Predstavnice udruženja jednoroditeljskih porodica ističu da se već 20 godina bore za bolji položaj. Neplaćanje alimentacije donosi im niz problema, većinom finansijskih. Da bi nadoknadili taj novac, koji treba da dobijaju kroz alimentaciju, roditelji su često prinuđeni da rade dva posla, što im ostavlja jako malo vremena za njihovu djecu.
„Nezavidan je položaj jednog roditelja, koji mora da odsustvuje iz porodice radeći drugi posao. Onda iz toga se otvaraju neki drugi problemi. Ostavljanje djece. Kad taj roditelj ima vremena da se bavi roditeljstvom, da odgaja tu osobu?“, pita Snežana Stojanović, iz udruženja jednoroditeljskih porodica „Iskra“, Istočno Sarajevo.
Posebno je teška situacija ako se radi o porodicama sa više djece.
„Kažu, za pristojan život jedne porodice treba više od 2.000 KM na mjesečnom nivou. Znači li to da svi mi koji imamo manje od 2.000 KM da smo nepristojni ili da smo siromašni? Mi se svi borimo da pokušamo da pomognemo bar sa nekom odjećom, sa knjigama, sa bilo čim. Sve je to nedovoljno, sve je to kap u moru. Ipak će Alimentacioni fond da bude jedan dobar osnov da se taj roditelj više bavi svojom djecom. Da ne trči na privremene i povremene poslove. Biće siguran. Moći će da plati režije. Svakako da će biti bolje“, nada se Snežana Stojanović.
Da bi se Alimentacioni fond formirao, potrebno je prvo usvojiti Zakon o alimentacionom fondu, a zatim izdvojiti oko milion maraka da bi Fond funkcionisao. Do sada je napravljen nacrt zakona, za koji udruženja „Ponos“ i „Iskra“ kažu da ne nudi najbolja rješenja za položaj jednoroditeljskih porodica. Ipak, pozdravljaju inicijativu jer 20 godina čekaju na formiranje Fonda.
„Ovo su prvi koraci i ja vjerujem da će ovaj zakon biti još mijenjan jer mi nemamo iskustva sa tim. U drugim zemljama alimentacioni fondovi djeluju na taj način da čim drugi roditelj ne uplati alimentaciju, država uskače. Uplaćuje novac i onda ganja drugog roditelja automatski, plus kamate ili kazne zato što nije plaćeno. Kod nas, u ovoj zadnjoj verziji, roditelj koji ne plaća ima neki prostor od tri mjeseca da ne plaća. Ali dijete ima svoje potrebe. Ne tokom ta tri mjeseca, već tokom tri dana. Tako da ja vjerujem da će ovaj Zakon biti korigovan kad se naleti na probleme u praksi“, ističe Dijana Miljatović.
Jedan od prijašnjih zahtjeva udruženja ka institucijama jeste novo definisanje pojma „samohrani roditelj“ jer dolazi do mimoilaženja teorije i prakse.
„Problem je da se samohranim roditeljem ne smatra roditelj koji sam izdržava dijete, a drugi roditelj je živ. Nažalost imamo situaciju da imamo jednog roditelja koji ima punu brigu i staranje nad djetetom, i finansijsku i moralnu. A imamo drugog roditelja koji nema nikakve veze s djetetom, koji ne plaća alimentaciju, koji ne prisustvuje u životu djeteta, i ne radi ništa da pomogne da se to dijete digne. Ali se takav roditelj ne smatra samohranim roditeljem“, podsjeća Dijana Miljatović.
Kazne koje trenutni nacrt Zakona propisuje, po njima nisu adekvatne. Poput one o oduzimanju pasoša roditelju koji ne plaća alimentaciju.
„Oduzimanje pasoša je jedna minimalna mjera. Većina ljudi je u mogućnosti da dobije duplo državljanstvo. I to je samo privremena mjera. Neko je uspio na osnovu toga i da ostvari neka svoja prava, ali većina nije“, upozorava ona.
Ipak, ističe Snežana Stojanović iz udruženja „Iskra“, bolje je imati bilo kakav zakon nego nikakav. Posebno jer je bilo potrebno dvadeset godina da se uopšte raspravlja o ovom pitanju.
„Svakako da će institucije brže i lakše naplatiti potraživanje nego roditelj. Imali smo i ranije dobar Porodični zakon, gdje smo imali pravosnažne sudske presude pa se nisu plaćale alimentacije. Ali isto tako, nismo imali nikad nikoga kažnjenog. Za tih 20 godina nikad niko nije bio kažnjen što je izbjegavao. Dok recimo, ako ne platite struju, doći će idući mjesec da vam isključe struju“, podsjeća ona.
Dodaje da samohrani roditelji imaju duplo više briga. Neki i tri-četiri puta više, u zavisnosti od toga koliko djece imaju. Ipak, dobijaju isto toliko i ljubavi.
„Te porodice drugačije funkcionišu. Više se solidarišu, jako su skromni, djeca nam ranije sazrijevaju. Tako da, imamo podršku i crpimo snagu iz toga. Mogu reći da su takve majke i očevi vrlo hrabre osobe. Najlakše je dići ruke od svega, od svih obaveza i zaboraviti na svoje dijete. Što je nerazumljivo onom roditelju koji brine za svoje dijete. Mi to ne možemo shvatiti. Jer da možemo, bili bi isti kao i oni“, napominje Snežana Stojanović.
Kako ističe Dijana Miljatović, udruženje „Ponos“, već godinama šalje svoje zahtjeve institucijama i traži izmjene zakonskih propisa, kao i uvođenje novih, kako bi se poboljšao položaj jednoroditeljskih porodica. Ali u institucijama su zatekli prebacivanje odgovornosti i nadležnosti sa jednih na druge.
„Znači, uvijek smo se vrtili u krug. Nismo mi, oni su. Nismo mi, oni su“, prisjeća se ona.
Slično je prošla i ekipa eTrafike prilikom rada na ovoj priči. Umjesto odgovora iz institucija dobili smo gomilu izgovora zašto ne mogu da razgovaraju sa nama na ovu temu.
(eTrafika)
