Nakon što su roditelji učenika Osnovne škole „Branko Radičević“ u Banjaluci uspjeli da obore ponudu za ekskurziju od 630 KM za tri noćenja, javnosti su se počele javljati i druge škole. Prvi koji su se obratili su roditelji učenika Osnovne škole „Borisav Stanković“. I ono što su nam saopštili izaziva ozbiljna pitanja.
Njihova djeca dobila su – identičnu ponudu. Tri noćenja, četiri dana, Kragujevac – 630 KM. Nakon prigovora roditelja ponuđena je i „alternativa“: četiri noćenja, pet dana – 710 KM.
Roditelji iz ove škole tvrde da je na sastanku sa direktorom škole i predstavnikom turističke agencije ponuda predstavljena kao „najpovoljnija“, da bi potom bilo konstatovano da je ujedno bila i jedina. Kako navode, formalno su kontaktirane još dvije agencije za koje je, prema njihovim riječima, unaprijed poznato da ne žele učestvovati u tom poslu.
Postavlja se pitanje: ako postoji samo jedan ponuđač, da li uopšte govorimo o tržištu? Na Savjetu roditelja, kako tvrde sagovornici, konstatovano je da roditelji nisu prisustvovali izboru ponuđača, iako Pravilnik o organizovanju ekskurzija predviđa učešće predstavnika roditelja u tom procesu. Ako je to tačno, riječ je o ozbiljnom proceduralnom propustu.
Suština sastanka, prema riječima roditelja, svedena je na poruku: „uzmi ili ostavi“. Nije bilo prostora za suštinske izmjene cijene, nije bilo detaljnog obrazloženja strukture troškova, niti realne mogućnosti pregovora. Jedina „fleksibilnost“ odnosila se na termin ili dodavanje još jednog noćenja uz dodatnih 80 KM.
Roditelji priznaju da su svi saglasni da je cijena visoka, ali istovremeno osjećaju snažan pritisak. Djeca jedva čekaju ekskurziju. Odbijanje ponude doživljava se kao „rušenje snješka“ i uskraćivanje radosti. Upravo ta emocionalna dimenzija, kažu, postaje najjači mehanizam pritiska.
„Dok ovo pišem, ne mogu vjerovati na kakvu emocionalnu ucjenu i sama pristajem“, navodi jedna majka.
Dodatnu zabrinutost izazvala je i prvobitno planirana ruta putovanja preko Ustiprače, gdje su u toku sanacije klizišta. Tek nakon primjedbi ponuđena je izmijenjena ruta preko Tuzle, uz obrazloženje bezbjednosti. Roditelji s pravom pitaju – zašto bezbjednost nije bila primarni kriterijum od samog početka?
Takođe, kako navode, disko-žurke tokom boravka u hotelu plaćale bi se dodatno, što predstavlja još jedan trošak koji nije bio jasno istaknut u osnovnoj cijeni.
Slučaj škole „Branko Radičević“ pokazao je da organizovani i informisani roditelji mogu zaustaviti proces i natjerati sistem da preispita odluke. U toj školi roditelji su detaljno analizirali troškove, javno istupili i dobili snažnu podršku javnosti nakon medijskog izvještavanja.
U školi „Borisav Stanković“ roditelji se bune, ali priznaju da sistem djeluje nemilosrdno i zatvoreno. Pojedinačni bojkot je moguć, ali kolektivna promjena bez šire podrške je mnogo teža. Ono što zabrinjava jeste obrazac: identične cijene, slična struktura ponuda, minimalna konkurencija, formalno ispoštovane procedure bez suštine izbora, te model „uzmi ili ostavi“.
Ako roditelji finansiraju 100% troškova, zar ne bi trebalo da imaju 100% pravo na transparentnost? Ekskurzije nisu luksuzni aranžmani. One su dio obrazovnog procesa. Ali kada cijene rastu iz godine u godinu bez jasnog obrazloženja, kada je konkurencija formalna, a ne stvarna, i kada se roditelji dovode pred gotov čin – onda više ne govorimo o izolovanom slučaju, već o sistemskom problemu.
Slučaj dvije škole u Banjaluci pokazuje da pitanje više nije „da li je skupo“, već „kako funkcioniše sistem“.
(InfoVeza)
