Novi koronavirus doveo je u pitanje mnoga dugoročna predviđanja. U narednim mjesecima i godinama, Sjedinjene Američke Države moraće preispitati konvencionalnu mudrost u poslovanju, medicini, tehnologiji, upravljanju rizicima i mnogim drugim poljima. Ovo bi, takođe, trebalo da bude trenutak za ponovnu raspravu – i, nadamo se, jači nacionalni konsenzus – o budućnosti američke trgovinske politike.
Trebalo bi da ta rasprava započne temeljnim pitanjem – šta bi trebalo da bude cilj trgovinske politike? Neki gledaju na trgovinu iz ugla vanjske politike, tvrdeći da bi trebalo sniziti ili povisiti carine kako bi se postigli geopolitički ciljevi. Drugi na trgovinu gledaju strogo iz ugla ekonomske učinkovitosti, tvrdeći da bi jedini cilj trgovinske politike trebalo da bude dovođenje ukupne trgovine do maksimuma. Ali ono što većina Amerikanaca želi je nešto drugo: trgovinska politika koja podržava onu vrstu društva u kojem žele živjeti. U tu svrhu je ispravna politika koja većini građana, uključujući i one koji nemaju fakultetsko obrazovanje, omogućuje pristup srednjoj klasi kroz stabilne, dobro plaćene poslove.
Upravo tako je problemu pristupila Trumpova administracija. Povremeno je odstupala od načela fundamentalnih slobodne trgovine, ali nasuprot optužbama kritičara,, nije prihvatila protekcionizam i autarkiju. Umjesto toga, nastojala je da uravnoteži prednosti liberalizacije trgovine s politikama koje na prvo mjesto stavljaju rad.
Prema novoj politici, Kancelarija američkog trgovinskog predstavnštva, poduzela je agresivne i, ponekad, kontroverzne mjere za zaštitu američkih radnih mjesta. Međutim, to se desilo bez započinjanja neodrživih trgovinskih ratova, omogućavajući američkim izvoznicima veći pristup stranim tržištima. Sporazum SAD-Meksiko-Kanada (USMCA), koji je prvi put potpisan 2018. godine, a koji treba da stupi na snagu ove godine, nudi najbolju i najopsežniju ilustraciju ovog novog pristupa. Ovaj novi način razmišljanja motivisao je i politiku administracije prema Kini i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). U rješavanju preostalih izazova, administracija ima isti cilj – uravnoteženu trgovinsku politiku usmjerenu na radnike koja postiže široki, dvostranački konsenzus i bolje rezultate za Amerikance.
OGRANIČENJA MEĐUZAVISNOSTI
Prije Drugog svjetskog rata tarife su bile visoke prema savremenim standardima. Od 1820-ih do kasnih 40-ih, prosjek ponderisane tarife u SAD-u (koja mjeri dažbine naplaćene u procentu od ukupnog uvoza) rijetko je padao ispod 20%. Predsjednik Franklin Roosevelt i Kongres za usvajanje Dogovora o novom poslovanju pokrenuli su razdoblje relativne liberalizacije tarifa 1930-ih, ali stopa je ostala srednje visoka do visoka tokom te cijele decenije. Nakon rata, međutim, i demokrate i republikanci zagovarali su smanjenje carina kao načina sprečavanja još jednog sukoba, tvrdeći da trgovina podstiče međuzavisnost između država. Liberalizacija trgovine, stoga, nije se posmatrala samo kao oruđe ekonomske politike, već i kao put prema vječnom miru.
Činilo se da su potonji događaji išli u prilog ovakvom stanovištu. Izvoz robe američkim potrošačima pomogao je Japanu i Zapadnoj Njemačkoj da se obnove i postanu odgovorni članovi svjetske zajednice. Smanjivanje trgovinskih prepreka u Evropi, počevši od osnivanja Evropske zajednice za ugalj i čelik 1951. godine, zasigurno je doprinijelo i poslijeratnoj sigurnosti, zbližavajući demokratske sisteme zapadne Evrope i postavljajući obrasce za buduću saradnju.
Međutim, međuzavisnost ne vodi uvijek ka miru. U Sjedinjenim Američkim Državama, ekonomske veze Sjevera i Juga nisu spriječile građanski rat. Globalna trgovina naglo je rasla u godinama neposredno prije Prvog svjetskog rata; izvoz kao postotak globalnog BDP-a dostigao je vrhunac od skoro 14% 1913. godine, što je rekord koji će se održati do 1970-ih. Isto tako, teško bi bilo tvrditi da je uspon Njemačke kao glavnog izvoznika u kasnom 19. vijeku pomogao da se zemlja umiri u prvoj polovini 20. vijeka. Zavisnost Japana od sirovina iz Sjedinjenih Američkih Država motivisala je napad na Pearl Harbor. U novije vrijeme, pridruživanje Kine STO-u 2001. godine – zahvaljujući kojoj je trebalo da ta zemlja postane uzoran svjetski građanin – praćeno je velikim ulaganjima u njene vojne kapacitete i teritorijalnom ekspanzijom u Južnom kineskom moru.
S druge strane, sukob oko trgovine ne predstavlja uvijek faktor destabilizacije ili prijetnju širim spoljnopolitičkim ciljevima. Savez NATO-a preživio je povećanje cijena koje je bilo povezano s oba „pileća rata“ iz 1960-ih, kada su se Sjedinjene Američke Države sukobile s Francuskom i Zapadnom Njemačkom zbog carina na peradarstvo, i „Nixonov šok“ iz 1970-ih, kada su Sjedinjene Američke Države napustile Bretonvudski sporazum. Sjedinjene Američke Države i Japan borili su se oko trgovine 1980-ih, ali je njihov bilateralni sigurnosni savez ostao jak. Zemlje se, poput ljudi, dijele.
Moguće su situacije kad je primjereno praviti ustupke trgovini kako bi se postigli širi diplomatski ciljevi, ali treba imati na umu da takvi postupci mogu dugoročno imati visoku cijenu. Na primjer, dozvoljavanje Indiji da se pridruži Opštem sporazumu o carinama i trgovini (prethodnica STO-u) 1948. godine, sa skoro trećinom industrijskih tarifa, bez imalo sumnje, imalo je smisla učesnicima Hladnog rata, koji su mislili da će to pomoći Indiji da pristupi američkoj strani . Ipak, negativne posljedice te odluke traju i danas, kad je Indija postala jedna od najvećih svjetskih ekonomija i, ponekad, problematičan trgovinski partner za Sjedinjene Američke Države. Tokom godina, takvi ustupci su se gomilali.
Ponekad, težnja da se trgovina posmatra iz ugla diplomatije dovodila je do prevelike plahosti. Najočitiji primjer je neuspjeh administracije Georgea W. Busha i Obame da se smisleno suprotstave kineskim subvencijama koje narušavaju tržište i politici prisiljavanja stranih kompanija da dijele svoju tehnologiju. Postoje i mnogi drugi primjeri. Na primjer, dok trenutna administracija nije preuzela dužnost, Sjedinjene Američke Države se nikada nisu pozvale na postupke za izvršavanje obaveza u oblasti zaštite životne sredine za koje su se zalagale u svojim sporazumima o slobodnoj trgovini. Trumpova administracija koristila je te alate za suzbijanje ilegalne sječe drva u Peruu i ilegalnog ribolova u Južnoj Koreji.
Iako ne bi trebalo da se Sjedinjene Američke Države nonšalantno razmeću svojim ekonomskim uticajem, strah od pogoršanja diplomatskih odnosa ne može biti izgovor za nepreduzimljivost. Trumpova administracija pokazala je da je moguće izvršiti ciljane, ali agresivne trgovinske postupke, istovremeno vodeći računa o riziku od eskalacije. Uprkos pesimističnoj retorici koja je dočekala mnoge odluke administracije, ekonomija Sjedinjenih Američkih Države i dalje ostaju najotvorenija među vodećim svjetskim ekonomijama tokom mandata Donalda Trumpa. Čak i uz nedavne tarife koje su uvedene na račun Kine, zajedno s naporima za spašavanje domaće industrije čelika, aluminijuma i solarne energije, prosječna ponderisana tarifa u SAD-u iznosila je samo 2,85% u 2019. godini (i 1,3% za uvoz iz svih zemalja osim Kine). To je nešto više od stope od 1,5% koja je prevladavala u posljednjoj godini Obamine administracije, ali još uvijek niža od uporedive cifre za EU, gdje prosječna ponderisana stopa od 3,0% koja se nameće na uvoz iz ostalih članica STO-a.
Istorija će suditi o učinkovitosti odluka Trumpove administracije. Ipak, iskustvo je već pokazalo da su pogriješili oni koji su tvrdili da će njegovi postupci neminovno dovesti do trgovinskog rata u stilu 1930-ih.
OPSESIJA UČINKOVITOŠĆU
Druga dominantna škola mišljenja u trgovačkoj politici je perspektiva ekonomista. Za pristalice ove škole, jedini cilj trgovinske politike je tržišna učinkovitost. Niže tarife i necarinske barijere smanjuju troškove proizvodnje i distribucije roba i usluga, a to zauzvrat poboljšava društvo u cjelini – tako glasi argument. Takva politika utiče na muškarce i žene koji se bave proizvodnjom i distribucijom vrlo malo ili nimalo.
Umjesto da zamišljaju željeni tip društva i oblikuju trgovačku politiku u skladu s tim, ekonomisti često rade suprotno – polaze od prijedloga da bi slobodna trgovina trebalo da vlada, a zatim tvrde da bi društvo trebalo da se prilagodi. Većina priznaje da smanjenje trgovinskih prepreka uzrokuje ekonomske poremećaje, ali vrlo malo njih govori o tom kako bi trebalo da pravila trgovine budu kalibrisana kako bi se društvo moglo bolje upravljati tim učincima. Na desničarskoj sceni, libertarijanci poriču da postoji problem jer korist od jeftine robe široke potrošnje za mase navodno nadmašuje troškove. Na ljevičarskoj sceni, progresivci se zalažu za pomoć u prilagođavanju trgovine i drugih šema za prenos bogatstva kao sredstvo za ublažavanje nedostataka globalizacije.
Nijedan odgovor nije zadovoljavajući. Oni opsjednuti efikasnošću skloni su tome da gledaju zapošljavanje samo kao sredstvo za raspodjelu resursa i osiguranje proizvodnje. Čineći to, oni u velikoj mjeri podcjenjuju lično dostojanstvo koje se pojedincima zasniva na svrsishodnom radu. Komentatori od pape Leona XIII u devetnaestom vijeku pa do Arthura Brooksa i Orena Cassa u savremeno doba rječito su pisali o centralnoj ulozi rada u dobro uređenom društvu. Kada čovjek obavlja pošten posao za pristojnu platu, raste mu osjećaj sopstvene vrijednosti koji proizlazi iz misli da je potreban i koristan član društva. Stabilno radno mjesto podstiče dobre navike i odvraća od loših. Tako ljudi postaju bolji supružnici, roditelji, komšije i građani. Nasuprot tome, gubitak ličnog dostojanstva koji proizlazi iz nepostojanja stabilnog i dobro plaćenog posla nije nešto što se može nadoknaditi povećanom potrošnjom jeftine uvezene robe ili procjenama socijalnog stanja.
Ovim niko ne želi da kaže da je efikasnost tržišta nevažna, međutim, to ne treba da bude jedini faktor u tržišnoj politici, a pogotovo ne treba da bude predmet obožavanja, kao što je nekima bilo. Kada su u pitanju porezi, zdravstvena zaštita, mjere za zaštitu okoline i druga pitanja, kreatori politika rutinski uravnotežuju učinkovitost s drugim konkurentnim ciljevima, a isto bi trebalo da urade i za trgovinu.
Posljednjih godina, međutim, fokusiranje na učinkovitost rezultovalo je zanemarivanjem nedostataka liberalizacije trgovine od strane mnogih. Naročito kako su elite prihvatile slobodnu trgovinu, preduzeća su shvatila da mogu preusmjeravati poslove u inostranstvo bez privlačenja mnogo negativnog publiciteta. Izvršni direktor firme General Electric od 1981. do 2001. godine, pokojni Jack Welch, rekao je dobavljačima u jednom trenutku da će njegova kompanija prekinuti saradnju s njima ukoliko ne nađu spoljne saradnike. „Izmještanje lanca snabdijevanja“ postalo je nešto poput lijeka za sve koji propisuju konsultanske firme. Nažalost, kao što je COVID-19 dokazao, mnoge firme koje su se našle u ludilu tzv. outsorcinga, odnosno, dogovora u kojem jedna kompanija unajmi drugu za obavljanje određenog dijela posla, nisu uspjele da procijene rizike.
Ovakva razmišljanja o ekonomiji su, takođe, dovela do tog da kreatori politika prestanu razmišljati o trgovinskim deficitima. U posljednjih nekoliko godina, američki trgovinski robni deficit izjednačio se s veličinom mnogih ekonomija iz grupe G20. Teoretski, ako bi Sjedinjene Američke Države mogle proizvesti dovoljno robe u zemlji kako bi uklonile svoj robni deficit u iznosu od 345 milijardi dolara u trgovini s Kinom, to bi u pogledu prihoda bilo ekvivalentno dodavanju još dvije i po firme General Motors američkoj ekonomiji. No, u većini krugova politike, rasprava o trgovinskom deficitu bila je ograničena na to zašto on navodno nije važan.
Mnogi nalaze utjehu u sljedećim mantrama koje se ponavljaju: „U saradnji između mene i mog brijača postoji trgovinski deficit, međutim, budući da oboje na kraju prođemo povoljno i budemo zadovoljni, trgovinski deficit se može smatrati benignim“. Ova analogija je manjkava. Deficit u saradnji s brijačem je jedna stvar, ali ako ako postoji deficit u saradnji s brijačem, mesarom, pekarom, proizvođačem svijećnjaka i svima ostalima, situacija je potpuno drugačija. Nadalje, dugoročni trgovinski deficit mora se finansirati prodajom imovine, što se s vremenom može pokazati kao neodrživo. Dalje, trgovinski deficit u saradnji s dobavljačima dobara i usluga koje se koriste je benigni ako je nadoknađen viškom koji se javlja u saradnji s poslodavcem kojem se prodaje sopstvena radna snaga. Međutim, situacija se može pokazati kao neodrživa ako se potrošnja finansira tako što se stavlja kuća pod drugu hipoteku, to je suštinski ono što Sjedinjene Američke Države rade u posljednje tri decenije stvarajući trgovinski deficit iz godine u godinu. Ti trajni deficiti finansiraju se neto prilivom kapitala – što znači da svake godine zemlja mora prodati američku imovinu stranim ulagačima kako bi održala jaz između izvoza i uvoza.
Akademska teorija, takođe, ne može sakriti osnovnu činjenicu da, ako država uvozi robu koju može proizvesti u zemlji, tada domaća potrošnja zapošljava ljude u inozemstvu, a ne kod kuće. To bi moglo biti isplativo ako se zbog tog pruži prilika radnicima da pređu na produktivnije, plaćenije poslove. Moglo bi imati smisla ukoliko recipročni sporazumi o pristupu tržištu stvore nove poslove povezane s izvozom koji zamjenjuju one izgubljene zbog konkurencije u vidu jeftinijih uvoza. Međutim, uporan trgovinski deficit bi trebalo, u najmanju ruku, da natjera kreatore politika da preispitaju način trgovanja i da istraže uzroke neravnoteže, a takav nadzor bi trebalo povećati s porastom deficita. Naročito kada su trgovinski deficiti rezultat manipulacije valutom, nedostatka reciprociteta u pristupu tržištu, nepoštene radne prakse ili subvencija, Sjedinjene Američke Države trebalo bi da pokušaju promijeniti pravila trgovine.
TAMNA STRANA SLOBODNE TRGOVINE
Trgovinska politika u budućnosti trebalo bi da se gradi na osnovu uravnotežene procjene prošlosti. S pozitivne strane, manje trgovinske prepreke i širenje sporazuma o slobodnoj trgovini posljednjih decenija su naglo smanjili dobit mnogih multinacionalnih korporacija. Od tog nisu imali korist samo izvršni direktori, već i američka srednja klasa. Trgovina je pomogla da se ožive mnogi veliki urbani centri u zemlji. Jeftini uvoz i porast maloprodaje i prodaje preko interneta omogućili su masi sve lakši pristup beskrajnim zalihama robe. U Kini, Indiji i ostatku svijeta u razvoju, milioni ljudi su izvučeni iz siromaštva.
Ipak, mračna strana je neosporna. Između 2000. i 2016. godine, Sjedinjene Američke Države izgubile su skoro pet miliona radnih mjesta u proizvodnji. Medijana prihoda domaćinstava je stagnirala, a u zaostalim mjestima društvo je propadalo. Od sredine 1990-ih, Sjedinjene Američke Države suočene su s epidemijom onoga što su ekonomisti Anne Case i Angus Deaton nazvali „smrću iz očaja“ Otkrili su da su se među bijelim sredovječnim odraslim osobama kojima nedostaje fakultetsko obrazovanje smrtnost od ciroze jetre povećala za 50% između 1999. i 2013. godine, samoubistava su se povećala za 78%, a predoziranja drogom i alkoholom porasla su za 323%. Od 2014. do 2017. godine porast smrtnih slučajeva očaja doveo je do prvog smanjenja životnog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama tokom trogodišnjeg razdoblja od pandemije gripe 1918. godine.
Trgovina nije jedini uzrok nedavnog gubitka radnih mjesta u proizvodnji niti pratećih društvenih nevolja. Automatizacija, povećanje produktivnosti, manipulacija devizama i finansijska kriza 2008. godine takođe su igrali ključne uloge. Ipak, ne može se poreći da je prekomjerno prebacivanje poslova iz mjesta s visoko plaćenom radnom snagom u mjesta s nisko plaćenom radnom snagom opustošilo zajednice u američkom Pojasu hrđe i u drugim mjestima.
Naravno, ekonomski preokret je često cijena napretka i, prema mišljenju ekonomista, komparativna prednost trebalo bi da podstakne radnike na prelazak na produktivnije i plaćenije poslove. Međutim, taj teorijski fenomen se nije uspio realizovati posljednjih godina. U poređenju s onima koji su izgubili posao u ranijim razdobljima ekonomskih promjena, razmješteni radnici u modernim, razvijenim ekonomijama obično imaju sve manje privlačne mogućnosti. Na primjer, u Velikoj Britaniji u 19. vijeku, ukidanje protekcionističkih zakona o kukuruzu natjeralo je poljoprivrednike da napuste selo zbog industrijalizacije urbanih područja u kojima su čekali fabričke poslove. Nasuprot tome, američki fabrički radnici koji su razmješteni početkom devedesetih ili više nisu imali gdje da odu ili su završili radeći slabo plaćene poslove koji zahtijevaju niskokvalifikovanu radnu snagu.
Umjesto da pokušaju preokrenuti te trendove, neki tvrde da bi zrele ekonomije trebalo da udvostruče usluge, digitalnu ekonomiju te istraživanje i razvoj. Ovi sektori u velikoj mjeri doprinose konkurencijskoj prednosti Sjedinjenih Država, a uslužni sektor danas zapošljava većinu Amerikanaca i vjerojatno će to nastaviti činiti u doglednoj budućnosti. Međutim, u isto vrijeme je teško zamisliti da američka ekonomija može zadovoljiti potrebe radničke klase bez uspješnog proizvodnog sektora.
Tehnološki sektor, kraj svih svojih vrlina, jednostavno nije izvor visoko plaćenog posla za radničku klasu. Preko polovine 250 miliona odraslih ljudi, koliko ih otprilike ima u Sjedinjenim Američkim Državama, nema fakultetsku diplomu. Istorijski gledano, poslovi u proizvodnji su najbolji izvor stabilnog i dobro plaćenog zaposlenja za ovu grupu. Možda bi uz nova ogromna ulaganja u obrazovanje, na primjer, nekadašnji radnici iz automobilske industrije mogli naučiti da programiraju. Međutim, čak ni u tom slučaju vjerovatno ne bi bilo dovoljno poslova da se svi zaposle. Apple, Facebook, Google i Netflix zajedno zapošljavaju nešto više od 300.000 ljudi – manje od polovine broja koji je General General Motors zaposlio tokom 1960-ih.
Štaviše, uslužni i tehnološki poslovi koji su najpristupačniji za radne ljude, poput unosa podataka i poslova u pozivnim centrima, sami su žrtve outsorcinga. Ekonomisti su procijenili da bi skor 40 miliona radnih mjesta u Sjedinjenim Američkim Državama na kraju moglo biti premješteno u inostranstvo – što je tri puta više od broja trenutnih radnih mjesta u proizvodnji u cijeloj zemlji.
Oni koji navijaju za globalizaciju odmah naglašavaju kako su mnoge proizvode koji su napravljeni u inostranstvu dizajnirali inženjeri i istraživači koji se nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama, međutim, i tim poslovima prijeti outsorcing. Kina mnogo ulaže u svoje univerzitete, a Indiji ne manjka sposobnih inženjera. Naročito u tehnološkom sektoru poželjno je da inženjeri budu smješteni u blizini proizvodnih pogona. Na pozadini današnjeg mobilnog telefona iPhone piše „Dizajnirao Apple u Kaliforniji. Sastavljeno u Kini“, a sutra bi lako moglo pisati „Dizajnirao i sastavio Apple u Kini“.
COVID-19 razotkrio je druge probleme s urušavanjem proizvodnih kapaciteta Sjedinjenih Američkih Država. Zemlja se našla u situaciji da previše zavisi od ključne medicinske opreme, naročito zaštitne opreme i lijekova iz inostranstva. Čak su i Njemačka i Južna Koreja, snažni američki saveznici, blokirali izvoz ključnih medicinskih proizvoda jer su se njihovi sopstveni građani razboljeli. Kriza je, takođe, pokazala kako predugi lanci snabdijvenja povećavaju rizik od „ekonomske zaraze“ kad popuca jedna karika u lancu. Čak i prije nego što je kriza dosegla američke obale, mnoge američke firme osjećale su posljedice zaustavljanja kineske ekonomije. Sada, dok se firme u Americi pripremaju za ponovno otvaranje, mnogi još uvijek ne mogu proizvesti ono što žele, budući da njihovi inostrani dobavljači još nemaju dozvolu vlade za ponovno otvaranje.
Nije poželjno da se, kao odgovor na trenutnu pandemiju, Sjedinjene Američke Države pokušaju odvojiti od ostatka svijeta, ali treba da budu odlučnije u namjeri da zadrže i povećaju svoju proizvodnu bazu. Sama trgovinska politika ne može to postići. Međutim, kao dio šireg skupa poreznih i regulatornih politika namijenjenih podsticanju ulaganja u Sjedinjene Američke Države, reforme pravila trgovine mogu igrati važnu ulogu.
IDEALAN DOGOVOR
Razumna trgovinska politika uspostavlja ravnotežu između ekonomske sigurnosti, ekonomske učinkovitosti i potreba radničke klase. Kad je administracija započela proces ponovnog pregovaranja o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini – jedno od predsjednikovih glavnih predizbornih obećanja – dvije stvari su bile jasne. Prvo, da je dogovor izgubio svaku ravnotežu, da je zastario i da je krajnje nepopularan. Drugo, da će poništavanje 25 godina ekonomske integracije u Sjevernoj Americi biti skupo i razorno. Izazov u pregovaranju s USMCA-om bio je ispravljanje ispravljanje mana Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini, uz očuvanje trgovine s dva najveća trgovinska partnera Sjedinjenih Država.
Krenuli smo od prepoznavanja glavnih uzroka neravnoteže, posebno u automobilskom sektoru, koji čini skoro 30% sjevernoameričke trgovine. Prije nego što je Trump izabran, od posljednjih 11 fabrika automobila sagrađenih u Sjevernoj Americi, u Meksiku je sagrađeno 9. Ipak, 80% automobila proizvedenih u tim pogonima prodaje se u Sjedinjenim Američkim Državama. S vremenom su automobilske kompanije počele koristiti Meksiko ne samo kao mjesto za sastavljanje kompaktne klase automobila, već i za izradu dijelova (npr. motora), kao i za proizvodnju visoko profitabilnih kamiona i kombija. Sudeći prema neto profitu, Meksiko je preuzeo trećinu američkih poslova u automobilskoj industrij, odnosno, SAD je izgubio 350.000 poslova od 1994. godine, dok je Meksiko dobio 430.000.
Ovaj trend premještanja radnih mjesta zbog nižih plata nije samo djelo nevidljive ruke Adama Smitha. Jaz između američkih i meksičkih plata djelimično je rezultat rasprostranjenih korumpiranih ugovora o radu u Meksiku. „Ugovori o zaštiti“, kako se nazivaju ovi ugovori, sklopljeni su između poslodavaca i sindikata, ali sindikati u stvari ne predstavljaju radnike. A radnici nemaju pravo glasa u ugovorima. Nije ni čudo što se prognoze onih koji su tvrdili da će Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini rezultovati izjednačenjem američkih i meksičkih plata nikada nisu obistinile. Zapravo, plate u Meksiku su danas realno niže nego što su bile 1994. godine.
USMCA zahtijeva od Meksika da ukine ugovore o zaštiti, osigura osnovnu sindikalnu demokratiju i uspostavi nezavisne radne sudove. Umjesto da pokušava upravljati politikom rada u Meksiku, USMCA postavlja razumne standarde koji ispravljaju glavni izvor narušavanja tržišta rada u Sjevernoj Americi. Iako su nove odredbe o radnoj snazi naišle na otpor nekih dijelova meksičke poslovne zajednice, srdačno su ih prihvatili predsjednik Andrés Manuel López Obrador i njegova vlada. Nove obaveze neće spriječiti kompanije u tome da iskoriste efikasnost integrisanih sjevernoameričkih lanaca snabdijevanja, međutim, eliminisaće oblik regulatorne arbitraže koji šteti američkim radnicima.
USMCA takođe prepravlja „pravila porijekla“ koja regulišu trgovinu u automobilskom sektoru. Svi sporazumi o slobodnoj trgovini sadrže pravila o porijeklu, koja zahtijevaju da se roba izrađuje uglavnom sa sastavnim materijalima koji se nabavljaju iz područja slobodne trgovine kako bi se kvalifikovala za bescarinsko postupanje. Teoretski, pravila o porijeklu koja je odredio Svejernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini nalagala su da 62,5% vrijednosti automobila moraju činiti dijelovi proizvedeni u Sjevernoj Americi. Međutim, pravila su sadržavala neobičnu začkoljicu: jedini dijelovi koji su ulazili u jednjačinu bili su oni koji su navedeni u rasporedu stvorenom početkom 1990-ih, koji se nije u međuvremenu mijenjao. Kako su se automobili razvijali, mnogi skupi dijelovi, poput elektronike kontrolne ploče i navigacijskih sistema, automobili koji su više od 50% sastavljani od dijelova iz inostranstva, i dalje bi mogli biti oslobođeni carine. Problem se s vremenom samo pogoršavao, jer su se električni i samoupravljajući automobili pojavili na internetu.
Nakon razgovora s kanadskom i meksičkom vladom, američkim radničkim sindikatima i samim automobilskim kompanijama, došli smo do rješenja koje će rezultovatii većim ulaganjima u cijeloj regiji, a istovremeno će proizvođačima omogućiti fleksibilnost da ostanu konkurentni. USMCA postavlja viši prag za minimalni udio vrijednosti automobila koji se mora proizvesti u Sjevernoj Americi (75%). Takođe, to podrazumijeva posebne zahtjeve za minimalnim udjelom regionalnog sadržaja u dijelovima s najvišom vrijednošću, kao i za čelik i aluminijum. USMCA daje smisao ovim zahtjevima uklanjanjem rupa u pravilniku i određuje mehanizam za reviziju pravila o porijeklu u budućnosti kako bi bili u toku s industrijskim trendovima.
USMCA po prvi put u bilo kojem trgovinskom sporazumu uključuje i odredbe kojima se obeshrabruje trka do najnižih plata, zahtijevajući da 40% vrijednosti automobila i 45% vrijednosti lakih teretnih kamiona proizvedu radnici koji su plaćeni najmanje 16 dolara po satu. Ova stopa daje nadu Meksiku, gdje su radnici plaćeni oko 3 dolara po satu, i podstaći će firme da ulažu ne samo u Meksiko, već i u Kanadu i Sjedinjene Države. Američka komisija za međunarodnu trgovinu, nezavisna, nestranačka federalna agencija i projekti koji samo povećavaju potražnju za američkim motorima i prenosima stvoriće otprilike 30.000 novih radnih mjesta u automobilskom sektoru. Što se tiče lanca snabdijevanja u cjelini, procjene ukazuju na to da će se stvoriti blizu 80.000 novih radnih mjesta.
Kritičari su zamjerili da ove promjene predstavljaju svojevrsno upravljanje trgovinom, gdje vlade postavljaju posebne ciljeve umjesto da puste tržišne snage da rade svoj posao, ali pravila o podrijeklu nalaze se u svim sporazumima o slobodnoj trgovini. Ključna razlika između pravila nastalih Sporazumom između Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i Kanade (USMCA), pravila unutar Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini i ostalih sporazuma je ta što su pravila USMCA-e zapravo djeluju. Osiguravaće da koristi od sporazuma većinom imaju SAD, Kanada i Meksiko, a ne druge zemlje koje nisu omogućile recipročni pristup tržištu. Dosad su strani proizvođači automobila mogli dobiti bescarinski pristup američkom tržištu montirajući automobile u Meksiku, dok su većinu vrijednih dijelova pravili izvan Sjeverne Amerike. Sa ispravljenim nedostacima i rupama u pravilniku, Sjedinjene Američke Države će biti u boljem položaju za pregovore s Kinom, Evropskom unijom i drugima.
Sporazum između Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i Kanade (USMCA) se može ažurirati kako se okolnosti budu mijenjale, jer sadrži klauzulu prema kojoj sporazum ističe nakon 16 godina. Međutim, svakih 6 godina, stranke će imati priliku da preispitaju sporazum i produže ga na još 16 godina. Ovi povremeni pregledi natjeraće kreatore politika u sve 3 države da izbjegnu iskušenje da odlože održavanje sporazuma i omogućiće im da reaguju na neočekivani razvoj u njihovoj ekonomiji.
PREDSTOJEĆI IZAZOVI
Principi trgovinske politike usmjerene na radnike treba da budu centralni, jer se Sjedinjene Američke Države očekuju dva najvažnija trgovinska izazova s kojima će se suočiti u narednim godinama: državni kapitalizam koji narušava tržište u Kini i nefunkcionalna STO.
Nijedna odluka trgovinske politike od kraja Drugog svjetskog rata nije pokazala kao pogubnija po radničku klasu od produženja stalnih normalnih trgovinskih odnosa s Kinom 2000. godine, pravnog statusa koji joj omogućava najniže moguće tarife. Uprkos predviđanjima predsjednika Billa Clintona da će taj potez omogućiti Sjedinjenim Američkim Državama da „izvoze proizvode bez izvoza radnih mjesta“, desilo se suprotno. Deficit američke trgovine s Kinom na svom vrhuncu dostigao je više od pola biliona dolara, a ekonomisti su izračunali da je gubitak od najmanje dva miliona radnih mjesta između 1999. i 2011. godine bio posljedica masovnog uvoženja robe iz Kine. U isto vrijeme, Peking je sve više prisiljavao strane kompanije na dijeljenje svoje tehnologije, politike koja je rezultovala krađom milijardi američkog intelektualnog vlasništva i pomogla Kini da postane svjetski najveći izvoznik visokotehnoloških proizvoda.
Bez većeg uspjeha, administracije Georgea W. Busha i Obame pokušale su ispraviti ove probleme u STO-u. Naš tim je zauzeo drugačiji pristup. Proveli smo veći dio prve godine Trumpove administracije istražujući kinesku istoriju krađe intelektualnog vlasništva i prisilnog prenosa tehnologije. Tamo gdje su pravila STO-a to omogućila, kao što je to bio slučaj s doskriminišućim načinima na koje kina izdaje licance za prava nad patentima, podnijeli smo žalbu STO-u. Tamo gdje to nije bilo moguće, okrenuli smo se američkom trgovinskom zakonu. Pažljivo smo identifikovali proizvode koje su proizvele kineske firme koje su iskorištavale štetne kineske tržišne prakse i uveli carinu od 25% na te proizvode.
Ostali smo otvoreni za pregovaranje, međutim, u januaru je uprava došla do prve faze sporazuma s Kinom, koji nalaže obustavu prisilnog prenosa tehnologije, suzdržavanje od manipulisanja kineskom valutom, pojačavanje zaštite intelektualnog vlasništva i uklanjanje niza netarifnih prepreka s kojima se suočava američki izvoz. Po prvi put su ove obaveze u pisanom obliku i obavezuju se na izvršenje mehanizmom za rješavanje sporova. Sporazum ni na koji način ne rješava sva neriješena pitanja, ali za otprilike 3 godine postignut je veći napredak nego što je ostvaren u 16 godina sa prethodne 2 administracije.
Ono što je najvažnije, a što se često previdi, administracija je vršila pritisak na Kinu kroz carinu od 25% koja važi i dalje za polovinu njenog izvoza u Sjedinjene Američke Države, uključujući skoro sve visokotehnološke proizvode. To pomaže da se ispravi nepravda u vidu prednosti koju je Kina stekla prisilnim prenosom tehnologije i subvencijama koje narušavaju tržište. Istovremeno, Kina je preuzela niz obaveza pri kupovini koje će stvoriti dugoročni pristup američkim izvoznicima, posebno poljoprivrednicima. Hoće li postojati druga faza, zavisi od toga da li Kina poštuje uslove prve faze i da li je voljna da temeljno promijeni svoj model državnog kapitalizma. Bez obzira na to, današnja politika štiti američka radna mjesta, umanjuje kinesku nepoštenu prednost i minimalizuje štetu koja se nanosi američkim izvoznicima i potrošačima.
Postoje i mnogi izazovi u samom STO-u. Kao i mnoge međunarodne organizacije, STO se udaljio od svoje izvorne misije. Osmišljen kao forum za pregovaranje o trgovinskim pravilima, postao je uglavnom udruženje za parnice. Donedavno je postupak rješavanja sporova organizacije vodilo njegovo sedmočlano Apelaciono tijelo, koje je sebe smatralo idejnim začetnikom i izvršiocem novog zajedničkog zakona o slobodnoj trgovini, onoga koji je u velikoj mjeri nepovezan sa stvarnim pravilima oko kojih su se usaglasile članice STO-a. Apelaciono tijelo redovno je donosilo rješenja koja su otežavala državama borbu protiv nepoštenih trgovačkih praksi i zaštiti radnih mjesta. To je bio jedan od razloga što je Trumpova administracija odbila da dâ pristanak na imenovanja novih članova u Apelacionom tijelu, a 11. decembra 2019. godine, Apelaciono tijelo je prestalo s radom kada je njegovo članstvo opalo ispod broja neophodnog za saslušanje.
Sjedinjene Američke Države ne bi trebalo da pristanu na bilo koji mehanizam koji bi oživio ili zamijenio Apelaciono tijelo sve dok se ne razjasni pitanje da li postupak rješavanja sporova STO-a može osigurati fleksibilnost članovima, kako bi vodili uravnoteženu trgovinsku politiku za dobrobit radnika. Do tada, Sjedinjenim Američkim Državama je bolje da rješavaju sporove s trgovinskim partnerima kroz pregovore, kao što je to bilo slučaj od 1947. godine, kada je potpisan Opšti sporazum o carinama i trgovini pa do 1994. godine, kada je stvorena Svjetska trgovinska organizacija, umjesto ih rješavaju kroz izmišljenu sudsku praksu koja narušava američki suverenitet i prijeti američkim poslovima.
Suočavajući se s tim i drugim izazovima, put prema napretku nalazi se negdje između otvorenosti devedesetih i barijera tridesetih godina prošlog vijeka. Za uspješnu navigaciju, biće potrebna fleksibilnost, pragmatizam, spremnost na raskid s prošlom praksom i hrabrost da se zauzmu stavovi koji ponekad nisu popularni među međunarodnim elitama. Sjedinjene Američke Države moraju izbjegavati ustajalu, redukcionističku paradigmu slobodne trgovine naspram protekcionizma koja previše pojednostavljuje složena pitanja i guši kreativno oblikovanje politike. Ovaj skoro religijski pristup trgovinskoj politici takođe prikriva činjenicu da je trgovina pitanje oko kojeg je moguće postići široki, dvostranački konsenzus. Na kraju krajeva, USMCA je dobila podršku 90% kako Predstavničkog doma, tako i Senata.
Ovaj snažni konsenzus bi trebalo da traje, jer je ukorijenjen u dubokim principijelnim vrijednostima. Što se trgovine tiče, većina Amerikanaca želi isto, a to su uravnoteženi ishodi koji održavaju snažne trgovinske tokove, istovremeno obezbjeđujući radničkoj klasi pristup stalnim i dobro plaćenim poslovima. Ni zastarjeli protekcionizam, kao ni neobuzdani globalizam neće to postići. Umjesto toga, dok se Sjedinjene Američke Države suočavaju s budućim izazovima na tržištu, trebalo bi da trasira razuman srednji kurs koji bi, napokon, vrednovao dostojanstvo rada.
Autor: Robert E. Lighthizer
Prevela i prilagodila: Aleksandra Vučenović
