Prvi roman Draška Sikimića, pisca iz Ljubinja, Čvor na omči (LOM, Beograd 2019) privukao je veliki pažnju. Njegov roman prvenac se našao među deset najboljih romana za NIN-ov roman godine. Sa Draškom smo razgovarali o romanu, uspjehu i djelima koje ovaj pisac preporučuje.
1. Vaš roman “Čvor na omči” je doživio velik uspjeh. Da li ste se, tokom pisanja, pribojavali da neće biti zapažen, ili ste se, ipak, pitali šta ako doživi uspjeh?
Oko “uspjeha” uvijek su me brinule obaveze koje se tada nameću. U ovom slučaju, na momente je stravično izgledala pomisao da dobijem NIN-ovu nagradu. Ali ne treba tu mnogo razmišljati. Jedino što je važno jeste što prije naći neki svoj način ponašanja u tim situacijama, u cijelom tom publicitetu, u davanju intervjua, u promocijama, da to sve bude podnošljivo za tebe i da se ne raspadneš u tom novom Otvorenom Prostoru. Dakle, treba sebi sašiti posebno odijelo za te prilike “uspjeha”. Što više vrijeme prolazi, sve manje razmišljam o “uspjehu” a sve više o samom romanu, zanima me šta sve još mogu da nađem u njemu, isto kao što sam samo o tome razmišljao tokom pisanja, ali sada kao čitaoc završenog djela, bez obzira što je moje, mogu da pronalazim u priči i ono čega nisam bio svjestan tokom rada na tekstu, i to je zapravo za mene jedina istinska satisfakcija sada, a ne prijem kod čitalaca i kritičara. Uspjeh se vidi u tekstu, ne u publicitetu.
2. Koliko ličnog je utkano u roman? Da li umjetnik, uopšte, može da pobjegne od ličnog, subjektivnog?
Sve što pišem je lično, ali mislim da je važnije pitanje da li je to lično dovoljno bogato. Ne treba bježati ni od čega, ni od tog subjektivnog. Važno je obogatiti taj svoj ugao posmatranja svijeta, dati mu toliko boja i oblika, širine, osjećaja, i onda čitalac može imati utisak da taj pisac grli cijeli svijet, da onda za toga pisca možemo pomisliti – o, Bože, kako je on divno subjektivan!
3. Zbog čega ste se odlučili da misli pripovjedača izdvajate kurzivom? Da li na taj način ističete njegove misli, ili postoji neki drugi razlog?
Kao što sam već rekao u jednom razgovoru – to je savršen način za pisanje unutrašnjeg glasa, i jedini način po meni, dakle ne sa navodnicima ili nekako drugačije, jer taj kurziv i vizuelno nekako izgleda kao da je izvučen direktno iz čovjeka. Osim toga, pogodan je za ironiju i sarkazam. To su prećutane junakove misli koje su bile vrijedne prikazivanja, jer nadograđuju priču višestruko. Pisao sam tako u nadi da će se tokom čitanja doživjeti baš onako kako sam zamislio.
4. Koje književne naslove biste vi preporučili? Da li na vas najveći utisak tokom čitanja određenog djela ostavlja tema, način pisanja knjige, psihologija aktera, ili nešto drugo?
Način prezentovanja teme je mnogo važniji od same teme. Možemo to da zovemo i stilom. Nepretenciozan stil je najbolji. E sad, neki od njih imaju više umijeća, a neki manje, ali najvažnije je da se ne osjeti “lažnost” u stilu. Često se to može prepoznati već na prvih pet stranica knjige. Dobar pisac će vam više dati opisujući prolazak bilo kojom ulicom u kojoj se ne dešava ništa posebno, od onog lošijeg pisca koji vam priča neke velike događaje o velikim i važnim ljudima.
Teško je preporučivati knjige, ali ipak evo neke: “Tiho teče Misisipi” Vladimir Tabašević, “Šindlerov lift” Darko Cvijetić, “Zimski dnevnik” Srđan Valjarević, “Pisma” Gistav Flober, “Pisma” Čarls Bukovski, “Razgovori” Emil Sioran, “Ime vetra” Patrik Rotfus.
(infoveza.com)
