Kritika vlasti se često pogrešno doživljava kao napad na državu, entitet ili etničku pripadnost zbog kombinacije političkih narativa, društvenih okolnosti i psiholoških mehanizama. U društvima poput Bosne i Hercegovine, gdje je identitet snažno povezan s politikom, kritika vlasti se lako interpretira kao napad na “naše”. Etnička pripadnost dodatno pojačava ovu percepciju, jer se politički akteri često predstavljaju kao zaštitnici cijelog jednog naroda, pa se svako neslaganje doživljava kao izdaja kolektiva.
Piše: Melani Isović; foto: Pixabay
Zbog iskustva konflikta, postoji trajni osjećaj da je “naša strana” stalno pod prijetnjom. U takvom kontekstu, svaka kritika može se doživjeti kao podrivanje stabilnosti ili “rad protiv svog naroda”, odnosno vlastite etničke zajednice. Kada institucije nisu dovoljno jake i nezavisne, vlast se personalizira. Umjesto da se kritikuju politike i odluke, sve se svodi na “napad na lidere”, što oni dalje predstavljaju kao napad na sistem, entitet ili kolektivni identitet.
Dio medija prenosi ili pojačava ovu logiku, predstavljajući kritičare kao neprijatelje, strane plaćenike ili “izdajnike”, često ih direktno vezujući za “nepripadanje” vlastitoj etničkoj grupi. Time se politička pitanja pretvaraju u emocionalna i kolektivna pitanja, a racionalna rasprava ustupa mjesto podjelama.
Politička analitičarka Tanja Topić naglašava da vladajuće stranke instrumentaliziraju i manipulišu etničkom pripadnošću. A to posebno vješto rade etnonacionalisti na vlasti, koji svaku kritiku na svoj račun poistovjećuju sa napadom na sopstvenu etničku skupinu.
“Neki nosioci vlasti su izjednačili sebe sa etničkom skupinom iz koje dolaze, izmedju sebe i “naroda” stavljaju znak jednakosti. Svaku kritiku upućenu njima javno kvalifikuju kao udar na ustavni poredak, uz obaveznu dozu ugroženosti tog istog naroda”, navodi Topić.
Političari koji sebe stavljaju ispred naroda svjesno zamagljuju granicu između ličnih interesa i javnog dobra. Umjesto da budu nosioci odgovornosti, oni se postavljaju kao simboli koje navodno treba braniti, čime se politički dijalog pretvara u pitanje lojalnosti, a ne argumenta.
“Vidjeli smo hapšenje Draška Stanivukovića koji je prekrsio naloge granične policije i umjesto da se stvari nazovu pravim imenom sa svih strana horski se potcrtava kako je to udar na “srpski narod”. I to je opasna obmana koja nas drži zakovane u etnonacionalnim torovima i getovima. Svi koji promisljaju izvan ovog okvira “obilježeni” su kao strani plaćenici i izdajnici, pa se mišljenje sopstvenom glavom koje odudara od mainstream politike smatra veleizdajom”, pojašnjava Topić.
Narod u pokori i stalnoj tenziji.
“Vidimo da su vlasti počele osnivati odrede za patriotizam i umjesto mjerne jedinice patriotizma pokazali su neviđenu jedinicu mjere za budalaštine. Ali opasne, jer drži “narod” u pokori, u stalnoj tenziji odbrane od neprijatelja što ozbiljno ugrožava pristojan život prosječnog građanina”, govori Topić.
Prema rezultatima izvještaja „Mapiranje informativnih web portala u Bosni i Hercegovini“ iz 2025. godine, u BiH djeluje ukupno 488 informativnih portala. Ipak, istraživanje ukazuje na ozbiljan problem transparentnosti: svega 200 portala, posjeduje potpun online impresum koji uključuje osnovne podatke poput naziva medija, adrese, kontakt informacija te odgovorne osobe ili izdavača. S druge strane, više od 40 posto portala objavljuje nepotpune podatke ili uopće nema impresum, dok se posebno izdvaja najmanje 82 medija koji nemaju nikakve transparentne informacije o svom vlasništvu i uredničkoj strukturi
“Strah me da postoji dio medija, onaj većinski, koji podupire militantnu retoriku i služi upravo, uz ostale stubove društva, poput obrazovanja kako bi legitimirali tu poziciju i osjećaj ugroženosti. To medjutim, ne znači da kritički mediji i posebno aktivisti civilnog društva treba da ustuknu i utihnu pred zaglušujućom grmljavinom o tobožnjoj ugroženosti. Neophodan preduslov je da se svi oslobode straha, a ponajviše podaničkog mentaliteta, jer oni idu u prilog ovakvim politikama”, ističe Topić.
Novinar i urednik portala Buka Aleksandar Trifunović ističe da su političari stvarni vlasnici, posjednici ove države. Politika koja pobijedi na izborima doživljava državu kao svoj plijen koji može da konzumira neograničeno.
“Slično je i sa etničkim pitanjima, oni postaju vrhovni tumači etničkog, određujući ko je veći ili manji Srbin, Bošnjak… Tako da ta nelogičnost stvara logičnu posljedicu: ako neko napada loše ponašanje politike i javnih službenika, automatski bude optužen za napad na državu”, ističe Trfunović.
Dalje navodi da građani ove zemlje su rijetko odvažni da iznesu svoje stavove o trenutnom stanju u društvu; čekaju da to uradi neko drugi ili jednostavno okreću glavu od problema.
“Da ne idemo dalje od zagađenosti vazduha – udišemo vazduh koji je među najlošijima u Evropi. To se ne može ignorisati, a građani ipak ćute i čekaju da se to nekako riješi bez njih, a neće se riješiti. Ako niste u stanju da se borite zbog vazduha, nečeg tako životnog, onda je to više od kukavičluka. Većina ćuti i nema tu vrstu ugroženosti zbog sopstvenog mišljenja, a oni rijetki koji govore su se na to već navikli. Ta ugroženost je logična posljedica ovakvog društva”, pojašnjava Trifunović.
Rat je i dalje tu.
“Rat je i dalje tu, nije to samo nasljeđe. I dalje se rat koristi kao alat za političku pobjedu. U nedostatku bilo kakvih drugih pobjeda, evocira se rat kao nešto uzvišeno, što ne odgovara istini. Rat nas je kao zajednice uništio i mi nikako da se suočimo s tim posljedicama”, navodi Trifunović.
“To je prije svega pojedinačno pitanje za svakog od nas. Želju da društvo u kojem živiš bude bolje nije moguće ostvariti bez ličnog angažmana. Kada više ljudi bude odlučilo da se bori za svoju zajednicu, onda će rasti i politička kultura, a politika koja zastrašuje ljude izgubiće na značaju. Tada vam niko neće moći reći da je vaš lični doživljaj države manje važan u odnosu na to kako ovu državu i društvo vidi politika koja je vodi u propast svakodnevno”, naglašava Trifunović.
Advokat Aleksandar Jokić ističe da se kritika vlasti ne doživljava spontano kao napad na državu, entitet ili etničku pripadnost, već da se takva percepcija često svjesno konstruira. Riječ je o strategiji političkih aktera kojima je cilj da delegitimišu kritiku i izbjegnu njene potencijalne negativne posljedice, preusmjeravajući fokus sa konkretnih problema i odgovornosti na navodnu ugroženost kolektiva.
“Dakle nije neko prekršio postupak javne nabavke, nego je kritikom tog postupka ugrožen zbog svoje nacionalne pripadnosti ili je osporavanje tog postupka pokušaj da se destabilizuje država. Vidite? Mnogo je jednostavnije braniti se tako. A pošto nam nikada nisu dali da izađemo iz nacionalnih torova, mi smo polako prihvatili da se svijet posmatra isključivo kroz tu prizmu. Niste vi krali, nego ste se borili “za našu stvar”, pa ako ste u tom postupku nešto i zaradili, neka ste i treba”, naglašava Jokić.
Granica između legitimne kritike vlasti i govora koji može biti pravno problematičan.
“Jako rijetko kritika vlasti može preći tu granicu, osim kada je riječ o uvredama ad personam. Međutim, kod nas se ličnosti poistovijete sa funkcijom, a funkciju sa državom/entitetom, pa je onda kritika vlasti ujedno i lični napad i napad na državu. Pravno gledano, kritika vlasti jako teško može biti ijedno od to dvoje”, navodi Jokić.
Dalje pojašnjava dokle god je kritika vezana za (ne)postupke zvaničnika u kapacitetu svoje funkcije, takva kritika teško može biti sankcionisana.
“Čak i kada kritika pređe na ličnosti koje obnašaju funkciju, takva kritika je, prema stavovima Evropskog suda o ljudskim pravima, često dozvoljena jer javne ličnosti moraju da trpe veći stepen kritike. Svakako, tu je teren klizav jer se lako pređe u klevetu, uvredu ili čak ugrožavanje sigurnosti”, naglašava Jokić
Zakonske zaštite za građane i medije kada su izloženi pritisku ili prijetnjama zbog kritike vlasti.
“Formalno zaštita postoji i to poprilično solidna. Ali primjena propisa je ono što može da dovede do problema i osjećaja nesigurnosti. Zaštita postoji kako krivično-pravna, prekršajna i na kraju građansko-pravna. Ali svjedoci smo da jedino u građanskim postupcima postoji šansa za bilo kakvu zaštitu, dok su krivični i prekršajni postupci tu samo teorijski”, objašnjava Jokić.
Vlasti i institucije imaju obavezu da osiguraju slobodu izražavanja i zaštitu svih koji iznose kritičke stavove, bez straha od pritisaka ili sankcija. To podrazumijeva dosljednu primjenu važećih zakona, ali i aktivno stvaranje okruženja u kojem je kritika legitimna, zaštićena i prepoznata kao važan dio demokratskog procesa.
“Trebalo bi se za početak da se primjenjuju zakoni i prakse ESLJP. Već sa time bismo bili mnogo sigurnije i slobodnije društvo. Da ni slova jednog ne dodamo važećim propisima, samo da striktno i rigorozno primijenimo ovo što sada imamo. Džaba nama najbolji propisi, ako su mrtvo slovo na papiru, ili još gore ako su sredstva zloupotrebe, selektivne ili pogrešne primjene”, za kraj naglašava Jokić.
Potrebno je graditi političku kulturu u kojoj je kritika vlasti nužna za zdravo funkcionisanje društva. To podrazumijeva prostor u kojem se neslaganje ne doživljava kao prijetnja, već kao doprinos javnom interesu, a različita mišljenja kao vrijednost, a ne slabost. Razvijanje takve kulture znači jačanje svijesti da lojalnost državi, entitetu ili zajednici ne podrazumijeva nekritičku podršku vlasti. U zdravim društvima, kritika je normalan i poželjan dio procesa. Međutim, gdje nema razvijene kulture debate, neslaganje se brzo pretvara u sukob. Kritika vlasti nije napad na državu, entitet ili etničku grupu naprotiv, ona je znak da građani brinu o društvu i žele da ono funkcioniše bolje. U demokratskom društvu, kritika je jedan od ključnih alata za odgovornost vlasti.
