Nije samo pitanje šta muškarci pišu ženama na društvenim mrežama, već i šta žene pišu drugim ženama. Seksualizirajući komentari, procjenjivanje tijela, komentarisanje grudi, nogu, kilograma, odjeće ili „izazovnosti“ fotografije postali su toliko uobičajeni da ih često više ni ne prepoznajemo kao problem. Žensko tijelo postaje javni prostor za procjenu muškarci ga seksualiziraju, žene ga međusobno upoređuju, ocjenjuju i komentarišu, dok društvene mreže dodatno brišu granicu između privatnosti i javnosti.
Piše: Melani Isović; Foto: Pixabay
„Sama je objavila fotografiju, šta onda hoće?“ jedna je od najčešćih rečenica kojima se opravdavaju seksualizirajući i uvredljivi komentari upućeni ženama na društvenim mrežama. Kao da objavljivanje fotografije automatski znači pristanak na tuđe procjene tijela, seksualne aluzije i komentare o tome šta bi neko s tom ženom „radio“. Ali seksualizacija ne dolazi uvijek samo kroz otvoreno seksualne komentare. Žene često druge žene komentarišu i kroz moralizovanje i procjenjivanje njihovog izgleda: „U tim godinama se tako ne oblači“, „Majka si, zar te nije sramota?“, „Previše pokazuješ“, „Šta će ti takva fotografija?“, „Nije ti ovo primjereno za tvoje godine“. Iza takvih komentara često stoji ista poruka da žensko tijelo nije u potpunosti njeno, već nešto što društvo ima pravo da procjenjuje, kontroliše i određuje kako bi trebalo da izgleda.
Javno objavljena fotografija nije javna dozvola za seksualno komentarisanje. Žena može odlučiti šta će pokazati, ali ne može kontrolisati ko će njenu objavu pretvoriti u prostor za seksualizaciju.
Društvene mreže jesu javni prostor, ali žensko tijelo time ne postaje javno vlasništvo. Problem nije u tome što neko. Zato pitanje nije samo ko seksualizira žene, nego i kako smo naučili da je žensko tijelo nešto o čemu svi imamo pravo da govorimo. I zašto se od žene često očekuje da takav komentar prihvati kao kompliment, umjesto da ima pravo reći: „Ne želim da me tako posmatraš i komentarišeš.“
Željka Umičević iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka navodi da komentari o izgledu žena na društvenim mrežama postoje jer se žensko tijelo i dalje posmatra kao nešto o čemu drugi imaju pravo da sude, komentarišu i procjenjuju.
“U pozadini toga i industrija ljepote koja godinama zarađuje na poruci da žena nikada nije dovoljno lijepa, dovoljno mlada, dovoljno mršava ili dovoljno njegovana, u suštini da žena nikada nije dovoljna! Pogledajte samo količinu reklama koje se bave popravljanjem “nedostataka” na ženskim tijelima i suptilnim ukazivanjem na to šta je za ženu prihvatljivo. Stalno nam se prodaju novi standardi “prave žene” koje gotovo niko ne može ispuniti, a društvene mreže su samo prostor na kojem se sve to danas odvija mnogo brže i mnogo glasnije”, govori Umičević.
Postoji jasna razlika između komentara i seksualnog uznemiravanja. Objavljivanje fotografije na društvenim mrežama nije poziv na seksualne komentare niti znači da je osoba pristala da njeno tijelo bude predmet tuđe seksualne procjene.
“Komentar postaje problematičan onda kada sama žena ocijeni da je neki komentar za nju neželjen, ponižavajući, nametljiv, prijeteći, agresivan, odnosno kada prelazi granicu njenog pristanka i dostojanstvai to posebno kada se ponavlja uprkos tome što je jasno stavljeno do znanja da nije poželjno. A kada se takvo ponašanje ponavlja, kada se osobe udruže protiv jedne žene, kada dolaze prijetnje, ucjene, praćenje ili objavljivanje intimnih sadržaja bez pristanka, govorimo o ozbiljnim oblicima online nasilja”, pojašnjava Umičević.
Komentarisanje ženskog tijela nije uvijek samo pitanje izgleda. Ono može postati način disciplinovanja žena i podsjećanja na to kako bi trebalo da izgledaju, ponašaju se i predstavljaju u javnosti.
Nepoželjne etikete.
“Procjenjivanje ženskog tijela i izgleda oduvijek služi kao moćan mehanizam dvostrukih društvenih standarda i kontrole. Kada žena pokaže svoje tijelo na način koji sama izabere, a koji nije u skaldu sa zvaničnim moralom i tradicionalnim muškim mjerilima, onda dobija nepoželjne etikete”, objašnjava Umičević.
Oduzimanje kredibiliteta.
“A onda opet s druge strane, ako žena ima stav, ekspertizu, uspjeh, ako je glasna I snažna, komentarisanje njenog tijela je najbrži način da joj se oduzme kredibilitet i da se ona, umjesto kao ravnopravna sagovornica, objektivizira I seksualizuje. Tako da komentarusanje žesnkog tijela I izgleda na društvenim mrežama nije “samo komentar” nego jedan od najjednostavnijih načina da se žena svede na izgled i da se njena vrijednost ponovo mjeri tijelom, umjesto onim što žena jeste, šta žena govori i radi”, pojašnjava Umičević.
Osobe često, kada komentarišu žene na društvenim mrežama, kažu: „Sama je objavila fotografiju, sama je to tražila.“ Kao da objavljivanje fotografije znači da je žena pristala da bude seksualno procjenjivana, komentarisana ili dostupna tuđim fantazijama.
“Žena može pokazati svoje tijelo zato što to želi, koliko želi, kome želi i kada želi. Ne mora za to imati nikakvo dodatno opravdanje jer nikome ne duguje objašnjenje za vlastito tijelo. Žesnko tijelo nije javna svojina, ma koliko patrijarhat insistrira na tome, i bilo kakva fotografija ženskog tijela, nikome ne daje pravo da joj se obraća kako želi. . I ta njena odluka nikome ne daje pravo da joj zbog toga upućuje neumjesne, vulgarne ili seksualne poruke i komentare, ni uživo, ni online”, ističe Umičević.
Dalje navodi da su žene toliko dugo slušale da će, ako pokažu tijelo, same isprovocirati i same biti krive za ono što će im se eventualno desiti, da je i dalje česta reakcija društva da za sve okrivi ženu.
“I dan-danas imamo komentare na mrežama da je sama kriva (!!!) a zašto se prvo ne zapitamo šta je to u glavi one osobe koja misli da samo zbog objavljene fotografije ima pravo da pređe tuđu granicu i šalje seksualne poruke ili daje neprijmjerene komentare? Umjesto da pitamo zašto je ona objavila takvu fotografiju, zapitajmo se zašto druga osoba smatra da ima pravo da neprimjereno I bez zadrške komentraiše”, navodi Umičević.
Aleksandra Petrić iz Udruženih žena pojašnjava da sloboda izražavanja omogućava da možemo reći šta mislimo, čak i kada se neka druga osoba ne slaže sa našim mišljenjem. Međutim, sloboda izražavanja ne znači da imamo dozvolu da uznemiravamo i proganjamo druge osobe.
Legitimno je mišljenje ukoliko ti, na primjer, neko napiše da se ne slaže sa tvojim političkim stavom. Ali ako nakon toga počneš dobijati desetine poruka koje sadrže različite uvrede na osnovu fizičkog izgleda, godina, pozive na seksualno nasilje i slično – to više nije diskusija niti sloboda izražavanja, već uznemiravanje i pozivi na nasilje. U ovom kontekstu je važno posmatrati obrazac ponašanja, a ne samo jednu poruku. Jedan vulgaran komentar može biti nepristojan, ali desetine prijetećih poruka, praćenje objava, lažni profili i prijetnje zajedno čine sasvim drugačiju situaciju.”, naglašava Petrić.
Kao društvo smo kroz dug period normalizovali obrasce u kojima žene dominantno posmatramo kroz izgled, a tek onda kroz ono što jesu i govore. Društvene mreže taj obrazac samo dodatno pojačavaju – žensko tijelo postaje predmet javnog pogleda, procjene i seksualizacije, a komentari o njemu predstavljaju se kao nešto sasvim normalno.
“Ukoliko žena objavi nešto o svom poslu, politici ili nekoj društvenoj temi, brzo se pojavi komentar: „Pogledaj je na šta liči?“, „Mogla bi malo i smršati“ ili nešto mnogo direktnije. Zanimljivo je koliko često komentar uopšte nema veze sa onim što je žena napisala. Ako žena govori o politici, vrlo često komentarišemo njenu frizuru, tijelo, odjeću ili seksualnost. Naravno, da nije svaki komentar o izgledu nasilje. Problem nastaje kada se komentarisanje pretvori u seksualiziranje, ponižavanje, ismijavanje ili kontinuirano neželjeno komentarisanje.”, pojašnjava Petrić.
Anonimnost kao prostor za prelazak granica
Anonimnost društvenih mreža često ljudima daje osjećaj da mogu biti seksualno agresivniji nego što bi bili uživo. Skriveni iza ekrana i korisničkog imena, lakše prelaze granice i pišu ono što vjerovatno ne bi izgovorili osobi u lice.
“Kada osoba sjedi iza anonimnog ili lažnog profila, mnogo je lakše napisati nešto što vjerovatno nikada ne bi rekla drugome direktno u lice. Teško je zamisliti da neko priđe ženi na ulici i kaže joj ono što joj svakodnevno napiše na društvenim mrežama. Mislim da nije problem samo u anonimnosti, već i u osjećaju “zaštićenosti” da ti se neće ništa dogoditi ukoliko uznemiravaš ženu u virtuelnom svijetu, jer to nije “stvarno”, nema posljedica.
Kada komentar prelazi granicu zakona?
Advokatica Jovana Kisin Zagajac govori da nije svaki seksistički komentar automatski krivično djelo. Međutim, granica dopuštenog govora prelazi se kada je ponašanje usmjereno prema određenoj ili jasno prepoznatljivoj ženi, seksualne je prirode, neželjeno je i po svojoj namjeri ili učinku povređuje njeno dostojanstvo, izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
“Upravo tako seksualno uznemiravanje definiše član 5. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH. Taj zakon zabranjuje i rodno zasnovano nasilje kojim se nanosi ili može nanijeti psihička ili seksualna šteta, uključujući prijetnje takvim postupanjem. Član 29. predviđa i krivičnu odgovornost kada se uznemiravanjem ili seksualnim uznemiravanjem ugroze mir, duševno zdravlje ili tjelesni integritet žene”. Pojašnjava Kisin Zagajac.
Nije važan samo komentar, već i njegov kontekst i posljedice ali sa druge strane jedan posebno težak komentar može biti dovoljan da pređe granicu.
“Pri procjeni se ne posmatra samo jedna riječ izdvojena iz konteksta. Važni su sadržaj komentara, njegova seksualna eksplicitnost, da li uključuje opisivanje ili najavljivanje seksualnih radnji, učestalost i trajanje, broj osoba koje se uključuju, javnost objave, odnos moći između autora i žene, raniji kontakti, objavljivanje njenih fotografija ili ličnih podataka, kao i to da li je ponašanje kod nje izazvalo strah, osjećaj nesigurnosti ili potrebu da mijenja svakodnevne navike. Jedan naročito težak komentar može biti dovoljan; ponavljanje nije uslov za svaki oblik seksualnog uznemiravanja, iako je veoma značajno za dokazivanje proganjanja” ističe Kisin Zgajac.
Posebno je važno razlikovati kritiku od seksualizovanog napada.
“Žena koja je političarka, novinarka, aktivistkinja ili druga javna osoba dužna je trpjeti širu kritiku svog rada. Nije, međutim, dužna trpjeti komentare o tome s kim bi trebalo da ima seksualni odnos, prijedloge silovanja, opisivanje njenog tijela, seksualne fantazije, prijetnje ili uvrede koje nemaju nikakvu vezu sa temom od javnog interesa. Takav govor ne doprinosi javnoj raspravi, nego služi disciplinovanju, poniženju i istiskivanju žene iz javnog prostora” govori Kisin Zagajac.
U Republici Srpskoj sada postoji vrlo konkretna krivičnopravna zaštita.
“Član 170. Krivičnog zakonika propisuje krivično djelo polnog uznemiravanja, a kada je ono učinjeno putem kompjuterske mreže ili drugog vida komunikacije, propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine. Zakon obuhvata verbalno i neverbalno neželjeno ponašanje polne prirode koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. U Federaciji BiH od 2025. godine postoji veoma sličan oblik krivičnog djela, pri čemu je izvršenje putem informaciono-komunikacijskih tehnologija takođe teži oblik”
Dodaje da, u zavisnosti od sadržaja i kontinuiteta ponašanja, mogu postojati i druga krivična djela.
“Ozbiljna prijetnja napadom na život, tijelo, slobodu ili sigurnost može predstavljati ugrožavanje sigurnosti; uporni neželjeni kontakti, praćenje profila, javljanje sa novih naloga, kontaktiranje porodice ili poslodavca i izazivanje straha ili promjene životnih navika mogu predstavljati proganjanje; javno pozivanje na nasilje ili mržnju prema ženama zbog pola može predstavljati javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje; objavljivanje ili izrada seksualno eksplicitnih fotografija i snimaka, uključujući preinačene i „deepfake“ sadržaje, može predstavljati posebno krivično djelo; a ako se iznose neistinite činjenične tvrdnje koje štete časti i ugledu, može postojati kleveta. Sama prostačka uvreda ili vrijednosni sud, međutim, nisu automatski kleveta”, navodi Kisin Zagajac.
Žena može zahtjevati identifikaciju anonimnog autora.
“Žena može podnijeti prijavu policiji ili nadležnom tužilaštvu, zahtijevati identifikaciju autora anonimnog profila i hitno čuvanje podataka o nalogu. Ako je učinilac sadašnji ili bivši partner ili član porodice, mogu se aktivirati i mehanizmi zaštite od nasilja u porodici. Paralelno se može zahtijevati uklanjanje sadržaja od društvene mreže, administratora stranice ili medija, blokiranje naloga i sprečavanje daljeg kontakta.”pojašnjava Kisin Zagajac.
Žene imaju pravo na zaštitu i naknadu štete zbog seksualnog uznemiravanja
“Na građanskopravnom planu moguće je tražiti utvrđenje diskriminacije ili seksualnog uznemiravanja, zabranu ponavljanja ponašanja, uklanjanje posljedica, objavljivanje presude i naknadu nematerijalne štete zbog povrede dostojanstva, časti, ugleda, privatnosti i duševnog zdravlja. Kod postupaka zaštite od diskriminacije postoji olakšano pravilo dokazivanja: žena mora učiniti vjerovatnim da je bila izložena ponašanju povezanom sa njenim polom, nakon čega teret dokazivanja prelazi na suprotnu stranu. Moguće je obratiti se i Ombudsmanu za ljudska prava BiH, Gender centru, poslodavcu, školi ili drugoj instituciji u kojoj se uznemiravanje pojavilo” pojašnjava Kisin Zagajac.
Dokazivanje jeste teško, ali nije nemoguće.
“Najveći problemi u praksi su anonimni i lažni profili, brzo brisanje komentara, podaci koji se nalaze kod platformi izvan BiH i sporo postupanje institucija. Dodatni problem je što se svaki komentar često posmatra izolovano i banalizuje kao „svađa na internetu“, iako tek cijela hronologija pokazuje obrazac progona i ponižavanja” naglašava Kisin Zagajac.
Screenshot nije beznačajan, sačuvati poruke, komentare i profile.
“Zato je važno odmah sačuvati snimke cijelog ekrana na kojima se vide sadržaj, naziv profila, datum, vrijeme i internet-adresa; direktne linkove, profil autora i sve komentare u nizu; privatne poruke, glasovne poruke, fotografije i obavještenja platforme; podatke o svjedocima i osobama kojima se žena odmah povjerila; hronologiju svih kontakata, uključujući nove profile otvorene poslije blokiranja; te eventualnu medicinsku dokumentaciju i dokaze o promjenama u radu i svakodnevnom životu”, ističe Kisin Zagajac.
Digitalni prostor nije izvan zakona. Ono što je nedozvoljeno uživo, ne postaje dozvoljeno samo zato što je napisano na internetu.
“Medicinska dokumentacija može biti važna za dokazivanje posljedica i visine štete, ali žena ne mora pretrpjeti psihijatrijsko oboljenje niti napustiti društvene mreže da bi uživala pravnu zaštitu. Suština je da se digitalni prostor ne može tretirati kao prostor izvan zakona: ono što bi predstavljalo seksualno uznemiravanje, prijetnju ili proganjanje izgovoreno neposredno ne postaje dopušteno samo zato što je napisano iza ekrana”
Psihološkinja Vanja Sovilj ističe da neprimjereni komentari mogu imati posljedice koje mogu biti mnogo veće nego što se na prvi pogled čini, posebno kada se takvi komentari ponavljaju.
“Jedan komentar sam po sebi možda neće značajno uticati na sliku o sebi, ali kontinuirano izlaganje procjenjivanju može dovesti do toga da žena počne svoju vrijednost posmatrati kroz to kako izgleda i kako je drugi doživljavaju. Može se javiti nesigurnost, pojačana samokritičnost, osjećaj da stalno mora biti „dovoljno lijepa“, kao i veća potreba za potvrdom drugih. Posebno je problematično kada se djevojčicama i mladim ženama takve poruke šalju u periodu kada tek formiraju sliku o sebi”, naglašava Sovilj.
Seksualizacija ostavlja posljedice
“Kada je žena često izložena tome da je njeno tijelo predmet komentarisanja, ona može početi da ga posmatra „spolja“, odnosno kroz pretpostavljeni pogled drugih ljudi. Umjesto da tijelo doživljava prvenstveno kao dio sebe koji joj omogućava da živi, kreće se, osjeća i funkcioniše, počinje da ga posmatra kao nešto što treba stalno procjenjivati i popravljati. U psihologiji govorimo o procesu koji može biti povezan sa samobjektivizacijom – osoba usvaja pogled spolja i počinje samu sebe da procjenjuje na način na koji pretpostavlja da je drugi procjenjuju. To dugoročno može negativno uticati na zadovoljstvo vlastitim tijelom i opštu sliku o sebi”, pojašnjava Sovilj.
Posebno je važno razlikovati kompliment od komentarisanja nečijeg tijela, naročito kada je riječ o neželjenim seksualizirajućim komentarima.
“Kompliment treba da bude nešto što drugoj osobi daje prijatan osjećaj, dok seksualizovan komentar često služi više osobi koja ga izgovara nego osobi kojoj je upućen. Kada takvi komentari postanu svakodnevni i normalizovani, oni ne ostaju samo na nivou „šale“ – mogu postati dio načina na koji žena uči da procjenjuje samu sebe. Zato je važno da kao društvo ne pitamo samo „Da li je neko to mislio kao kompliment?“, već i „Kakvu poruku taj komentar šalje i kakav prostor ostavlja osobi koja ga prima?“”, ističe Sovilj.
Žena nije javna imovina zato što je objavila fotografiju, niti je njeno tijelo otvoren poziv za tuđe seksualne fantazije, aluzije, procjene ili komentare. Ako mislite da možete napisati šta god želite samo zato što ste iza ekrana, problem nije u fotografiji koju je žena objavila.Možemo imati mišljenje o nečijem izgledu, ali nemamo pravo drugu osobu svoditi na tijelo i očekivati da to šutke prihvati. Internet možda daje osjećaj anonimnosti, ali ne briše odgovornost. I možda je prije svakog komentara dovoljno postaviti jednostavno pitanje: da li bismo to isto rekli toj osobi da stoji ispred nas? Ako ne biste onda vrlo vjerovatno nije bio komentar, nego kukavičluk iza ekrana.
