Geopolitičko stanje koje definiše naše vrijeme je spora smrt američke hegemonije u korist sve snažnije Kine. Znaci pekinškog uspona su posvuda. Kineska prekomorska ulaganja obuhvataju cijeli svijet. Kineska mornarica patrolira glavnim morskim putevima, dok zemlja polako kolonizuje Južnokinesko more, a vlada se obrušava na razmirice i neslaganja unutar sopstvene zemlje dok propagira znatnu dozu nacionalizma.
Pekinška novostečena asertivnost na prvi pogled izgleda kao znak rastuće moći i ambicije, ali u stvarnosti, daleko je od toga. Postupci Kine odražavaju duboku zabrinutost među čelnicima zemlje, budući da se suočavaju s prvim trajnim ekonomskim usporavanjem u svojoj generaciji kojem se ne nazire kraj. Kineski ekonomski uslovi neprestano se pogoršavaju od finansijske krize 2008. godine. Stopa rasta zemlje smanjila se za polovinu i vjerovatno će se smanjivati i dalje u godinama koje predstoje, jer dugovi, strani protekcionizam, iscrpljivanje resursa i brzo starenje uzimaju svoj danak.
Zbog ekonomskih poteškoća, Kina će dugoročno postati manje konkurentan suparnik, ali istovremeno i veća prijetnja SAD-u danas. Kad god su rastuće sile u prošlosti pretrpjele takva usporavanja, postajale su represivnije u sopstvenoj zemlji i agresivnije u inostranstvu. Čini se da je Kina krenula upravo tim putem.
Upozorenja na opasnost
U martu 2007., u jeku višegodišnjeg ekonomskog procvata, tadašnji premijer Wen Jiabao održao je neobično tmurnu konferenciju za štampu. Kineski model rasta, upozorio je Wen, postao je „nestabilan, neuravnotežen, nekoordiniran i neodrživ”. Upozorenje je bilo opravdano; u narednim godinama, kineski BDP je pao sa 15 posto na 6 posto – najsporija stopa u 30 godina. Privreda Kine sada prolazi kroz najdugotrajnije usporavanje u post-maoističkoj eri.
Stopa rasta od šest posto još uvijek bi se mogla smatrati spektakularnom. Da uporedimo situaciju, uzmimo u obzir da je američka ekonomija zaglavljena u stopi od oko 2 posto. Međutim, mnogi ekonomisti smatraju da je stvarna stopa Kine otprilike polovina službene cifre. Štaviše, rast BDP-a ne znači nužno i veće bogatstvo. Ako neka država potroši milijarde dolara na infrastrukturne projekte, BDP će joj porasti, ali ako se ti projekti sastoje od mostova koji ne vode nigdje, bogatstvo zemlje će ostati nepromijenjeno ili čak opadati. Da bi akumulirala bogatstvo, zemlja mora povećati svoju produktivnost – mjera koja je u Kini zapravo opala tokom posljednje decenije. Praktično cjelokupni rast kineskog BDP-a rezultat je vladinog upumpavanja kapitala u ekonomiju. Ako oduzmemo vladine podsticajne troškove, tvrde neki ekonomisti, kineska ekonomija možda uopšte ne raste.
Znakove neproduktivnog rasta lako je uočiti. Kina je izgradila više od 50 tzv. gradova duhova – prostranih metropola praznih kancelarija, stanova, tržnih centara i aerodroma. U cijeloj zemlji, više od 20 posto domova je prazno. Prekomjerni kapaciteti u glavnim industrijama prevazilaze 30 posto: fabrike ne posluju i roba propada u skladištima. Ukupne gubitke od sveg ovog otpada teško je izračunati, ali kineska vlada procjenjuje da je samo između 2009. i 2014. potrošila najmanje 6 biliona dolara na „neučinkovito ulaganje“. Apsolutna vrijednost kineskog duga se udvostručila u posljednjih deset godina i trenutno prelazi 300 posto BDP-a. Nijedna velika država nikad u mirnodopskim vremenima nije tako brzo zapala u toliki dug.
Što je još gore, imovina koja je nekada pokretala kineski ekonomski uspon, brzo se pretvara u pasivu. Devedesetih i početkom 2000-ih, zemlja je uživala u sve većem pristupu stranim tržištima i tehnologiji. Kina je bila skoro pa sama sebi dovoljna za hranu, vodu i energetske resurse, a imala je i najveću demografsku dividendu u istoriji, sa osam odraslih radno sposobnih za svakog građanina starijeg od 65 godina. Sada Kina gubi pristup stranim tržištima i tehnologiji. Oskudijeva u vodi, a zemlja uvozi više hrane i energije nego bilo koja druga nacija, desetkujući svoje prirodne darove. Zahvaljujući politici jednog djeteta, Kina će uskoro doživjeti najgoru krizu starenja u istoriji, jer će tokom 3 decenije izgubiti 200 miliona radnika i mladih potrošača i dobiti 300 miliona starijih osoba. Svaka zemlja koja je nakupila dug, izgubila produktivnost ili čije je stanovništvo ostarilo u mjeri makar približnoj onoj u kojoj je to trenutno zapalo Kinu, izgubila je barem jednu deceniju u kojoj je ekonomski rast bio skoro ravan nuli. Kako će se Kina nositi s nadolazećim padom?
Ovo je već viđen scenario
Kad brzorastuće ekonomske sile zapadnu u lošu ekonomsku situaciju, oni se obično ne primire. Umjesto toga, postaju prgave i agresivne. Brz rast potaknuo je njihove ambicije, podigao očekivanja građana i zabrinuo rivale. Iznenada, stagnacija uništava te ambicije i očekivanja i pruža neprijateljima priliku da nasrnu na datu zemlju. U strahu od nemira, vođe se obračunavaju s unutrašnjim nemirima. Oni grozničavo traže načine kako da obnove stabilan rast i drže opoziciju unutar svoje zemlje unutarnju suprotnost i strane predatore pod kontrolom. Ekspanzija nudi tu šansu – priliku za traženjem novih izvora bogatstva, okupljanje nacije oko vladajućeg režima i odvraćanje od suparničkih sila.
Istorijskih presedana ima mnogo. Tokom posljednjih 150 godina, desetak velikih sila doživjelo je brz ekonomski rast, praćen dugim usporavanjima. Niko nije mirno prihvatio novu normalu. Rast SAD-a naglo je opao krajem 19. vijeka, a Washington je reagovao nasilnim suzbijanjem štrajkova svojih sopstvenih radnika, dok je masovno ulagao i izvozio robu u Južnu Ameriku i Istočnu Aziju, pripojio tamošnju teritoriju i izgradio gigantsku mornaricu kako bi zaštitio svoju daleku imovinu. I Rusija se suočila s usporavanjem krajem 19. vijeka. Car je odgovorio učvršćivanjem svoje vlasti, izgradnjom Transsibirske željeznice i okupiranjem dijelova Koreje i Mandžurije. Japan i Njemačka pretrpjele su ekonomsku krizu tokom međuratnih godina; obje zemlje su se okrenule autoritarnosti i razjarenom djelovanju kako bi iskoristile resurse i razbile strane rivale. Francuska je doživjela poslijeratni procvat koji je zavladao sedamdesetih; francuska vlada je tada pokušala ponovno uspostaviti ekonomsku sferu uticaja u Africi, raspoređujući 14 000 vojnika u svojim bivšim kolonijama i poduzimajući desetak vojnih intervencija na tamošnjoj teritoriji tokom sljedeće dvije decenije. Tek nedavno, odnosno, 2009. godine, svjetske cijene nafte su se srušile, što je navelo stagnirajuću Rusiju da izvrši pritisak na susjedne zemlje kako bi se pridružile regionalnom trgovinskom bloku. Nekoliko godina kasnije, ta prisilna kampanja podstakla je ukrajinsku majdansku revoluciju i rusku aneksiju Krima.
Pitanje, dakle, nije hoće li se rastuća sila u krizi proširiti u inostransvo, već koji oblik će ta ekspanzija poprimiti. Odgovor dijelom zavisi od strukture globalne ekonomije. Koliko su otvorena strana tržišta? Koliko su sigurni međunarodni trgovački putevi? Ako okolnosti to dopuštaju, velika sila čiji ekonomski rast opada mogla bi uspjeti da obnovi svoju ekonomiju mirnom trgovinom i ulaganjima, kao što je to pokušao uraditi Japan nakon što se njegovo poslijeratno ekonomsko čudo privelo kraju sedamdesetih. Ako je taj put ipak zatvoren, dotična zemlja će možda morati da se probije na strana tržišta ili da osigura kritične resurse silom – kao što je to činio Japan tridesetih godina prošlog vijeka. Globalna ekonomija danas je otvorenija nego u prethodnim epohama, ali globalni porast protekcionizma i trgovinski rat sa SAD-om sve više prijeti kineskom pristupu stranim tržištima i resursima. Kineski lideri s dobrim razlogom strahuju da je doba hiperglobalizacije, koje je omogućilo uspon njihove zemlje, okončano.
Struktura domaće ekonomije zemlje dodatno će odrediti način na koji će se reagovati na usporavanje. Kineska vlada posjeduje mnoge vodeće firme u zemlji, a te firme značajno utiču na državu. Iz tog razloga, vlada će uložiti velike napore kako bi zaštitila firme od strane konkurencije i pomogla im u osvajanju prekomorskih tržišta kada im se domaći profit presuši. Ekonomija kojom upravlja država, kao što je slučaj u Kini, vjerojatno se neće liberalizovati tokom usporavanja. To bi zahtijevalo ukidanje subvencija i zaštite državnih preduzeća, reforme koje bi mogle izazvati porast bankrota, nezaposlenosti i narodnog nezadovoljstva. Liberalizacija bi takođe mogla poremetiti ključne kapitalističke mreže od kojih zavisi opstanak režima. Umjesto toga, režimi poput Kine obično pribjegavaju merkantilističkoj ekspanziji, koristeći novac i radnu snagu za iscrtavanje ekskluzivnih ekonomskih zona u inostranstvu i usmjeravanje narodnog bijesa prema stranim neprijateljima. Najagresivniji zagovornici ekspanzije obično su autoritarne kapitalističke države, a Kina je najbolji primjer.
Predstojeći problem
Nedavno ponašanje Kine odgovor je tipična reakcija na ekonomsku nesigurnost. Još devedesetih godina i početkom ovog vijeka, kada je ekonomija zemlje procvala, Kina je popustila po pitanju političke kontrole i najavila svijetu svoj „miran uspon“, koji će se odvijati pomoću ekonomske integracije i prijateljskih diplomatskih odnosa. Uporedimo situaciju danas; protesti radnika su u porastu, elite su masovno iznijele svoj novac i izvele djecu iz zemlje, a vlada je zabranila izvještavanje o negativnim ekonomskim vijestima. Predsjednik Xi Jinping održao je više internih govora upozorivši članove stranke na potencijalni kolaps u sovjetskom stilu. U prošloj deceniji, vlada je udvostručila troškove na unutrašnju sigurnost, stvarajući najnaprednije propagande, cenzure i nadzorne sisteme u istoriji. Uhapšeno je milion Ujgura i vlast se koncentrisala u rukama doživotnog diktatora. Državna propaganda za neuspjehe, poput kolapsa na berzi 2015. i protesta u Hong Kongu 2019, krivi zapadnjačko miješanje. To nisu radnje koje poduzima samouvjerena supersila.
Kina se okrenula usmjeravanju svoje moći ka inostranstvu tokom ovog burnog perioda – utrostručujući direktne strane investicije i povećavajući zajmove u inostranstvu u ambicioznom pokušaju osiguranja tržišta i resursa za kineske firme. Peking je, takođe, demostrirao svoju vojnu silu, lansirajući više ratnih brodova u protekloj deceniji u odnosu na cijelu britansku mornaricu i preplavio glavne morske puteve u Aziji stotinama državnih brodova i aviona. Izgradio je vojne ispostave širom Južnog kineskog mora i često pribjegava sankcijama, zabijanju u protivničke brodove i vazdušnim presretanjima u teritorijalnim sporovima sa susjedima.
Ako kineski ekonomski rast nastavi da se usporava narednim godinama, za šta su velike šanse, kineska vlada će vjerovatno udvostručiti represiju i agresiju iz prethodne decenije. Kad se čelnici zemlje ne mogu pouzdati u brzi rast kako bi ojačali svoj domaći legitimitet i međunarodni uticaj, oni će biti sve više željeti da suzbiju razmirice, uglade svoje nacionalne akreditive i ojačaju ekonomiju na bilo koji način. Štaviše, moćne interesne grupe – ponajviše državna preduzeća i vojska i sigurnosne službe – uveliko su se zainteresovale za održavanje trenutne strategije Kine, koja novac usmjerava u njihove blagajne. Posljedica toga je činjenica da će se vlada teško izvući iz stranih zavrzlama čak i ako to bude htjela.
Washingtonovo nastojanje da održi uravnoteženost
Opasnost po SAD i njihove saveznike je jasna. Intenzivna špijunaža, protekcionizam, podijeljena mišljenja na internetu, pomorski sukobi na Istočnom i Južnom kineskom moru i rat oko Tajvana predstavljaju samo očitiji dio opasnosti koju će očajna i plamteća Kina predstavljati. Američki državni aparat moraće obuzdati te rizike, a da Kina pritom ne krene u neki oblik napada. U tom cilju, Washington će morati obeshrabriti kinesku agresiju, ublažiti kinesku nesigurnost i zaštititi SAD od povratnog udara ako ne uspije u tome, a neizbježne tenzije će znatno otežati situaciju.
Neke bi inicijative mogle pomoći da se uspostavi pravilan balans. Umjesto da obeshrabri kineski ekspanzionizam slanjem provokativnih, ali ranjivih naoružanih mornarica duž kineske obale, Washington bi, na primjer, na savezničkim obalama, mogao razmjestiti mobilne protivbrodske lansere i rakete zemlja-vazduh. Ako bi se Sjedinjene Države pridružile tzv. Sveobuhvatnom i progresivnom sporazumu za trans-pacifičko partnerstvo – i pozvale i Kinu da im se pridruži – Peking bi imao motiv i sredstva da manje ometa trgovinu bez trgovinskog rata u stilu 1930-ih. Kina bi mogla odbiti ponudu, ali tada bi sporazum barem naveo svoje potpisnice da budu predanije slobodnom protoku robe, novca i podataka. Time bi se ograničilo širenje kineske merkantilističke i digitalne autoritarne politike. Sjedinjene Države mogle bi doprinijeti ovom većim ulaganjem u naučna istraživanja i istrage određenih kineskih kompanija i investitora, tako da mogu održati tehnološku superiornost bez zabrane kineskih investicija i imigracije u Sjedinjene Države. Ovi potezi ne bi uklonili korijenske uzroke američko-kineskog rivalstva, ali bi zaštitili američke interese i izbjeglo bi se započinjanje hladnog rata ili oružanog sukoba.
Možda će za nekoliko decenija kineska snaga postepeno opadati. Sada je, međutim, trenutak maksimalne opasnosti, jer je Kina preslaba da bi se osjećala sigurno ili zadovoljno svojim mjestom u svjetskom poretku, ali dovoljno jakom da ga uništi. Kako se kinesko ekonomsko čudo bliži kraju, a kineski san, koji je predsjednik Xi toliko reklamirao, nestaje, SAD mora suzbijati kineske ispade pažljivo primjenjujući tehnike obeshrabrivanja, uvjeravanja i ograničenja štete. U poređenju s pripremama za propadanje cijelog društva zbog rastuće supersile, ova misija može se činiti neinspirativnom. Ali tako bi bilo pametnije – i na kraju efikasnije.
Prevod i adaptacija: Aleksandra Vučenović
