Svi ili gotovo svi akteri na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini saglasni su da je Izborni zakon BiH koji je trenutno na snazi anahron i pun manjkavosti, a samim tim i da je sazrelo vrijeme za njegovu doradu/izmjenu. Veliki stepen saglasnosti postoji i oko načina mijenjanja izbornog zakonodavstva, ali postoje i nesuglasice, zbog kojih, kako sami tvrde, još uvijek ne može doći do usklađivanja stavova.
Međutim, na stranu priče oko hrvatskog člana predsjedništva koje će na kraju ionako morati da se usaglasi prvenstveno u FBiH. Hajde da vidimo šta se može učiniti u tehničkom smislu, kako bi se spriječile izborne malverzacije.
Mrtvi (ne) glasaju
Jedna od bitnih zamjerki je „glasanje mrtvih“ na izborima i sređivanje biračkih spiskova. I dok će se na biračkim spiskovima u svakom slučaju naći određen broj mrtvih (birački spiskovi se zaključuju 45 dana prije izbora, a jasno je da ljudi umiru i u tom periodu), mnogo veći problem je kada se preminuli na dan izbora pojave na spisku onih koji su obavili svoju građansku dužnost. Kako i sami znate, institucije BiH su se do sada i same pravile mrtve, pa nisu ometale ovakve procese, ali gotovo i da nisu ni istraživale malverzacije.
Navedeni problem se rješava vrlo jednostavno. Naime, kako i sami znate, kada prije izbora uđete na sajt CIK-a možete provjeriti na kom biračkom mjestu ste upisani za glasanje. Kada upišete ime i prezime, kao i JMBG, CIK vam izbaci tačno mjesto na kojem je predviđeno da glasate. Zašto bi onda bio problem da CIK isto tako nakon izbora, upisom imena, prezimena i JMBG, na svom sajtu izbaci samo informaciju da li ste glasali ili ne. Tako ćete i vi, vaše komšije, rođaci i dr. moći da provjerite da li ste glasali, odnosno, ako niste, da li je neko glasao umjesto vas i na taj način transparentno dokažete eventualnu izbornu prevaru.
Preletači
Svi ćemo se složiti da su preletači jedan od najozbiljnijih problema, ne samo u nezrelim demokratijama poput naše, nego i u demokratijama zapadnoevropskih zemalja. I dok veliki broj ljudi smatra da je za rješenje ovog problema potrebno osvojene mandate povjeriti partiji, ne postoji ništa drugo što bi najveće partije (u prvom redu SNSD, SDA i HDZ) više voljele. Povjeravanje mandata partijama bi učinilo ogromnu uslugu ionako partokratskom načinu vladanja, a lidere partija učinilo potpuno nedodirljivim, jer bi koncentrisalo još više moći (ako je to uopšte moguće) partijama i njihovim rukovodstvima. Svako ko bi i pomislio da digne glas protiv neke odluke, ma koliko ona bila pogrešna, našao bi se na udaru partijske oligarhije i vjerovatno bio smijenjen. Time bi se zacementirala i dodatno osnažila pozicija najvećih partija u zemlji, dok bi se istovremeno institucije dodatno srozale, jer bi jedina institucija postala sama partija.
Ipak, postoji još jedno rješenje koje se, između ostalog, primjenjuje i u Austriji. Razmislite na trenutak, u kom periodu se dešava najveći broj „preleta“, odnosno mijenjanja partijskih dresova? Da, neposredno nakon izbora. 4/5 preletača se na ovaj korak odluči unutar nekoliko mjeseci od završetka izbora. U Austriji su odlučili da zakonom zabrane mijenjanje partijskog dresa 8 mjeseci nakon održavanja izbora i napravili su dobar i učinkovit korak. Nešto slično bi se moglo uraditi i u BiH.
Od člana biračkog odbora do poslanika
Svima su poznati slučajevi iz Zvornika na opštim izborima 2018., gdje su pojedini poslanici i vlasti i opozicije na svojim listama osvajali od 98% do 100% preferencijalnih glasova. Kako to nije moguće, čak ni u Sjevernoj Koreji ili Kini, kristalno je jasno šta se desilo: nakon završetka glasanja, poslije 19 časova, članovi BO zaključali su se u prostoriji i svako je na svojoj listi ispunjavao preferencijalne glasove za poslanika sa kojim je dogovorena krađa. To, naravno, nije slučaj samo sa Zvornikom, nego i sa brojnim drugim dijelovima kako Republike Srpske, tako i ostatka BiH, a za rješavanje ovih vidova krađa postoje brojna rješenja koja imaju svoje prednosti i nedostatke.
Skeneri su opšteprihvaćeno rješenje, ne samo za kontrolu preferencijalnih glasova, nego i za samo brojanje glasova. Skeneri i jesu samo kontrolni mehanizam jer, ukoliko se upostavi da se rezultati ručnog brojanja i rezultati sa skenera ne poklapaju, onda se ponovo pristupa ručnom brojanju, ali se može zakonski urediti da se to vrši na drugom mjestu, odnosno centralnom mjestu jedinice lokalne samouprave predviđenom za brojanje glasova. Skeneri takođe imaju manu, jer se izuzev glasačkih listića na kojima se biraju predsjednici, članovi predsjedništva i načelnici, ne bi mogli upotrebljavati zbog glomaznosti papira, odnosno tehničke nemogućnosti skenera da „pregleda“ npr. kandidatske listove za kantonalne skupštine.
Pored skenera, postoji i mogućnost upisa broja kandidata za koje ste glasali na glasačkom listiću, pa se, u tom slučaju, ne bi moglo vršiti dopisivanje preferencijalnih glasova, odnosno, ako i bi, listić bi automatski postao nevažeći. Ako na glasačkom listiću upišete, npr. broj tri, onda je tri broj preferencijalnih glasova koje ćete dodijeliti na određenoj kandidatskoj listi. Mana ovog prijedloga je što je isuviše komplikovan, pa bi se, bez ikakve sumnje, na početku dešavale brojne (ne)namjerne greške.
Treći model jeste uvođenje blokiranih listi, odnosno mogućnosti da se na glasačkom listiću može glasati samo za političku partiju, a onda poslanici po unaprijed utvrđenim rednim brojevima (počevši od prvog pa do posljednjeg) dobijaju mandate. Vjerovali ili ne, iako se ovo čini kao još jedna izuzetno dobra pozicija za same stranke, stranke ipak na ovakvu izmjenu ne bi pristale iz prostog razloga jer se vode logikom da kandidati koji su slabije plasirani na utvrđenim listama neće imati motivaciju (iz razloga što nemaju šansu za prolazak) da rade, odnosno skupljaju glasova za partiju, pa bi partije u konačnici dobijale manje glasova nego ovako.
Na kraju, postoji i mogućnost da liste ostaju onakve kakve su sada, ali da se maksimalni broj preferencija ograniči na jedan, odnosno da se može glasati isključivo za jednu partiju, odnosno jednog kandidata.
Potpredstavljenost
Jasno je da važeća Sent Lagijeva izborna formula preferira manje političke partije, pa se tako u teoriji može desiti da, ako se u nekoj izbornoj jedinici dijele tri mandata, prva partija dobije 100 000, druga 35 000, a treća 34 000 glasova, sve tri partije dobiju po jedan mandat, iako je prva stranka osvojila značajno veći broj glasova od ostalih. Jasno je da zbog toga postoje kompenzacioni mandati koji, makar djelimično ispravljaju „nepravdu“, ali isto tako je jasno da su kompenzacioni mandati posebno problematični zbog toga što u skupštine mogu da uđu oni za koje narod nije ni glasao, odnosno koje narod ne želi. Sa druge strane, Dontova metoda podrazumijeva dijeljenje osvojenih glasova sa 1, 2, 3, 4…, umjesto Sent Lagijeve koja podrazumijeva dijeljenje sa 1, 3, 5, 7… Promjena izborne formule bi donekle pružila pravedniju raspodjelu mandata, koja bi, doduše, više išla na ruku većim strankama.
Nezavisni kandidati i birački odbori
U prošlosti se dešavalo da se vozači nekih predsjedničkih kandidata kandiduju za funkciju predsjednika Republike Srpske. To nije rađeno bez razloga, jer je stranka čiji je kandidat učestvovao u izbornoj trci računala na veći broj mjesta u biračkim odborima, a posljedično na veću kontrolu izbornog procesa. Međutim, iako ne formalno, to predstavlja suštinsku zloupotrebu izbornog procesa, gotovo kao i kupovina biračkih odbora određene političke partije koja se samo kandidovala na izborima, ali nema ambiciju da aktivno učestvuje u borbi za mandate. Tako imamo procvat novoregistrovanih političkih partija svake godine pred same izbore, a mjesta u BO se kao na aukciji, prodaju najdarežljivijem ponuđaču.
I dok parlamentarne stranke smatraju da se taj problem rješava isključivo tako što će se njima povjeriti mnogo veća kvota za mjesta u BO od neparlamentarnih stranaka, to suštinski smanjuje mogućnost procesne kontrole novoformiranih partija koje imaju iskrenu želju da učestvuju na izborima. To znači i veću garanciju parlamentarnim strankama da će ostati u parlamentu, a nezavisne kandidate i nove stranke gura u veoma neizvjesnu izbornu utakmicu, što za posljedicu ima mnogo manji nivo demokratije nego što je sad.
Problem novoformiranih stranaka mogao bi se riješiti tako što bi se podigao broj potpisa koje nova politička partija treba da skupi da bi se registrovala na izborima. Naime, u RS predviđeno je minimum 500 potpisa za registrovanje političke organizacije, u FBiH samo 50, a recimo u Srbiji 10 000. Kada bi se ovaj prag i u BiH povećao na minimalno 5-6 hiljada potpisa, a da pri tome sud temeljno kontroliše ispravnost i validnost skupljenih potpisa, mogućnost stvaranja neozbiljnih partija bi se drastično smanjila, ako ne i ukinula.
Funkcionerska kampanja
Svjedoci smo masovnog „svečanog“ otvaranja novih mostova, dionica autoputeva, novoizgrađenih saobraćajnica i sl. baš u onom mjesecu izborne kampanje ili najviše par mjeseci prije toga. Gotovo isključivo otvaranjima prisustvuje sam vrh vlasti, koji se hvali svojim „stranačkim“ uspjesima koji su plaćeni novcem poreskih obveznika. To predstavlja klasičan vid funkcionerskih kampanja, gdje se državni resursi zloupotrebljavaju i podređuju stranačkim interesima. To je ono što se ne bi smjelo dešavati od raspisivanja izbora do završetka izborne ćutnje, ali kod nas nije, ili bar nije eksplicitno zakonom zabranjeno. A trebalo bi. Isto kao i mogućnost kandidature nekoga sa višeg na niži nivo vlasti, koji pri tome nema nikakvu aspiraciju da obavlja posao za koji se kandidovao. Tako konstantno imamo ministre i poslanike koji se kandiduju za odbornička mjesta i tako de facto lažu i obmanjuju narod koji izlazi na izbore. To treba urediti na način da i ovi poslanici i ministri imaju pravo da se kandiduju npr. za odborničko mjesto u Derventi ili Banjaluci, ali da pri tome, ukoliko prođu, moraju na tom nivou vlasti i ostati ili im se u suprotnom zabranjuje kandidatura i obavljanje funkcija u periodu od minimalno četiri godine.
Umjesto kraja
Ono što bi definitivno bilo jedno od najboljih rješenja, jeste uvođenje kamera na biračkim mjestima i prenos uživo izbornog dana, ali teško da se to u ovom trenutku može očekivati jer raspoloženje političkih stranaka definitivno ne ide u ovom pravcu. Pitate se zašto?
Upravo zbog tog pitanja nije moguće kompletan izborni proces urediti samo izbornim zakonom, nego bi trebalo mijenjati i neke druge zakone, a pogotovo krivični zakon, te uvesti ozbiljnije zatvorske kazne bez mogućnosti pretvaranja zatvorskih kazni u novčanu naknadu. I dok i ova promjena nema smisla ukoliko pravosuđe ne funkcioniše, dovoljno će biti da se primijeni na jednu ili dvije osobe, pa će i svako drugi ko pomisli na izborne malverzacije dvaput razmotriti tu mogućnost. Jedan krivotvoreni glas – pet godina robije.
Izvor: infoveza.com / piše: Stefan Blagić
