Banjalučki književnik Fedor Marjanović pripada generaciji mladih autora koji svojim stvaralaštvom pomjeraju granice savremene književne scene. Sebe duhovito opisuje kao „kolekcionara beskorisnih diploma“, iako iza te rečenice stoji izuzetno posvećen akademski put.
Piše: Melani Isović; naslovna fotografija Borislav Brezo, Imperativ
U Banjoj Luci diplomirao je na Odsjeku za srpski jezik i književnost, a potom završio dva master studija iz oblasti književnosti u Novom Sadu i Banjoj Luci. Trenutno je doktorand na studijama književnosti u Novom Sadu.
Fedor Marjanović stvara u društvu koje često ne pruža dovoljno prostora umjetnosti, posebno mladim književnim autorima koji pokušavaju pronaći svoj put. Ipak, kroz svoje knjige on se suprotstavlja ograničenjima vremena u kojem živi, stvarajući likove koji nisu samo književne figure, već odrazi naših unutrašnjih borbi, svakodnevnih dilema, strahova i društvenih okolnosti koje oblikuju ljudske živote.
Njegova književnost istražuje granice između ljudskog i neljudskog, stvarnog i nestvarnog, postavljajući pitanja o tome šta nas čini ljudima i koliko sredina u kojoj odrastamo utiče na naše izbore, identitet i pogled na svijet. Povod za ovaj razgovor bila je njegova treća knjiga „O ljudima i čudovištima“, u kojoj kroz slojevite likove i neobične pripovjedne svjetove nastavlja da promišlja o čovjeku i njegovoj prirodi.
Naslov “O ljudima i čudovištima” odmah izaziva znatiželju. Ko su zapravo čudovišta u ovoj knjizi mitska bića ili ljudi koje svakodnevno srećemo?
I jedno i drugo. Uprkos ustaljenom mišljenju, mit nije lažna priča, on je dio naše svakodnevice i način na koji percepiramo svijet oko sebe. To je doživljaj života prikazan kroz simbolične slike. Mit nam je zapravo mnogo bliži nego što mislimo. Već je Džojs pokazao da se kroz jedan dan jednog običnog čovjeka može rekonstruisati Odisejevo putešestvije. U mom slučaju, mitska čudovišta dobijaju lice svakodnevne osobe, ali zadržavaju svoju mistiku koja je svojstvena književnosti. To mogu biti doslovna čudovišta, mogu biti žrtve koje je društvo stigmatizovalo kao čudovišta, a može biti i samo društvo, odnosno sistem u kojem se gubi individualnost.
Kada biste morali jednom rečenicom opisati “O ljudima i čudovištima”, kako bi ona glasila?
Ovo je teško pitanje, zato što podrazumijeva da se jedna knjiga opiše jednom rečenicom. To bi zapravo bio dobar zadatak za copywriter-a i meni bi vjerovatno bilo lakše da kao čitalac na taj način opišem neku drugu knjigu. Kad je u pitanju sopstvena knjiga, to je malo teže. Kada su Tolstoja pitali da objasni šta je htio reći jednim svojim djelom, on je odvratio da bi onda morao opet to djelo da napiše. Svakako mislim da je nezahvalno da autor na takav način definiše svoje knjige, jer time sa jedne strane ograničava područje čitalačkog doživljaja i tumačenja. Mnogo bih više volio kada bi neko od čitalaca dao odgovor na ovo pitanje, odnosno da svako od njih (koliko mnogo ili malo da ih ima) kaže koja je rečenica koja opisuje ovu knjigu, ali da sve te rečenice budu njihovi pojedinačni i jedinstveni doživljaji knjige. Svako treba sam da dođe do te rečenice, a ako ona postoji, to znači da je djelo uspjelo.
Vaši likovi često nose unutrašnje sukobe i nalaze se na granici stvarnog i nestvarnog. Zašto vas privlače upravo takvi junaci?
To su uglavnom ljudi sa margine, samotnjaci i neshvaćeni ljudi. Nedavno sam shvatio da u mojim pričama ima mnogo samoće. One prate jednu osobu otuđenu od svijeta. To je u neku ruku i logično, jer književnost je proizašla iz samoće. Koliko god pomoći imao prijatelja i urednika, glavni dio književnikovog djela nastaje u njegovoj sobi dok sam stvara svoj tekst. Sa druge strane, mislim da se istina uvijek nalazi na margini, ne u centru i da nam pozicija otuđenosti i odbačenosti pruža uvide koji su nam nedostupni u gužvi, kad smo okruženi masom. To nije univerzalna istina niti pretenduje da bude jednaka za svakog, u čemu je njena ljepota, jer margina se sastoji od beskraja tačaka, a centar samo od jedne.
Da li su “čudovišta” u Vašoj knjizi metafora za strahove, nasilje, usamljenost ili nešto sasvim drugo?
Za sve od navedenog. U pripovijeci “Kerber” u pitanju je pas čuvar zatvora. U pripovijeci “Meduza” to je trudna djevojka koju je majka zbog sramote zatvorila u podrum. U pripovijeci “Glupan” čudovište je mladi političar romantic koji misleći da je stvorio idealan društveni system dok stvara totalitarnu vladavinu koja uništava njegovu zemlju. Tu se čudovišnost prenosi na sistem, ali i same stanovnike koji ga prihvataju, pa čak i na one koji se bune protiv njega. U pripovijeci “Kartofil” čudovište je na neki način sama istorija. Ako gledamo tvorbeno, riječ čudovište je nastalo od riječi “čudo”, dakle nešto što nam je strano, čudno, što ne doživljavamo ljudskim. Čudovište je u tom smislu suprotno od čovjeka. Ipak, čudovišnost je u ljudskoj prirodi. Dovoljno je samo da pogledamo vijesti, ne treba nam veći dokaz. U svojoj knjizi pokušavam da preispitam granicu između jednog i drugog, koliko su čudovišta različita od ljudi, a koliko su zapravo isti.
Mladi ste autor, ali iza vas su već tri knjige. Da li osjećate pritisak očekivanja ili vam to predstavlja dodatnu motivaciju?
Prije svega, hvala na ovom “mladi autor”. Mnogi ovaj epitet doživljavaju kao uvredu, ali ja se nadam da ću do kraja biti mladi autor, a planiram dugo da živim. Pritisak sa jedne strane postoji, ali u mom slučaju je više unutrašnji. Ja nisam veoma popularan niti tiražan autor, čiju narednu knjigu očekuje mnoštvo. Ja sam autor na početku svog stvaranja, čije djelo poznaje određena niša ljudi. Od te niše sam za sada dobio pozitivne komentare, i to mi je drago. Lično smatram da je ova knjiga dosta zrelija od moje prethodne dvije, što ne znači da je savršena i da nema prostora za napredak. U tom pogledu, pritisak koji osjećam ne proizilazi od očekivanja drugih, već od sopstvenih očekivanja. To je možda u neku ruku i teže, ali je istovremeno i motivacija, jer samog sebe tjeram da budem bolji, da više posvetim pažnju jeziku, da bolje upoznajem svoju junake, da tražim jezičke finesse kojima bih opisao suptilne varijante njihovih osjećanja i doživljaja.
Koliko je odrastanje i život u Banjoj Luci uticalo na vaš književni senzibilitet?
Uticalo je kao što svaka sredina utiče na osobu, ne vezano da li je u pitanju pisanje ili nešto drugo. U mom slučaju mislim da ta pozicija grada koji je istovremeno i veliki i mali grad bila osnovna za moje stvaranje. U odnosu na gradove u okolini Banjaluka je velika, ali kada malo provirimo iz najuže sredine, ona djeluje kao kasabica. Ona je istovremeno i centar i margina. Istovremeno imaš dovoljno prostora da živiš onako kako želiš, ali istovremeno možeš biti stigmatizovan zbog toga. U borbi ovih centripetalnih i centrifugalnih sila može se izroditi dobar materija za književno stvaranje, iako to ne mora biti dobro po samog autora. Trenutno imamo mnogo raznovrsnih i sjajnih banjalučkih književnika različitih generacija, ali mislim da je ova kontradiktornost Banjaluke nešto što nas je sve obilježilo.
Kakvu ulogu književnost ima u vremenu društvenih mreža i kratke pažnje može li i dalje mijenjati način na koji razmišljamo?
Ja nužno nisam protivnik društvenih mreža, pošto ih i sam koristim, iako ne pretjerano aktivno, ali književnost je po svojoj prirodi opozicija društvenih mreža. Dok se u virtuelnom svijetu sve bazira na brzini, poenta književnosti je u sporosti. Govoreći o romanima Lasla Krasnahorkaija Jasmina Ahmetagić je rekla da joj je od knjićevnog djela bitno kako utiču na njenu percepciju vremena, a da Krasnahorkaijevi romani zaustavljaju vrijeme. Ovaj concept zaustavljenog vremena je nešto što volim kod književnosti. Kada čitam knjigu svijet je stao, postojimo samo ona i ja. To je vrijeme koje posvećujem sebi. Čitajući knjigu istovremeno čitam i sebe. To nije nužno ugodno vrijeme. Proces čitanja može biti težak, naporan i traumatičan, traži koncentraciju i posvećenost, ali u konačnici pruža nam mnogo veće i dugotrajnije zadovoljstvo od blic napada endorfina koji nam nudi algoritam na Instagramu.
Na čemu trenutno radite i možemo li uskoro očekivati novi književni projekat?
U ovom trenutku radim na svojoj doktorskoj disertaciji koju privodim kraju. Poslije toga treba da napišem roman za koji sam dobio stimulaciju Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. S obzirom na to da sam prošao na konkursu i primio novčani podsticaj, obavezan sam da svoje djelo završim, što zapravo jeste dobra stvar. Književnost često nastaje u dokolici, ali u dokolici čovjek često može da odluta. Na ovaj način fokus mi je usmjeren na to da se roman mora završiti. Iako nisam u stanju aktivnog pisanja, stalno mi dolaze ideje o tome kako razviti radnju, a paralelno promatram ljude i pojave iz okruženja, što za autora može biti podsticajno. Pisanje djela ne znači nužno i fizičko pisanje. Ne bih mnogo govorio o samom djelu, ali radni naslov je “Hamlet u državnoj školi”.
