Ovo je trebala biti priča o vrijednostima, priča o pozitivnim stvarima koje nas okružuju, storija o tome kako sve nije mračno, bijedno i jadno. Ali, cijeli svijet je živo blato, ljudi su ovisnička rasa koja se hrani životinjama a stabla koriste kao ogrijev. Dječije bolesti u srcima odraslih ljudi šire paniku i ludilo, koliko samo kompleksa i frustracije je u zajedljivim splačinama od riječi ispucanih iz glava zaista inteligentnih ljudi, da se dobar čovjek zapita kuda ide ovaj voz? Mnogo je pokvarenjaka pod zastavama dobra i solidarnosti, dok stotine dobrotvora stoje ispod zastava užasa iz raznoraznih razloga, bilo iz slabosti, bilo iz pragmatičnosti i straha.
Neko vrijeme se doslovno lovim kako živim u alanfordovskom futurizmu s natruhama transhumanističkih deluzija ili sam, pitam se već, koristio tu tezu ranije za vrijeme naduvanih vjetrovitih noći u društvu dragih ljudi, nije mi sasvim jasno i buni me katkad. Koliko god se trudio biti ozbiljan karakter okolina stripovštine čini da se samo izmičeš u stranu ka efektu voltdiznijevskog pravilnika, što je, složićemo se, ipak kudikamo empatičnije od simpatične surovosti alanfordovštine koju smo dovabili posredstvom više desetina demokratskih ciklusa.
Još uvijek nepoznati istočnjački virus hara planetom, teroristički napadi na hd ekranima naprosto nadražuju gledanost, majke u kladionicama bodre svoje jazavčare na snimku trke pasa iz sedamdesetih, u centru Mostara komemoracija osuđenom ratnom zločincu. Svijet se lomi u korijenu, ljudskost izmiče: sloboda je kurva ali se kaje često, sve više je čedna jer narod sve manje se pali na nju.
Misli i istine vibriraju naizmjenično, teleportuju se uvijek u prošlost, rijetkost je čuti da je neko uhvatio futur za muda, osim Alan Ford, dakako. U zadnje vrijeme, sve više spoznajem da gospodin Ford u sopstveni svijet, osim radoznale Alise, dovlači, nekim čudnovatim tehnikama, sve nas koji smo zapeli na američkim blokbasterima iz osamdesetih, kao i na rekreativnom bacanju kamena s ramena, jednih na druge, na vašaru taštine sa početka devedesetih.
Kako dekade prolaze, ljušte se vrijednosti, przne se kao mrve od sitosti i digitalnog mobinga dok blijede od uw zraka i analognog smisla za humor. Neke opstaju u malokrvnim celofanima odbojne vanjštine, skrivene duboko u njedrima zablude i grohota krezave sirotinje, preplanule od guranja lica u mikrovalnu rernu budućnosti – obećavane svih tih izbornih godina. Marketing popunjava šupljine, nova mjesta istrošenih vrednota naseljavaju tender pobjednici tranzicijskih konkursa sa katedre za moral, i etiku, dabome. Hibridi radničke klase sanjare o besplatnom zdravstvu i pristupačnijoj cijeni kalcija na polici DM-a. Sin city na brdovitom Balkanu je spor i dosadan, kao da ga je režirao Danis Tanović, dok bi Vilisa Brusa za sirotinju mogao utjeloviti bilo koji bajraktar sa predizbornih sukoba, pardon, skupova.
Defekte današnjeg društva može izliječiti samo topli zagrljaj, pucketava riječ što poput balončića sapunjake kraj uha se rasprši u prostranstva spoznaje ili milovanje. Ali, ne lezi vraže, to su najskuplje rabote do kojih možemo doći. To su nemonetizirani momenti koje možemo svi donirati, dijeliti, uljepšavati, sanjati. Kašljanje oblaka ljubavi na dvoje zagrljenih ispred biroa za zapošljavanje automatski podmaže krila svih anđela, od Pelješkog mosta do Trgovske gore, da na harfama odsviraju himnu Bosne i Hercegovine i time učine da zagrljaj traje duže barem za dužinu trajanja te divne melodije. Sve što je potrebno je komad kartona na kojem će se flomasterom napisati: free hugs i sa tom parolom izaći ispred lokalne sigurne kuće ili javne kuhinje ili raskrsnice na kojoj tumaraju horde ispijenih ljudskih bića sa maramicama u rukama.
Ja slabo šta pozitivno vidim oko sebe, sve je traljavo i manjkavo urađeno, bez iskrenosti i vizije. Mentalitet koruptivnosti je tumor koji iz benignosti se pretače u malignost po potrebama sopstvenog opstanka i razine naivnosti subjekta sa kojim posluje. Ovo je društvo dokaz da se evolucija nije desila, stotine srednjovijekovnih parola i sada dišu punim plućima, dok najviše zagrljaja ima samo u bolnicama, oproštajnih, na respiratorima othranjenih ljubavi koje postaju prvo sjećanja, pa uspomene, da bi do buduće berbe šipaka postale čisti zaborav.
No ono što nas još uvijek drži na površini su de jure beznačajne duše, a de facto kandila zbog čije svjetlosti još uvijek nismo fosilizirani. Sitne male kapaljke dobrote, kroz osmijeh i tapšanje, kroz osjetne vibracije pozitivne energije, kroz poruke smiraja u pozivima na blagost i uvažavanje različitosti. Dobrota je pokidana, ali živa, vapi za povezivanjem u zajedničku vedrinu, koja će, ako se uspije u nakanama, pokidati platno u ovom teatru sirotih figura sa zakrpama na dušama, razgrnuti nebo od tereta prošlosti i pokazati neznalicama da je različitost samo privilegija čiji produkt je upoznavanje.
Ovo je trebala biti priča o vrijednostima, priča o pozitivnim stvarima koje nas okružuju, storija o tome kako sve nije mračno, bijedno i jadno. Ali, cijeli svijet je živo blato, ljudi su ovisnička rasa koja se hrani životinjama a stabla koriste kao ogrijev. Dječije bolesti u srcima odraslih ljudi šire paniku i ludilo, koliko samo kompleksa i frustracije je u zajedljivim splačinama od riječi ispucanih iz glava zaista inteligentnih ljudi, da se dobar čovjek zapita kuda ide ovaj voz? Mnogo je pokvarenjaka pod zastavama dobra i solidarnosti, dok stotine dobrotvora stoje ispod zastava užasa iz raznoraznih razloga, bilo iz slabosti, bilo iz pragmatičnosti i straha.
Možda je svijet sačinjen od pastelnih junaka Volt Diznija, možda u naduvanim vjetrovitim noćima se otvore vrata paralelnog univerzuma u kojem Broj Jedan iz Alan Forda pobjeđuje u borbi za Ilidžu, sve je moguće i stvarno, samo jedna stvar se kosi sa svim vrstama razuma, bilo naduvanim ili pijanim ili potpuno trezvenim: ovaj svijet nije crnobijele boje, ljudi ne smiju biti pijuni na šahovskim poljima, niti topovi, niti lovci, niti konji, niti kraljevi da vladaju spomenutim figurama. Polja ljudskosti su u milijardama nijansi i dezena koji se uvažavaju, zagledaju i upoznavaju, a jedna od najljepših digitalnih livada je ova zemlja, sa tri cvijeta koja mogu mirisati, samo da su im trnja kvalitetno obrezana.
(Abraš radio)
