Energetska tranzicija u Bosni i Hercegovini predstavlja ključnu tačku preloma koja može imati duboke ekonomske i društvene implikacije. Ovaj proces nije samo prilika za ostvarivanje (ekstra) profita za kompanije i investitore, već i za razvoj građanske energije, što može dovesti do veće demokratizacije energetskog sektora i osnaživanja lokalnih zajednica.
Bosna i Hercegovina, sa svojim bogatim prirodnim resursima, posebno u oblastima hidro i solarne energije, pruža značajne mogućnosti za investicije u obnovljive izvore energije. Uvođenje naprednih tehnologija u proizvodnju energije iz obnovljivih izvora može biti veoma profitabilno, ne samo zbog sve veće globalne potražnje za čistom energijom, već i zbog potencijalnih subvencija i olakšica koje država može ponuditi kako bi privukla strane investitore.
Ipak, prema UNDP, BiH je iz perspektive potrošnje energije okarakterisana kao zemlja sa visokom neefikasnošću unutar rezidencijalnog, nerezedencijalnog, odnosno javnog, industrijskog i uslužnog sektora. Istovremeno, BiH posjeduje jedne od najznačanijih potencijala za očuvanje energije u regionu i mogla bi bazirati svoj daljnji ekonomski razvoj i kreiranje novih radnih mjesta na mjerama poboljšanja energetske efikasnosti u rezidencijalnom i javnom sektoru.
Prosječna potrošnja energije javnih objekata u BiH je tri puta viša u odnosu na prosjek Evropske unije, što ih svrstava u potpuno energetski neefikasne zgrade (u skladu sa EU Eco-Management and Audit Scheme – EMAS). Da bi se zadovoljila ova energetski intenzivna potrošnja, mora se izdvojiti značajan iznos sredstava za energetsku potrošnju javnih objekata, što predstavlja značajan udio ionako neadekvatnog javnog budžeta.
Energetska tranzicija kao razvoj građanske energije
Energetska tranzicija u BiH može poslužiti kao katalizator za razvoj građanske energije. To podrazumijeva veće uključivanje građana i zajednica u procese donošenja odluka i investiranja u lokalne projekte obnovljive energije. Koncepti kao što su energetske zadruge i mikrogridovi mogu omogućiti građanima da sami proizvode, koriste i trguju energijom, čime se smanjuje ovisnost o velikim energetskim kompanijama i podstiče lokalni ekonomski razvoj.
Razvoj građanske energije takođe može doprinijeti većoj energetskoj sigurnosti i održivosti, jer decentralizacija proizvodnje energije pomaže u smanjenju rizika od velikih prekida u opskrbljivanju. Osim toga, lokalno vlasništvo može osigurati da ekonomske koristi od energetske tranzicije ostanu unutar lokalne zajednice, umjesto da se prelijevaju na međunarodne korporacije.
Inače, koncept građanske energije, poznat i kao “energija u rukama naroda” ili “community energy”, odnosi se na učešće građana, lokalnih zajednica i malih preduzetnika u proizvodnji, upravljanju i vlasništvu obnovljivih izvora energije. Ovaj pristup energiji naglašava lokalnu kontrolu, demokratizaciju energetskog sektora i socijalne kao i ekološke koristi.
Građanska energija podrazumijeva da lokalne zajednice same generišu svoju energiju koristeći obnovljive izvore poput solara, vjetra, biomase ili vode. Lokalne energetske zadruge, male privatne firme ili čak pojedinačna domaćinstva mogu postati proizvođači energije. Lokalno vlasništvo nad ovim projektima omogućava zajednici da zadrži ekonomske koristi, kao što su niži računi za energiju i stvaranje lokalnih radnih mjesta.
Takođe, podstiče aktivno učešće građana u energetskim projektima, bilo kroz finansijska ulaganja, donošenje odluka ili kroz direktno volontiranje. Građani mogu učestvovati u finansiranju projekata putem zajedničkih investicija ili crowdfunding kampanja, čime se jača osjećaj zajedništva i kolektivne odgovornosti.
Osim što doprinosi smanjenju zavisnosti od fosilnih goriva i emisije stakleničkih gasova, građanska energija promoviše socijalnu pravdu i ekonomsku ravnotežu. Projekti građanske energije često imaju za cilj da energetski osnaže ekonomski marginalizovane ili ruralne zajednice koje tradicionalno imaju ograničen pristup energetskim resursima.
Efikasna implementacija koncepta građanske energije često zahtijeva podršku na političkom nivou, uključujući povoljne regulative, podsticaje za obnovljive izvore energije i podršku za energetske zadruge. Povoljni regulatorni okviri mogu olakšati povezivanje projekata građanske energije na nacionalnu mrežu i omogućiti fer cijene za distribuiranu energiju.
Energetska tranzicija kao prilika za (ekstra) profit
Investiranje u obnovljive izvore energije može generisati ekstra profit kroz mehanizme kao što su zeleni sertifikati i trgovina emisijskim kvotama. Ovi mehanizmi omogućavaju kompanijama da profitiraju ne samo od prodaje proizvedene energije, već i od trgovine sertifikatima koji potvrđuju njihov doprinos smanjenju emisija ugljenika.
U Bosni i Hercegovini regulacija zelenih sertifikata i uopšte zelene politike podrazumijeva niz inicijativa usmjerenih na promociju održivog i ekološki osviještenog razvoja. Ključne aktivnosti uključuju jačanje tehničkih i ekonomskih kapaciteta, institucionalizaciju upravljanja energijom, razvoj finansijskih mehanizama za zaštitu okoline, kao i primjenu mjera energetske efikasnosti i obnovljivih izvora energije.
Jedan od važnih projekata u ovoj oblasti je Projekat Zeleni ekonomski razvoj (GED) koji uključuje brojne inicijative za povećanje energetske efikasnosti i promociju obnovljivih izvora energije. Projekat pokriva oblasti kao što su instalacija obnovljivih izvora energije za domaćinstva van mreže, modernizacija sistema javne rasvjete, kao i edukacija javnosti o značaju energetske efikasnosti.
Trgovina emisijskim kvotama nije razvijena na isti način kao u zemljama Evropske unije. Bosna i Hercegovina, kao zemlja koja teži članstvu u EU, učestvuje u ekonomskom dijalogu sa EU i usvaja određene programe ekonomskih reformi koji obuhvataju ekološka pitanja, ali konkretna regulativa o trgovini emisijskim kvotama još nije uspostavljena.
Sistemi trgovanja emisijskim kvotama, poznati kao “cap and trade”, regulišu emisije stakleničkih gasova tako što postavljaju maksimalni dozvoljeni limit emisija i distribuišu emisijske kvote ili dozvole koje kompanije mogu međusobno trgovati. Ovaj mehanizam omogućava kompanijama da biraju najisplativiji način za smanjenje svojih emisija ili kupovinu dodatnih kvota od onih koji su uspjeli smanjiti svoje emisije ispod dodijeljenog limita.
Dakle, dok se BiH postepeno usklađuje sa regulativama i praksama EU, trenutno ne postoji uspostavljeni sistem trgovanja emisijskim kvotama unutar zemlje. Angažman zemlje u procesima stabilizacije i pridruživanja EU može u budućnosti omogućiti razvoj takvih sistema, što bi bilo u skladu sa opštim smjernicama i ekološkim ciljevima EU.
Pogodovanje biznisu
Profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Tuzli i predsjednik UO Centra za održivu energetsku tranziciju (ReSET) Mirza Kušljugić ističe da kod solarnih elektrana, koje su jedan od najisplativijih izvora obnovljive energije, postoje tri vrste mogućih modela.
Prvi model je komercijalni, odnosno tržišno orijentisan. Drugi je postavljanje solarnih elektrana za vlastitu potrošnju, kao što su solari na krovovima firmi. Treći model su prozjumeri. To mogu biti svi manji potrošači do 150 kW. Prozjumer može biti i neka firma koja postavi manje od 150 kW.
Trenutno po našoj regulativi drugi i treći model nisu dozvoljeni, ističe profesor Kušljugić i naglašava da vlade i elektroprivrede trenutno pogoduju biznisu.
“Prema postojećim regulativama potrošači ne mogu steći status prozjumera, ali bi im se morao omogućiti status aktivnog kupca, ili status u energetskoj zajednici ili status virtuelne elektrane. Međutim, to je daleko od realizacije što tiče zakonske regulative”, navodi Kušljugić.
Komercijalnih solara je sve više. Portal Capital prenosi da zbog sve većeg interesovanja investitora za razvojem solarne energije, pojedini dijelovi države, kao što je sunčana Hercegovina, bilježe sve veći rast cijene zemljišta na kojem se postavljaju solari.
„Na početku se zemlja kupovala po cijeni za tri do četiri marke po kvadratu. Riječ je o kršu i zadnjoj klasi zemlje. Međutim kako je interesovanje raslo, tako je rasla i cijena pa ona sada ide i do osam maraka“, ističu sagovornici Capitala upućeni u ovu oblast.
Inače, prema Kušljugiću, komercijalnih solara je možda 100 MW, dok je solara za vlastitu potrošnju, potencijalnih prozjumera, oko 200 MW. To, prema njemu, upućuje na zaključak da ljudi, uprkos ograničenjima, ipak stavljaju solare.
“Ako im se isplati da stavljaju, niko ih zaustaviti neće. Ne može niko da zaustavi postavljanje solara, bez obzira što zakonska regulativa ne dozvoljava plasman viška u mrežu. E sad, ili će oni nekad stavljati baterije, pa će reći ne moram ništa plasirati u mrežu, ili će se izboriti zakonskom regulativom, kao što je u svim drugim državama, da im se dozvoli pravo da budu prozjumeri, da više plasiraju u mrežu po neto mjerenjima ili neto obračunu. To je sad pitanje borbe koja predstoji”, ističe Kušljugić.
Izazovi i perspektive
Prema dokumentu, koji je još uvijek u fazi nacrta, a zove se Nacionalni energetski i klimatski plan, plan je da u BiH do 2030. godine bude instalirano 1500 MW solara. Od toga, na prozjumere otpada 500 MW. Ostatak od 1000 MW je komercijalni na distributivnom nivou. Profesor Kušljugić smatra da će ovaj dokument vjerovatno biti poslan u energetsku zajednicu u junu i trebao bi biti usvojen do kraja godine.
“Nisam siguran da će se moći napraviti aranžmani za prodaju energije iz 1000 MW solara na Balkanu. Ko će to kupiti? Kad imate vi, imaju i svi. To su ove negativne cijene koje se pojavljuju u zadnje vrijeme, kad ima puno sunca u Njemačkoj i Italiji”, ističe Kušljugić i naglašava da će u budućnosti ključna stvar biti ko će zauzeti mrežu, jer na mreži nema mjesta za sve.
“Ko će zauzeti 0,4 kW mrežu? To jedino mogu prozjumeri. Ali prozjumerovih 0,4 kW utiče na 10, 20 i 35 kV mrežu na kojoj ima i aktivnih kupaca i komercijalnih. A to sve zajedno utiče na prenosnu mrežu na kojoj su uglavnom u BiH komercijalni proizvođači. Sada je glavna stvar transparentan način alokacije kapaciteta mreže. Od 0,4 kW do 400 kW. U BiH trenutno postoje procedure, postoje pravila, ali ne postoji nikakva koordinacija između prenosne i distributivne mreže, ili je vrlo mala”, navodi Kušljugić.
Upozorava na posljedice koje očekuju Bosnu i Hercegovinu po pitanju energije.
“Treba pitati vlast šta misli sa termoelektranama, sa CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism), sa CO2, sa karbonom i tako dalje. Mislim da im je isteklo vrijeme. Mislim da će CBAM biti od 1. januara 2026. sa svim posljedicama koje će sa sobom povući. To znači otežan izvoz”, ističe Kušljugić, naglašavajući koliki je značaj subvencija za ugradnju solara.
“Sve druge države okolo daju domaćinstvima subvencije, bar bi bilo dobro da uvedu subvencije za siromašna domaćinstva. Daju se subvencije firmama da stavljaju za vlastitu potrošnju, a domaćinstvima još uvijek ne. Daju u Srbiji, daju u Hrvatskoj, daju čak i u Crnoj Gori, kod nas još ništa”, navodi Kušljugić i upozorava da ako vlast nastavi tako, da će ljudi početi postavljati baterije.
“To je najbolje rješenje, mi se zalažemo za to. Trenutno je malo skuplje. Ja da imam mogućnost da subvencionišem, ja bi domaćinstvima i prozjumerima subvencionirao postavljanje baterije. Kao u Sloveniji, 75% subvencija za bateriju i 15% subvencija za panel. Zato imaju 1100 MW, i imaće do kraja 2030. godine 3600 MW, a za 30% je veći sistem nego u BiH”, ističe Kušljugić na kraju.
(Gerila.info)
