjek koji je ulivao povjerenje.
I… tako. Nestao. Nakon par mjeseci više ga nema u timu. Nema objašnjenja.
Pa hajde da se ne lažemo, šta mislite da se desilo? E pa ne znam ni ja, ali cijenim da je čovjek skapirao.
Sjećate li se i onih velikih riječi? Kako će se otkrivati i dokazivati sve koruptivne radnje prethodne vlasti. Kako će sve izaći na vidjelo. Kako više ništa neće moći da se sakrije.
I onda vrijeme prođe. A danas, braćo, eno ih njih dvojica, ruku pod ruku.
Nema više „lopovi“, nema više „odgovaraćete“. Sad ide osmijeh, klimanje glavom, zajednički interes.
Kod nas se vlast ne smjenjuje, nego se samo presloži. Prvo se posvađaju za javnost, pa se dogovore u tišini. I na kraju, isti ljudi, isti sistem, samo nova predstava.
Pa ko je ovdje lud?
Kolektivna amnezija ili nas neko baš pravi budalama?
Grad vodi jedan politički fenomen. Balerina, srednjoškolac, Gospavin unuk.
Čovjek koji se više bavi mrežama nego gradom. TikTok, Instagram, slike, poruke, snimci. Grad kao kulisa.
A realnost? Nije odmakla dalje od kidanja betona i predstava za kameru.
I iskreno, neke od nas više plaši njegov pogled nego ono što govori.
Sjećate li se ludog šeširdžije?
Ne znam, ali nekako mi vuče na to. Od potpune, prekodrinske škole glumljenja ozbiljnosti do onog naglog, neobjašnjivog smijeha. Kao da gledaš lik koji sam sa sobom vodi dijalog.
I da budemo pošteni do kraja.
Ovo je odavno prestalo da bude smiješno. Jer ovo nije igra. Ovo nije sadržaj. Ovo nije profil. Ovo je grad.
I možda je vrijeme da prestanemo da se pravimo da je sve normalno.
Možda je vrijeme da uvedemo nešto vrlo jednostavno.
Zakon.
Zakon po kojem niko ne može da se kandiduje za javnu funkciju dok ne donese potvrdu komisije sastavljene od nekoliko psihijatara. Jednog možeš zeznuti. A tri ili pet, već malo teže.
E rođače, ako možemo mi za vozački i za razne druge stvari ići na pregled, objasni mi zašto ne bi i oni koji vode gradove, budžete i živote ljudi?
I još nešto.
Obavezan test na narkotike. To pod tačkom nula. Prije svega ostalog. Pa da vidimo.
Jer ovo što gledamo trenutno nije politika. Ovo je eksperiment. A mi smo, izgleda, dobrovoljni učesnici.
A kad sve ogoliš, ostaje ista slika.
Grad bez funkcija.
Grad bez odgovornosti.
Grad u kojem niko nije kriv.
I svi potpisuju.
Ovlašteno.
Ulični filozof
