Milijarde KM Bosna i Hercegovina gubi zbog nekorištenja mehanizma koncesije tamo gdje je to moguće – 200 miliona KM godišnje samo u FBiH, tvrde revizori, ali će sigurno platiti i milione kazne za korištenje koncesije na nezakonit način tamo gdje je koristi – tvrde aktivisti koji se bore protiv štetne eksploatacije prirodnih dobara. Koncesije su važne i korisne zato što obezbjeđuju prihod na osnovu korištenja javnih prirodnih potencijala, javnih radova i slično, te obezbjeđuju nova radna mjesta, ali zloupotreba ovih potencijala može da ugrozi okolinu i život ljudi na datom području.
“Tužbe u pogledu dodijeljenih koncesija su moguće po različitim osnovama, od nesprovođenja javne rasprave, preko nepostojanja ili neadekvatne izrade prethodne procjene uticaja određenih koncesionih aktivnosti na okolinu jer u nedostatku koncesione politike vlasti tu obavezu prepuštaju investitorima tako da je svaka sumnja u ispravnost takvih procjena najčešće opravdana. Pored toga razlog tužbi svakako treba tražiti i u netransparentnosti procesa od dodjele do realizacije koncesije, kao i izmjenama koncesionih ugovora, te često i samog nepoštovanja Zakona o slobodi pristupa informacijama zbog čega javni interes ne prati i javni nadzor“, kaže Redžib Skomorac, asistent na programu Energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu koji je nedavno dobio presudu Vrhovnog suda RS prema kojoj Pravobranilaštvo RS mora da obezbjedi uvid u Studiju uticaja na okolinu izrađenu za dodjelu jedne koncesije.
BiH ima 14 zakona o koncesijama koji nisu usklađeni među sobom i koji imaju takozvani stariji pristup koncesijama prema kom su predmet ovog oblika ugovora uglavnom prirodna bogatstva poput minerala, vode, zemljišta… Istovremeno ne postoji strateški pristup, a Politike dodjele koncesija kao dokumenti koji trebaju biti ključni strateški akti koji opisuje potencijale za svaki nivo vlasti koje dodjeljuje koncesije ne postoje ili su urađeni prije više od deset godina što ih čini zastarjelim. Zakonima je predviđeno i da sva preduzeća koja u obavljanju svoje djelatnosti koriste prirodna bogatstva na osnovu ranije izdanih dozvola obavezno sa koncesorima sklope ugovore o koncesiji što prema dostupnim informacijama nije učinjeno. Procjene na osnovu podataka koji možda i nisu potpuni govore da bi prihodi po ovom osnovu mogli biti i desetine miliona KM. Istovremeno, u praksi, vlasti ne razumiju značaj otvorenosti procesa dodjele koncesija pa je tako nedavno Centar za zaštitu životne sredine dobio presudu Vrhovnog suda RS jer je Pravobranilaštvo RS odbilo da im ustupi analizu uticaja na okolinu za jedan koncesioni ugovor.
Anes Podić iz Ekoakcije upozorava da nema registara, nema naplate, ali nema ni krivične odgovornosti za bilo kakvu štetu koju korisnik koncesije počini za određeno područje.
“Investitoru daju koncesiju za rijeku Bjelavu iako je ranije kršio zakone, kanton Sarajevo nema ni registar izdatih koncesija, na sudu su s Koka-kolom za neplaćenu eksploataciju vode, dodijelili su isto vrelo većem broju korisnika, 2018. su ukinuli i obavezu korisnicima izvora vode da plaćaju paušalno 1,5 KM za kubni metar vode i sada ih više ni sudom ne mogu natjerati da plaćaju, kamenolomi su dužni ogroman novac… Potpuno nerazumijevanje! Kompanije imaju ogromne zarade na osnovu korištenja nekog prirodnog izvora, a BiH nema zaradu, ali hajde i što nema zaradu, nego su uništeni prirodni potencijali i šteta je velika“, kaže Podić. Naglašava da Evropska Unija ima novu direktivu o koncesijama.
“Naši zakoni sada nisu ni blizu te direktive što znači da bismo ih morali mijenjati. Prema toj direktivi najviše posla će biti na entitetskim ministarstvima za prostorno uređenje, ugovor o dodijeljenoj koncesiji će moći biti prekinut prije isteka roka na koji je potpisan ako korištenje donosi štetu vlasniku predmeta koncesije, a kod nas se ugovori s 30 godina bez ikakvog razmišljanja produžuju za još 15 i to samo uz saglasnost Vlade. Ne znam da je i jedan zahtjev za koncesiju odbijen, a u komisijama za dodjelu sjede ljudi koji svojom profesionalnom ekspertizom često ne mogu sagledati širinu eventualnih posljedica korištenja određenog resursa. Rekao bih da imamo 300 čuda s koncesijama“, kaže Podić.
Ilustrativan primjer je izvor mineralne vode za koji je koncesija dodijeljena po cijeni od 0,7 pfeninga za 1.000 litara vode ali na način da u ugovoru nema nikakva zaštitna mjera ukoliko koncesija ne bude plaćena i sada taj koncesionar, i pored vrlo povoljne naknade, duguje oko 150.000 KM.
Na državnom nivou za 15 godina nije izdata niti jedna koncesija – nije bilo samoinicijativnih ponuda osim Elektroprivrede BiH da gradi hidroelektrane na Drini na koji Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u Savjetu ministara BiH nikada nije odgovorilo i nekoliko pokušaja iz RS da s investitorima izvan BiH gradi hidroelektrane na toj istoj rijeci koji su zaustavljeni na početku jer su nezakoniti – koncesije za korištenje pograničnih rijeka razmatra Komisija za koncesije na nivou BiH, ali se njima s ovim zahtjevom niko iz RS nije obraćao, kaže Milomir Amović, zamjenik predsjednika Komisije za koncesije BiH.
“Mi smo za sada imali samo samoinicijativni zahtjev od EP BiH na koju Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa nikada nije odgovorilo, mislim da je to sada i na sudu. Bilo je nekoliko zahtjeva za korištenje nekretnina u inostranstvu i to smo proslijedili resornim ministarstvima, potom za gradnju koridora 5C, ali je to prebačeno na nivo entiteta… Na državnom nivou sve ide prilično teško jer postoji mnogo nepovjerenja, a morali bi radili zajedno. Osim toga nisam siguran koliko je čekanje samoinicijativne ponude potencijalnog investitora dobar pristup jer onda vi niste u prilici da birate kao što bi mogli kada imate javni poziv“, pojašnjava Amović.
Iako s raznih strana dolaze zahtjevi za izmjene zakona – USAID-ov projekat u sektoru energije, direktiva EU – Amović kaže da za sada nema aktivnosti u tom pravcu.
“Mi smo prije dvije ili tri godine inicirali izradu novog zakona, ali za sada nema konkretnih aktivnosti. Ima više zahtjeva da se komisija ugasi, ali sve to ostaju samo debate u parlamentu“, kaže Amović.
Što se tiče informacija da su vlasti RS dogovarale gradnju HE na Drini koja je državni koncesioni potencijal, Amović kaže da se njima niko nije obraćao i da to nije ni obavezno, da se zainteresovani investitori mogu obratiti Ministarstvu spoljne trgovine i ekonomskih odnosa, da koncesiju praktično dodjeljuje Parlament BiH na preporuku SM BiH, te da je državni pravobranitelj tražio informacije o tome.
Podsjećanja radi, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac je pozdravio potpisivanje zajedničke izjave Republike Srpske i Republike Srbije o realizaciji projekta Hidroenergetskog sistema “Gornja Drina” kojim je predviđena izgradnja tri hidrocentrale u gornjem slivu rijeke Drine – Buk Bijela, Foča i Paunci.
“Ustav BiH i postojeći zakonski propisi ograničavaju nadležnost Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH u oblasti energetike na koordinirajuću ulogu između politika nadležnih entitetskih ministarstava. To je politika koju zagovaram i od koje neću odstupiti, jer smatram da je poštovanje ustavnih i zakonskih nadležnosti jedini ispravan model funkcionisanja i preduslov za uspješnu saradnju institucija“, naveo je Košarac, a prenijeli mediji u BiH.
Federacija BiH
Prema dostupnim podacima u FBiH prihodi kantona po osnovu koncesija iznose od par desetina hiljada KM do par miliona KM. U kantonima su zakoni značajno različiti, pa je u nekim kantonima potrebno plaćati i koncesije na vjetar i sunce, a u susjednim – ne! U izvještajima Ureda za reviziju FBiH o poslovanju kantona moguće je vidjeti da su koncesije date za eksploataciju vode, poljoprivrednog zemljišta, uglja… ali i da su procedure za dodjelu nedovoljno transparentne, da investitori ne dobiju sve potrebne informacije odmah i na jednom mjestu… Da bi se dodijeljena „nova koncesija“ mogla realizovati, odnosno koristiti, osim ugovora o koncesiji, često je potrebna urbanistička saglasnost, dozvola za gradnju i upotrebna dozvola što izdaju nadležni opštinski ili kantonalni organi, a u nekim slučajevima i federalni i taj proces nerijetko traje i do dvije godine. A i kada budu dodijeljene – mahom nema registara dodijeljenih koncesija, nema ugovore, nema evidencije plaćenih obaveza…. Revizori su utvrdili da samo rudnici duguju milione KM, da pojedine jednokratne koncesije nisu plaćene ni tokom pet godina eksploatacije potencijala poput vode (2015. godine je Konjuh Natural Resources d.o.o. Sarajevo od kantona Tuzla dobio koncesiju za zahvatanje i korištenje prirodne izvorske vode na period od 30 godina uz jednokratnu koncesionu naknadu od 319.600 KM od čega je do kraja 2018. nije plaćeno 173.900 KM). Istovremeno postoje procjene da u Federaciji BiH više od stotinu kamenoloma rade bez odobrenja i potpisanih ugovora o koncesijama. Uz sve drugo pojedini kantoni ne izmiruju redovno obaveze prema opštinama na čijem terenu je izvor eksploatacije i koje su, od kantona do kantona, 60 ili 70 posto ukupne koncesione naknade.
Republika Srpska
U RS je proces nešto brži jer koncesije dodjeljuje entitet – u tom dijelu BiH dodijeljeno je više od 300 koncesija, najviše za gradnju minihidroelektrana i korištenje poljoprivrednog zemljišta, ali i na primjer za održavanje odmorišta na autoputu. No odatle dolazi i mnogo informacija o nekontrolisanoj dodjeli koncesija, prvenstveno za minihidroelektrane, o netransparentnim procedurama, sumnjama na pogodovanje podobnim kadrovima na štetu stanovništva i eko-sistema na određenom području…
Generalno
Bivši zastupnik u Parlamentu BiH Mirsad Isaković misli da je priča o koncesijama „tema od koje svi bježe ili oko koje su svi rezervisani zato što su koncesije polje u kome oni koji su ovlašteni imaju široke mogućnosti i svako gleda da zaštiti ili obezbjedi sebe u tom“.
“Bosna i Hercegovina na koncesijama gubi milijarde: voda, kamenolomi, poljoprivredno zemljište, energetski objekti, GSM-mreža… Tamo i gdje su date koncesije mislim da ugovore prave finansijski nedovoljno obrazovani ljude jer ne znaju odrediti visinu naknade, način izračunavanja naknade i slično, ali generalno nemamo finansijsku odgovornost – 800 miliona KM kredita stoji, a plaćamo kamatu i to osam miliona prošle, sedam ove godine“, kaže Isaković i naglašava da je pitanje koncesija „oblast koja je prilično neuređena i nedorečena“.
“Nadležnosti nisu jasno definisane o čemu svjedoči spor između RS i BiH oko rijeke Drine, a na nižim nivoima je situacija još gora. Treba nam još mnogo podzakonskih akata i ne znam zašto ih nismo prepisali od Hrvatske jer se razgovaralo o tome. Treba nam i mnogo više razumijevanja ove oblasti“, kaže Isaković.
Inače, predmet koncesije mogu biti gradnja autoputeva, magistralnih puteva, puteva i pripadajuće infrastrukture, željezničkih pruga, plovnih kanala, luka i aerodroma; korištenje voda; izgradnja energetskih objekata; izgradnja i korištenje hidroakumulacija; istraživanje i/ili korištenje energetskih i drugih mineralnih sirovima; istraživanje i/ili korištenje sirove nafte i zemnog plina; korištenje građevinskog zemljišta, šuma i šumskog zemljišta; lov i ribolov; izgradnja, korištenje i upravljanje cjevovodnim transportom nafte i plina i skladištenje u cjevovodima i terminalima, usluge u sektoru telekomunikacija; igre na sreću; putnički i teretni željeznički saobraćaj; javni linijski prevoz ljudi; korištenje ljekovitih termalnih i mineralnih voda; istraživanje i korištenje nemetalnih mineralnih sirovina uključujući i sve sekundarne mineralne sirovine utvrđene posebnim zakonima; hidromelioracioni sistemi i sistemi za vađenje materijala iz vodotoka i vodnih površina; korištenje poljoprivrednog zemljišta; hoteli i ostali turistički objekti; prostori i objekti privrednog i graditeljskog nasljeđa i druga dobra, a nova Direktiva EU u ove potencijale ubraja i javne nabavke roba i javne radove i usluge (https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32014L0023&from=HR )
(Interview)
