Pandemija bolesti KOVID-19 predstavlja prijetnju po svjetsko stanovništvo kakva se viđa jednom u generaciji. Iako ovo nije prva epidemija bolesti koja se proširila širom svijeta, prva je s kojom su se vlade tako žestoko borile. Napori da se pandemija ublaži – uključujući zatvaranja i zabrane putovanja – služili su kao pokušaj da se umanji stopa zaraze radi očuvanja dostupnih medicinskih sredstava. Kako bi finansirale ove i druge javnozdravstvene mjere, vlade širom svijeta su raspoređivale ekonomska sredstva na dosad neviđen način.
Iako je nazvan „svjetskom finansijskom krizom“, pad koji je započeo 2008. godine uglavnom se svodio na bankarsku krizu u 11 naprednih ekonomija svijeta. Podržana dvocifrenim rastom u Kini, visokim cijenama roba i dobrim bilansom, tržišta u nastajanju pokazala su se kao prilično otporna na gungulu posljednje globalne krize. Sadašnje ekonomsko usporavanje je drugačije. Ovaj problem je zajednički svima i novi koronavirus ne poštuje državne granice, zbog čega je veći procenat globalne zajednice zapao u recesiju nego što je to bio slučaj u bilo koje drugo vrijeme nakon Velike depresije. Kao rezultat toga, oporavak neće biti toliko značajan ili brz kao pad. I na kraju, fiskalna i monetarna politika će samo ublažiti, a ne eliminisati ekonomske gubitke, zbog čega će proći veoma dug vremenski period prije nego prije nego što se svjetska ekonomija vrati tamo gdje je bila početkom 2020. godine.
Pandemija je stvorila ogromnu ekonomsku kontrakciju, odnosno, pad nakon kojeg će uslijediti finansijska kriza u mnogim dijelovima svijeta kako se neuspješni korporativni zajmovi budu gomilali uz bankrote. Države u razvoju, takođe, još će manje biti u mogućnosti da podmire svoja dugovanja. Ova kriza će ići istim putem kao prethodna, samo još gorim, srazmjerno obimu kolapsa u svjetskoj ekonomskoj aktivnosti. Kriza će pogoditi domaćinstva i zemlje s nižim prihodima još jače nego bogatije zemlje. Zapravo, Svjetska banka procjenjuje da će čak 60 miliona ljudi globalno biti gurnuto u ekstremno siromaštvo zbog posljedica pandemije. Kao rezultat toga, može se očekivati da će se svjetska ekonomija voditi drugačije, jer bilansi stanja u mnogim zemljama dublje prelaze u crveno i nekad neumoljivi marš globalizacije sada se zaustavlja.
OTKAZIVANJE SVIH MOTORA
U svojoj najnovijoj analizi, Svjetska banka je predvidjela da će se svjetska ekonomija smanjiti za 5,2% u 2020. godini. Američki biro za statistiku rada nedavno je objavio najgore mjesečne brojke u pogledu nezaposlenosti u 72 godine za koje agencija ima podatke. Većina analiza predviđa da će stopa nezaposlenosti u SAD-u ostati blizu dvocifrene oznake do sredine sljedeće godine. I Banka Engleske upozorila je da će se Ujedinjeno Kraljevstvo ove godine suočiti sa svojim najbržim padom proizvodnje od 1706. godine. Ova situacija je toliko loša da zaslužuje da se nazove „depresijom“, odnosno, pandemijskom depresijom. Nažalost, uspomene na Veliku depresiju spriječile su ekonomiste i druge da koriste tu riječ, jer je pad 1930-ih išao do dubina koje se vjerovatno više neće ponoviti. Međutim, devetnaesti i početak dvadesetog vijeka bili su ispunjeni depresijama i upotreba blažeg izraza za opisivanje ovih nedaća čini se kao nepoštovanje mnogih koji su izgubili posao i zatvorili svoje firme.
Epidemiolozi smatraju da je koronavirus koji uzrokuje KOVID-19 novina, iz čega slijedi da je njegovo širenje izazvalo nove reakcije i od javnih i privatnih aktera. Konsenzusni pristup usporavanju njegovog širenja podrazumijeva da se radnici drže podalje od svojih izvora prihoda, a kupci podalje od tržišta. Pod pretpostavkom da ne bude drugog ili trećeg talasa koji je bio karakterističan za špansku pandemiju gripa od 1918. do 1919. godine, ova pandemija će ići putem krive u obliku slova V naopako, gdje će broj infekcija i smrti rasti pa onda pasti. Meuđutim, čak i ako se ovaj scenario ostvari, KOVID-19 će se vjerojatno zadržati na nekim mjestima širom svijeta.
Dosad, ova bolest nije skakala i jenjavala ujednačeno. Broj novih slučajeva smanjio se najprije u Kini i drugim dijelovima Azije, potom u Europi, a zatim znatno sporije u dijelovima Sjedinjenih Američkih Država (prije nego što je počeo ponovno rasti u drugim). U isto vrijeme, masovne zaraze su se pojavile na međusobno vrlo udaljenim mjestima, kao što su Brazil, Indija i Rusija. U ovoj krizi ekonomska previranja pomno prate bolest. Takav dvostruki napad nanio je duboku štetu svjetskoj ekonomskoj aktivnosti.
Sada se ponovo otvaraju neke važne ekonomije, što se odražava na poboljšanje uslova za rad u Aziji i Evropi i na zaokret u američkom tržištu rada. Ipak, ovo poboljšanje ne treba miješati s oporavkom. U svim najgorim finansijskim krizama od sredine devetnaestog vijeka, trebalo je u prosjeku osam godina da se BDP po stanovniku vrati na nivo prije krize (medijana je iznosila sedam godina). S istorijskim nivoima fiskalnih i novčanih podsticaja, moglo bi se očekivati da će Sjedinjene Američke Države bolje proći, ali većina zemalja nema sposobnost da nadoknadi ekonomsku štetu zbog trenutnog virusa. Trenutno poboljšanje je tek početak dugog puta koji je potrebno preći da se izvučemo iz rupe.
Iako su sva predviđanja pod ovim okolnostima trenutno neizvjesna, postoje tri pokazatelja koji zajedno ukazuju na to da će put oporavka biti dug. Prvi je izvoz. Zbog zatvaranja granica i obustavljanja rada firmi, globalna potražnja za robom je smanjena, što je snažno pogodilo ekonomije koje zavise od izvoza. I prije pandemije mnogi su se izvoznici suočili s pritiscima. Između 2008. i 2018. godine rast svjetske trgovine se prepolovio u odnosu na prethodnu deceniju. U novije vrijeme izvozu je naštetio američko-kineski trgovinski rat koji je američki predsjednik Donald Tramp pokrenuo sredinom 2018. godine. Za ekonomije u kojima je turizam važan izvor rasta, kolaps u međunarodnim putovanjima bio je katastrofalan. Međunarodni monetarni fond predvidio je da će se na Karibima, gdje turizam čini između 50 i 90% dohotka i zaposlenosti u nekim zemljama, prihodi od turizma „postepeno vraćati na nivo prije krize tokom naredne tri godine“.
Ne samo da se smanjuje obim trgovine, nego su i cijene mnogih izvoza, takođe, pale, a to se najviše odrazilo na tržište nafte. Usporavanje je uzrokovalo ogroman pad potražnje za energijom i nanijelo štetu krhkoj koaliciji poznatoj kao OPEK+, koju čine članice OPEK-a, Rusije i drugi saveznički proizvođači koji su većinom održavali cijene nafte u rasponu od 45 do 70 američkih dolara po barelu tokom prethodne tri godine. Saradnja između članica koalicije OPEK+ je bila moguća dok je potražnja bila velika i dok je bilo potrebno samo smanjenje nekih troškova. Međutim, zbog smanjenja zaliha koje je zahtijevala ova pandemija, dva glavna igrača kartela, Rusija i Saudijska Arabija, pretrpjela bi veliki udarac, koji nisu bile voljne da prime. Prekomjerna proizvodnja i pad cijena nafte su svojevrsni test poslovnih modela svih proizvođača, posebno onih na tržištima u nastajanju, uključujući i model u Sjedinjenim Američkim Državama – sektor nafte i plina. Trenutni finansijski problemi su nanijeli dodatnu štetu već slabim entitetima u SAD-u i drugim zemljama. Na primjer, Ekvador, koji zavise od nafte, došao je već u fazu da ne može da otplati svoje dugove u aprilu 2020. godine, a i drugim proizvođačima nafte u razvoju prijeti isti scenario.
Tokom drugih značajnijih kriza, udarci na svjetsku ekonomiju su bili samo djelimični. Tokom dugogodišnje latinoameričke dužničke krize s početka 1980-ih i azijske finansijske krize 1997. godine, najnaprednije ekonomije nastavile su rasti. Tržišta u nastajanju, posebno Kina, bili su ključni izvor rasta tokom svjetske finansijske krize 2008. godine. Ipak, ovaj put je situacija drugačija. Posljednji put kada su svi „motori otkazali“ bio je u vrijeme Velike depresije; kolaps će ovoga puta biti nagao i strm. Svjetska trgovinska organizacija procjenjuje da bi trebalo da svjetska trgovina padne za između 13 i 32% u 2020. godini. Ako ishod bude negdje na sredini tog širokog raspona, to će biti najgora godina za globalizaciju od početka 1930-ih.
Drugi pokazatelj koji ukazuje na dug i spor oporavak je nezaposlenost. Napori u ublažavanju pandemije rastavljaju najkomplikovaniji dio mašinerije u istoriji, modernu tržišnu ekonomiju, a ti dijelovi se neće sastaviti ni brzo ni spontano. Neke zatvorene firme se neće ponovo otvoriti. Njihovi vlasnici će potrošiti svoje ušteđevine, nakon čega bi se mogli odlučiti za oprezniji nastup u pogledu budućih poslovnih poduhvata.
Štaviše, neki radnici koji su na privremenom otpustu ili koji su dobili otkaz napustiće profesiju trajno. Drugi će tokom dugog razdoblja nezaposlenosti izgubiti vještine i propustiti priliku za profesionalni razvoj, zbog čega će biti manje privlačni potencijalnim poslodavcima. Najugroženiji su oni koji nikad neće dobiti posao, tek svršeni studenti koji ulaze na tržište oslabljene ekonomije. Ipak, relativna zarada ljudi u 40-im i 50-im godinama može se objasniti njihovim radnim iskustvom tokom tinejdžerskog uzrasta i 20-ih godina, što je ozbiljan problem za one koji se spotaknu odmah na ulazu u poslovni svijet. U međuvremenu, oni koji još uvijek u školi dobijaju niže obrazovanje u socijalno distanciranim onlajn učionicama, a u zemljama gdje je internet loš ili često nestaje ili gdje ga uopšte nema, siromašniji studenti napuštaju obrazovni sistem. Ovo će biti druga grupa koja će doživjeti neuspjeh u poslovnom svijetu.
Nacionalne politike su, naravno, važne. Evropske ekonomije u velikoj mjeri subvencioniraju plate zaposlenih koji ne mogu raditi ili koji rade skraćeno radno vrijeme, čime se sprečava nezaposlenost, dok Sjedinjene Američke Države to ne čine. U tek rastućim ekonomijama ljudi uglavnom rade bez značajne sigurnosne mreže, ali bez obzira na njihovo relativno bogatstvo, vlade troše više. Mnoge lokalne i pokrajinske vlasti zakonom su dužne držati uravnotežen proračun, što znači da će dug koji oni sada stvore dovesti do štednje kasnije. U međuvremenu, središnje vlade stvaraju gubitke, čak i dok se porezne osnove smanjuju. Zemlje koje se oslanjaju na robni izvoz, turizam i novčane pošiljke građana koji rade u inostrantvu suočavaju se sa najjačim ekonomskim preprekama.
Ono što je možda još više zabrinjavajuće, depresija je stigla u vrijeme kada su ekonomski temelji u mnogim zemljama – uključujući one koje su najsiromašnije u svijetu – već slabili. Djelimično kao rezultat ove prethodne nestabilnosti, suvereni zajmoprimci su pali najniže na listama rejting agencija od 1980. godine. Korporativni pad iščekuje sličan scenario, što loše djeluje na vlade, s obzirom na to da greške privatnog sektora često postaju obaveze javnog sektora. Zbog toga, čak bi se i države koje oprezno upravljaju svojim resursima mogle naći u velikom problemu.
Treće istaknuto obilježje ove krize je to što ona vrlo regresivno djeluje unutar zemalja i širom zemalja. Aktuelni ekonomski problemi znatno više pogađaju one s manjima prihodima. Takvi ljudi uglavnom nemaju mogućnost rada na daljinu niti imaju sredstva da izdržavaju sebe i svoje porodice dok ne rade. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama skoro polovina svih radnika zaposlena je u malim preduzećima, velikim dijelom u uslužnoj industriji, gdje su plate niske. Ovim malim preduzećima najviše prijeti bankrot, posebno zbog toga što posljedice pandemije koje se odražavaju na ponašanje potrošača mogu trajati znatno duže od obaveznog zatvaranja i svih mjera.
U zemljama u razvoju, u kojima sigurnosne mreže nisu dovoljno razvijene ili ne postoje, pad životnog standarda dogodiće se najviše u najsiromašnijim segmentima društva. Regresivnost pandemije mogla bi se pojačati zbog globalnog skoka cijena hrane, jer bolest i zastoji ometaju lance snabdijevanja i obrasce migracije poljoprivredne radne snage. Ujedinjene nacije nedavno su upozorile na to da se svijet suočava s najgorom prehrambenom krizom u posljednjih 50 godina. U najsiromašnijim zemljama negdje oko 40% do 60% ukupnih mjesečnih troškova čini hrana i ljudi u zemljama s niskim primanjima troše pet do šest puta više na hranu nego ljudi u naprednim ekonomijama.
PUT DO OPORAVKA
U drugoj polovini 2020. godine, budući da se polako stiče kontrola nad javnim zdravstvom, vjerovatno će doći do impresivnih porasta u ekonomiji i poboljšanja po pitanju zaposlenosti, zbog čega će se optimističnije gledati na finansijsko tržište. Međutim, ovaj efekat odskoka vjerovatno neće osigurati potpuno oporavak. Čak ni odgovorna makroekonomska politika ne može prodati proizvode koji nisu ni prozvedeni niti usluge koje prvobitno nisu ni ponuđene.
Dosada je fiskalni odgovor širom svijeta služio za relativno uske ciljeve i zamišljen je kao privremen. Inače sklerotični američki Kongres prošao je četiri kruga zakona o stimulacijama u otprilike toliko sedmica. Međutim, mnoge od ovih mjera su jednokratne ili imaju unaprijed određene rokove trajanja, a brzina odgovora nesumnjivo je bila posljedica veličine i iznenadnosti problema. Na SAD otpada relativno veliki udio od procijenjenih 11 biliona dolara fiskalne podrške koju su zemlje članice grupe G20 iskoristile za svoju ekonomiju. Još jednom, veća ekonomija ostavlja više prostora za manevrisanje. Zemlje s većim ekonomijama razvile su ambicioznije planove za stimulaciju. Suprotno tome, ukupni podsticaj 10 tržišta u nastajanju u grupi G20 je za 5 procentnih poena niži od podsticaja za zemlje s razvijenom ekonomijom. Nažalost, to znači da će odgovor na krizu biti manji na onim mjestima koja su jače pogođena šokom. Uprkos tome, fiskalni podsticaj u naprednim ekonomijama manje je impresivan nego što velik broj naizgled pokazuje. U grupi G20 samo su Australija i Sjedinjene Američke Države potrošile više novca nego što su pružile firmama i pojedincima u obliku zajmova, udjela i garancija. U evropskim ekonomijama konkretno, podsticaj se više odnosi na bilanse stanja u velikim preduzećima nego na potrošnju, zbog čega se postavljaju pitanja o njegovoj sposobnosti da zadovolji potrebe potražnje.
Centralne banke su, takođe, pokušale da podstaknu neuspjelu globalnu ekonomiju. One banke čije ruke nisu bile već vezane prijašnjim odlukama da kamatne stope ostanu na najnižim nivoima u istoriji – kao u slučaju Banke Japana i Evropske centralne banke – popustile su malo kontrolu nad tokom novca. U toj grupi bile su centralne banke u tek rastućim ekonomijama, uključujući Brazil, Čile, Kolumbiju, Egipat, Indiju, Indoneziju, Pakistan, Južnu Afriku i Tursku. U prethodnim kriznim vremenima, službenici u takvim situacijama često su išli u drugom smjeru, podižući kamate kako bi spriječili depresijaciju kursa, odnosno, pad vrijednosti domaće valute i suzbijali inflaciju i odliv kapitala. Po svoj prilici, činjenica da je trenutni udar zajednički svima izjednačila je teren za sve igrače, što je umanjilo zabrinutost zbog odliva kapitala koji obično prati depresijaciju valute i pad kamatnih stopa.
Od jednakog značaja je to što su se centralne banke očajnički borile da novac nastavi da „teče finansijskim vodovodom“ upumpavajući devizne rezerve u bankarski sistem i snižavajući obaveze za privatne banke kako bi dužnici lakše izvršavali plaćanja. Na primjer, američke Federalne rezerve su i udvostručile iznos koji su upumpavale u ekonomiju za manje od dva mjeseca i stavile obavezni omjer reservi na nulu. Status Sjedinjenih Američkih Država kao izdavaoca svjetske rezervne valute povjerio je Federalnim rezervama jedinstvenu odgovornost daobezbijede likvidnost dolara na globalnom nivou. To je postignuto zahvaljujući dogovoru o razmjeni valuta s devet ostalih centralnih banaka. U roku od nekoliko sedmica nakon te odluke, pomenute službene institucije su posudile skoro pola biliona dolara kako bi ih pozajmile domaćim bankama.
Možda najveća posljedica toga je činjenica da su centralne banke uspjele spriječiti pad trenutno nelikvidnih firmi u insolventnost. Centralna banka može uočiti nestabilnost tržišta i kupiti imovinu koja je trenutno nelikvidna, ali koja djeluje kao solventna. Centralni bankari su se poslužili skoro svim trikovima, uzimajući širok raspon kolaterala, uključujući privatni i opštinski dug. Dugi popis banaka koje su donijele takve mjere uključuje Banku Japana, Evropsku centralnu banku i Federalne rezerve, kao i centralne banke u rastućim ekonomijama kao što su Kolumbija, Čile, Mađarska, Indija, Laos, Meksiko, Poljska i Tajland. U suštini, ove zemlje pokušavaju izgraditi most preko trenutne nelikvidnosti do oporavljene ekonomije u budućnosti.
Centralne banke su nastupile prisilno i užurbano. Ali, zašto su bile prinuđene na to? Nisu li uloženi zakonodavni i regulatorni napori koji su uslijedili nakon posljednje finansijske krize u cilju suzbijanja krize sljedeći put? Iznenadni upad centralnih banaka na teritoriju daleko izvan norme direktan je rezultat nedostataka ranijih pokušaja sanacije kriza. Nakon krize 2008. godine, vlade nisu poduzele ništa da umanje rizik. Umjesto toga, pobrinuli su se da prilagođavanje potražnji za zajmima nižeg kvaliteta postane skuplje, naročito za velike komercijalne banke, uvođenjem stepena zaduženosti i ograničenjem kvaliteta imovine, testova stresa i dokumenata koji omogućavaju ljudima da izraze kako žele da se bolničari brinu o njima pred kraj života. Rezultat tog trenda bio je porast tzv. banaka iz sjenke, grupe uglavnom neregulisanih finansijskih institucija. Centralne banke se sada bave novom imovinom i novim ugovornim stranama, jer je javna politika namjerno potisnula komercijalne banke koje su prethodno podržavale nelikvidne firme i vlade.
Svakako, centralne banke su poduzele korake koji su zaustavili progresivno pogoršanje situacije na tržištu smanjenjem kamatnih stopa, masovnim ulivanjem likvidnosti i kupovinom imovine. Ovakav način postupanja tipičan je za centralne banke otkad su Federalne rezerve drastično podbacile u pokušaju da učine isto 1930-ih. Međutim, neto rezultat ovih politika vjerovatno nije dovoljan da nadoknadi štetu krize koja je trenutno zahvatila svijet. Dugoročne kamate bile su već prilično niske prije nego što se pojavila pandemija. I uprkos svim američkim dolarima koje su Federalne rezerve usmjerile u inostranstvo, devizna vrijednost dolara je porasla, a ne pala. Ove mjere novčanih podsticaja same po sebi nisu dovoljne da dovedu do toga da domaćinstva i firme troše više, s obzirom na trenutne ekonomske probleme i neizvjesnost. Kao rezultat, najvažniji svjetski centralni bankari – Haruhiko Kuroda, guverner Banke Japana; Kristin Lagard, predsjednica Evropske centralne banke; i Džerom Pauel, predsjedavajući Federalnih rezervi – pozivali su vlade na sprovođenje dodatnih mjera fiskalnog podsticaja. Njihove molbe su ispunjene, ali nepotpuno, pa je došlo do masovnog pada globalne ekonomske aktivnosti.
PROBLEMATIKA EKONOMIJE
Posljedice ove krize biće dugosežne – više nego u slučaju mnogih prethodnih. Međunarodni monetarni fond predviđa da će se odnos deficita i BDP-a u naprednim ekonomijama ove godine smanjiti sa 3,3% na 16,6%, a na tržištima u nastajanju kretaće se s 4,9% na 10,6% u istom razdoblju. Mnoge zemlje u razvoju slijede primjer razvijenih zemalja i otvaraju „fiskalnu slavinu“. Međutim, među naprednim ekonomijama i ekonomijama u razvoju, mnogim vladama nedostaje fiskalni prostor da bi to učinile. Rezultat su višestruki prekomjerni bilansi stanja.
Suočavanje s ovim dugom će otežati obnovu. Grupa G20 je već odgodila plaćanje duga za 76 najsiromašnijih zemalja. Bogatije vlade i institucije koje su davale zajmove moraće učiniti više u narednim mjesecima, što podrazumijeva uključivanje drugih ekonomija u svoje šeme olakšavanja isplat duga i uključivanjem privatnog sektora. Ali politička volja za poduzimanjem tih mjera možda izostane ako se zemlje odluče okrenuti prema sebi, umjesto da podupru globalnu ekonomiju.
Globalizacija je prvo unazađena dolaskom Trampove administracije 2016. godine, a situacija će se samo pogoršati kako se budu tražili krivci za trenutni haos. Čini se da otvorene granice olakšavaju širenje zaraze i da oslanjanje na izvozna tržišta loše utiče na domaću ekonomiju kada opada opseg globalne trgovine. Na mnogim tržištima u nastajanju došlo je do urušavanja tržišne vrijednosti njihove glavne robe, a građani zaposleni u inostranstvu su počeli manje da ulivaju kapital u svoje zemlje. Javno raspoloženje je važno za ekonomiju, a teško je zamisliti da će se stavovi prema putovanjima u inostranstvo ili obrazovanju u inostranstvu brzo vratiti na staro. Uopšte gledano, povjerenja, tog ključnog faktora za tržišne transakcije, trenutno manjka na međunarodnom nivou. Mnoge će granice biti teško preći, a sumnje u pouzdanost nekih stranih partnera će se povećati.
Još jedan razlog zašto globalna saradnja može propasti je taj što kreatori politika mogu pomiješati kratkoročni oporavak s trajnim oporavkom. Što više vremena bude trebalo da se svijet izvuče iz problema koji je stvorila ova pandemija, duže će mnogi ljudi biti nepotrebno bez posla i vjerovatnije je da će dugoročni izgledi za rast biti trajno umanjeni.
Ekonomske posljedice su direktne. Kako se budući prihodi budu smanjivali, teret duga postajaće sve teže. Društvene posljedice je teže predvidjeti. Tržišna ekonomija podrazumijeva pogodbu među svojim građanima; resursi će se iskoristiti na najučinkovitiji način kako bi se ekonomska situacija poboljšala što je više moguće. Kada se okolnosti promijene zbog tehnološkog napretka ili otvaranja međunarodnih trgovačkih ruta, resursi se mijenjaju, stvarajući pobjednike i gubitnike. Sve dok se „kolač“ brzo povećava, gubitnici se mogu utješiti činjenicom da apsolutna veličina njihovog komada još uvijek raste. Na primjer, realni rast BDP-a od 4% godišnje, što je norma među naprednim ekonomijama krajem prošlog vijeka, podrazumijeva udvostručenje proizvodnje u 18 godina. Ako je rast 1%, koliki je uglavnom bio tokom recesije 2008. i 2009. godine, vrijeme potrebno za udvostručenje proizvodnje povećava se na 72 godine. S obzirom na to da su trenutačni troškovi evidentni, a da su olakšice i koristi sve teže vidljive, možda je vrijeme da se počne preispitivati tržišna pogodba.
Istoričar Henri Adams jednom je napomenuo da se politika odnosi na sistemsku organizaciju mržnje. Birači koji su izgubili posao, dočekali da im se firme zatvore i iscrpili svoju ušteđevinu, bijesni su. Nema garancije da će trenutna politička klasa ovaj gnjev usmjeriti u produktivnom smjeru ili da će to uraditi naredni političari ako ovi trenutni izgube izbore. Nada populističkog nacionalizma često raste kada ekonomija popušta, tako da se skoro sigurno povećava nepovjerenje unutar globalne zajednice. U tom slučaju, multilateralizam ubrzano opada i može se stvoriti začarani krug daljnjim smanjivanjem budućih ekonomskih perspektiva. Upravo to se dogodilo između dva svjetska rata, kada je procvjetao nacionalizam i politika „beggar-thy neighbour“, gdje jedna država pokušava da popravi svoje ekonomsko stanje pomoću mjera koje obično štete drugim državama.
Za ove političke i društvene probleme ne postoji jednostavno i jednoobrazno rješenje. Međutim, jedan dobar način djelovanja je sprečavanje pogoršanja ekonomskih uslova koji su stvorili ove pritiske. Zvaničnici treba da nastave odlučno s fiskalnim i novčanim podsticajima, a iznad svega, ne smiju upasti u zamku i pomiješati privremeno poboljšanje sa trajnim oporavkom.
Autori: Karmen Rajnhart i Vinsent Rajnhart , Foreign Affairs Septembar/oktobar 2020.
Prevod i adaptacija: Aleksandra Vučenović
