U proteklih nekoliko dana doneseno je niz mjera u cilju sprečavanja širenja virusa korona. Ograničenje kretanja, zatvaranje mnogih firmi i objekata, zatvaranje granice, uvođenje policijskog časa itd. samo su neke od mjere. Da li ove mjere predstavljaju kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, šta će biti sa radnicima koji ostaju bez posla uslijed novonastale situacije, te na druga pitanja odgovara Dejan Lučka iz Banjalučkog centra za ljudska prava.
– U mnogim državama u svijetu na snazi je vanredno stanje. Granice se zatvaraju, letovi otkazuju, ograničava se kretanje ljudi i zabranjuju se okupljanja. Da li ove mjere predstavljaju kršenje ljudskih prava, ili vanredne situacije dozvoljavaju ovakve mjere?
U ovakvim situacijama dolazi do ograničavanja određenih ljudskih prava, što je skroz legitimno, ali i legalno ukoliko se radi prema utvrđenim procedurama i sa poštovanjem propisa koji uređuju na koji način se sprovode vanredne mjere. Tako za sada imamo npr. zabranu kretanja u određenom vremenskom periodu ili zabranu okupljanja.
Prava na slobodu okupljanja i kretanja, pored ostalih prava spadaju u tzv. „relativna prava” i ona se mogu ograničiti. Sama državna odstupanja od određenih ljudskih prava su regulisana, pored domaćih propisa u svakoj državi koja ih reguliše, i međunarodnim pravom, pa tako imamo npr. član 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koji u svom stavu 2. kaže da se za slobodu mirnog okupljanja neće postavljati nikakva ograničenja sem onih koja su propisana zakonom, koja su neophodna u demokratskom društvu i služe, u ovom našem slučaju, zaštiti zdravlja.
Takođe, kada su u pitanju stroža ograničenja, član 15. iste Konvencije propisuje da u doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka država koja je pristupila Konvenciji može da preduzme mjere koje odstupaju od njenih obaveza po Konvenciji, u najnužnijoj mjeri koju iziskuje hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu.
Međutim, ono što je bitno napomenuti je to da se sa mjerama ne mogu ograničiti, odnosno da se ne može odstupiti od primjene svih ljudskih prava, već samo od onih koja nisu apsolutna. To znači da se ne može odstupiti od npr. prava na život ili zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, jer su ova prava apsolutna i država ih mora poštovati bezuslovno.
Dakle, države imaju pravo da ograniče određena ljudska prava, da bi sa tim zaštitile svoje građane. Naravno, sve to se mora raditi tako da bude u skladu sa propisima koji regulišu sprovođenje vanrednih mjera i ponašanje u vanrednim okolnostima. Miješanje u ovo pravo, kao što sam već naveo, treba da bude propisano zakonom, da bude neophodno u demokratskom društvu i da služi zaštiti zdravlja građana.
-Koronavirus utiče na ekonomiju. Niko još sa sigurnošću ne može da procijeni kolike će biti štete, ali mnogi privredni subjekti posljedice već osjećaju. Upravo iz tog razloga, mnogi poslodavci otpuštaju svoje radnike. Kako vi komentarišete tu situaciju?
Da bi se sačuvala ekonomija, neophodno je da država direktno interveniše u sam privredni sistem. To znači da ona mora ponuditi dodatne pogodnosti poslodavcima, od snošenja dijela isplate zarada, pa do olakšavanja ili stavljanja neke vrste moratorijuma na par mjeseci na uplate doprinosa i drugih davanja, a za uzvrat od njih tražiti da ne vrše otpuštanja. To često nije popularna mjera, ali je svakako neophodna, jer će veoma teško biti oporaviti se od ove krize.
Takođe, poslodavci moraju poštovati zakone koji se odnose na zapošljavanje i otpuštanje, prvenstveno tu mislim na Zakon o radu i povezane zakone. Svaki poslodavac koji prekrši odredbe zakona pri otpuštanju, morao bi biti zakonski najstrože kažnjen, kao primjer svima koji vanredne okolnosti koriste za kršenje zakona.
Ovo je sigurno, pored zdravstvene, i najveća ekonomska kriza sa kojom se suočavamo u posljednje dvije decenije i u njoj nije lako ni radnicima niti poslodavcima. Ukoliko država ne interveniše, mislim da bi moglo doći do dodatne pauperizacije radnika, ali i do zatvaranja velikog broja privrednih subjekata.
Sa moralne strane, svi poslodavci bi trebalo da u ovom trenutku budu uz svoje radnike i da ne vrše njihova otpuštanja, jer su radnici u stvari ti koji su im donosili profit i omogućili njihovim preduzećima da rade.
-Na koji način koronavirus utiče na migrante? Šta će se sa njima dešavati u narednom periodu?
Ono što je sigurno je to da ni migranti i izbjeglice nisu imuni na koronavirus. U skladu sa tim, pored šatora koji se stavljaju na granicama za ljude koji ulaze u BiH, neophodno je omogućiti i nove kapacitete za smještaj migranata, koji se često nalaze u nehumnim uslovima. Pored toga, neophodno im je obezbijediti i kvalitetnu ljekarsku njegu. Nažalost, u ovom trenutku, pitanje je da li će biti kapaciteta za takvo nešto.
Pored toga, policijske snage moraju dodatno paziti na kretanje migranata i izbjeglica da ne bi došlo do prenošenja virusa. Ovo znači da se i na njih moraju u potpunosti primjenjivati mjere koje donose vlasti, kao što je npr. zabrana kretanja, stavljanje u izolaciju i sl. kao i kazne koje su propisane za građane koji se ne pridržavaju tih mjera.
-Ovih dana se obilježavaju dvije godine od pronalaska beživotnog tijela Davida Dragičevića. Nalogadavci i ubice još uvijek nisu pronađeni i procesuirani. Grupa Pravda za Davida je doživljavala velike pritiske, protiv članova se vode sudski sporovi itd. Šta to govori o našem pravosudnom sistemu?
Grupi „Pravda za Davida”, koja je tražila procesuiranje odgovornih, zabranjeno je okupljanje na centralnom gradskom trgu u Banjoj Luci i u više navrata su se simpatizeri i pripadnici ove grupe pokušali okupiti na banjalučkom Trgu Krajine, ali im policijske snage to nisu dozvolile, a čak su uslijedila i lišavanja slobode i privođenja u policijske stanice, kao i pokretanja prekršajnih postupaka protiv okupljenih lica. Ovim su se direktno kršili međunarodni standardi ljudskih prava, prema kojima je, sve dok je skup miran, njegova zabrana ili prekid zbog neprijavljivanja, nesrazmjerno miješanje u ostvarivanje prava na slobodno okupljanje, čak i ako ne postoji takva odredba za spontana okupljanja u zakonima.
Međutim, skorašnje odluke suda u vezi sa izdavanjem prekršajnih naloga pripadnicima grupe „Pravda za Davida”, kojim se članovi te grupe oslobađaju odgovornosti, govore o tome da u našem pravosudnom sistemu ima dosta ljudi koji su vrhunski stručnjaci i koji časno i pošteno obavljaju svoj posao.
Sa druge strane, pravosuđe u cijeloj BiH svakodnevno se nosi sa mnoštvom problema koji, u očima javnosti, stvaraju sliku o lošem, neefikasnom i korumpiranom sistemu. Problemima svakako ne doprinose kontroverzne odluke sudova u određenim slučajevima ili to što policija i tužioci još uvijek nisu našli ko je ubio pokojnog Davida, niti je iko procesuiran pred sudom za to.
Ipak, zbog časnih, poštenih i profesinalnih ljudi koji rade u institucijama, iskreno vjerujem da je moguće ozdravljenje, u velikoj mjeri, pravosudnog sistema. Jedino je problem kako ljude koji vrijede i koji se zaista razumiju u svoj posao dovesti na mjesta na kojima mogu da odlučuju i polako liječe dijelove sistema koji su „zatrovani”.
