Mladi banjalučki književnik Fedor Marjanović, kolekcionar beskorisnih diploma sa impresivnom biografijom u Banjoj Luci je diplomirao na Odsjeku za srpski jezik i književnost, a nakon toga je završio dva master studija iz književnosti, u Novom Sadu i Banjoj Luci. Trenutno je na doktorskim studijama u Novom Sadu i apsolvent je na Odsjeku za ruski jezik u Banjaluci. Izdao je knjigu pod nazivom “Junak bez lica”, objavio nekoliko naučnih radova iz oblasti nauke o književnosti i dobitnik je prestižnih književnih nagrada.
Piše: Melani Isović; foto: privatna arhiva
Fedor je odrastao u vremenu i društvu koje često nije naklonjeno književnim umjetnicima, a posebno mladima. Međutim, on kroz svoje stvaralaštvo prkosi vremenu u kojem živi, kreirajući likove koji reflektuju teret društvenih okolnosti u našim svakodnevnim životima.
U razgovoru s Fedorom Marjanovićem, dotaknućemo se problema s kojima se suočavaju mladi književnici, poput nedostatka vidljivosti i podrške, kao i uticaj društvenih okolnosti na njihov rad. Govorićemo o tabu temama, ulozi književnosti u društvenim promjenama, te važnosti stvaranja djela koja nose snažnu društvenu poruku u vremenu koje često zanemaruje mlade glasove.
Na koji način koristite likove i narativnu strukturu da bi izraziili dublje društvene dileme? Da li je pisanje za Vas način da se suočite s vlastitim unutrašnjim previranjima ili više sredstvo za kritiku društva?
Na određeni način i jedno i drugo. Svako iskreno djelo predstavlja unutrašnja previranja samog autora i njegovu kritiku društva, s tim što mislim da to ide jedno uz drugo. Izuzimanje samog sebe iz problema i kritika bez preuzimanja lične odgovornosti predstavlja neiskreni moralizam i nadmenost koja guši književnu vrijednost. Iskrenost podrazumijeva biti spreman suočiti se i sa sobom i sa društvom. U tom smislu narativna struktura i likovi nekog djela jesu elementi borbe sa sobom i sa svijetom oko sebe.
Koji su najveći izazovi s kojima se susreću mladi književnici u Bosni i Hercegovini danas? Da li postoji sistematska podrška mladim autorima ili su prepušteni sami sebi?
Iz ličnog iskustva bih rekao da je najveći izazov pronalaženje prostora za objavljivanje knjige. To nije nešto što se tiče samo autora, već je to problem sa kojim se suočavaju i današnji izdavači, a autori postaju kolateralne štete tog problema. Suština je sljedeća, poslovno gledano, pisac i njegovo djelo se ocjenjuju na osnovu toga koliki tiraž prodaju i koliku zaradu donose. Zbog nedovoljno podrške, ne samo izdavaštvu već i cjelokupnoj kulturi, posebno je teško održati posao. Podsjetiću na skandalozno minoran budžet za kulturu u Republici Srpskoj. Zato najčešće za pisce koji tek počinju ili koji su na relativnom početku, poput mene, nema prostora za objavljivanje knjiga.
U zemlji koja se suočava s političkim i ekonomskim neprilikama, kakvu ulogu, po Vašem mišljenju, književnost može da igra u oblikovanju kritičkog mišljenja? Da li mladi pisci u BiH imaju prostor i slobodu da se bave društvenim temama bez poslijedica?
Čini mi se da mladi pisci imaju veliku slobodu da pišu o čemu god hoće, ali ne iz najboljeg razloga. Naime, nebitni su. Lako je pričati o čemu hoćete kad vas niko ne sluša, a isto tako možete pisati o bilo čemu dok god vas niko ne čita. Zapravo mi živimo u društvu u kojem cenzura nije potrebna, jer nema interesovanja za pisanu riječ. I tu dolazimo do problema koji nije tako dalek od političkog i ekonomskog. Niko neće poreći da je važnije imati dobru bolnicu nego dobru knjižaru, a isto tako je dobro poznato da se knjige ne jedu, ali kada pređemo nivo golog preživljavanja, lijek i hrana koju nam knjige nude su nasušna potreba, ne samo zbog eskapizma čitanja neke ljubavne melodrame, već i zbog toga što kroz pažljivo i detaljno čitanje dobre knjige učimo da razmišljamo i kritički posmatramo dešavanja oko nas. Tako postajemo produktivni članovi društva. Po tom pitanju sat kod nas nije stao već se vratio unazad.
Koliko je književnost u Bosni i Hercegovini danas društveno odgovorna? Da li smatrate da mladi pisci imaju obavezu da se bave pitanjima kao što su ljudska prava, nejednakosti, i druge složene teme koje nisu u našem društvu prihvatljive?
F: Stava sam da je svako dobro djelo društveno odgovorno. Navedene teme su pristune u književnosti još otkako ona postoji. Konkretnog primjera radi, prvo čega sam se sjetio je Ovidijeva interpretacija Meduzine priče u Metamorfozama. Kod njega ona nije zlo čudovište već žrtva seksualnog nasilja kažnjena svojom rugobom jer je njen silovatelj bio bog. Ako čitamo jevanđelja, Isus nije sjedio sa vladarima i sveštenstvom, već sa ljudima koji su se smatrali društvenim otpadom. Pitanje je kako se dolazi do te odgovornosti. Ako se piše tendenciozno sa stavom “sad ću ja vama da kažem” rezultat može biti djelo koje ima dobru namjeru, ali lošu realizaciju, što može donijeti više štete no koristi. Sa druge strane, često je jači angažman onih djela koja nam ne objašnjavaju direktno svoju angažovanost. Da opet iskoristim konkretan primjer, u romanu Lijeva ruka tame Ursula le Gvin opisuje planetu koju naseljavaju ljudi koji ne razlikuju pol. Polne karakteristike se ispoljavaju tokom samog seksualnog čina. Kroz takav čudan fiktivan svijet autorka je dovela u pitanje koncept roda, ali isto tako pokazala različite vrste represivnih sistema, monarhija i republika, i postavila pitanje čovjekove pojedinačne uloge u društvu. Njeno djelo se može čitati na više nivoa i vrlo je aktuelno i angažovano, danas još i više nego kad je napisano, iako opisuje neku nepostojeću planetu u nekoj nepostojećoj budućnosti.
Da li već radite na nekom novom projektu? Možete li nam reći šta možemo očekivati od Vas u budućnosti?
Projekti postoje, neki od njih su završeni ili skoro završeni. Imam jedan rukopis pripovjedaka kojim sam relativno zadovoljan. Problem je kako naći izdavača. Iako nije rijetko da upadnem u fazu malodušnosti, polet mi daje nekolicina odabranih prijatelja i koji su strogi i detaljni čitaoci. Onog trenutka kada mi oni daju zeleno svjetlo, siguran sam da je ono što sam napisao dobro, te zbog toga i ustrajem u nečemu što ponekad djeluje kao borba s vjetrenjačama.
