Anida Sokol, istraživačica u Mediacentru Sarajevo (Foto: privatna arhiva – ustupljena fotografija)
U periodu kada vlast u Republici Srpskoj čini sve da kleveta i uvreda postanu krivično djelo, uprkos protivljenju dijela medijske zajednice i civilnog društva, povjerenje građana u medije nije na zavidnom nivou. Uz nerazumijevanje konteksta u kome rade mediji u Bosni i Hercegovini, sve češćih kritika i napada na novinare i novinarke te pojave velikog broja neprofesionalnih medija, stavovi mladih da je opravdano zatvarati novinare zbog širenja dezinformacija ne dođu kao veliko iznenađenje.
Istraživačica u Mediacentru Sarajevo Anida Sokol, koja je proteklog vikenda na medijskom kampu na Jahorini učila mlade o profesionalnim standardima u novinarstvu, kaže za “Direkt” da nije iznenađena stavovima koje mladi imaju prema medijima. Takvo raspoloženje publike, pa i mlade publike, kaže ona, posljedica je sveopšte atmosfere u kojoj djeluju mediji, a sve manje priče o tome kako izgleda profesionalno novinarsto i kako ga razlikovati od onih što pod krinkom medija zaista šire dezinformacije i propagandu.
Najjači utisak sa debatnog kampa “Jačanje kompetencija medijske pismenosti mladih u BiH”, koji je Mediacentar organizovao proteklog vikenda, su poprilično jasni stavovi mladih ljudi da je opravdano novinarima uvoditi restriktivnije mjere, pa čak ih i slati u zatvor, ako šire dezinformacije. Jeste li iznenađeni time što ste čuli?
S obzirom na to da Mediacentar radi jako puno istraživanja i edukacija sa mladim ljudima u oblasti medijske i informacijske pismenosti, takav stav mi stalno čujemo. Većina mladih smatra da novinari i mediji lažu, da šire dezinformacije, da su pod političkim uticajem. Takođe, većina ih je uvijek za represivnije mjere, da se novinari i novinarke trebaju veoma strogo kažnjavati ili čak da treba da idu u zatvor zbog dezinformacija. Nisam apsolutno iznenađena ovim što smo ovdje čuli, jer se sa tim stavovima susrećem često i zbog toga upravo radimo kampove kako bismo mladima objasnili zbog čega su mediji jako bitni za demokratska društva i šta su to profesionalni novinarski standardi.
Na kampu smo mogli da čujemo ono što i svakodnevno slušamo u našem okruženju i na društvenim mrežama, a to je da su novinari, odnosno mediji, glavni krivci za sve, za neuspjehe, za loše društvo, za sve što podvodimo pod neke negativne pojave u državi. Odakle mladi, ali i svi oni koji tako razmišljaju, crpe takav, da ga nazovemo, gnjev prema medijima?
Prije svega, tu se radi o nepovjerenju u medije. Generalno, publika u BiH, pa tako i mladi, imaju veliko nepovjerenje u medije, što je s jedne strane i opravdano. S druge strane nije opravdano, jer na taj način se svi mediji stavljaju u isti koš – i oni koji zaista šire dezinformacije i propagandu, anonimni portali, i mediji koji profesionalno rade svoj posao. Ovo je takođe i posljedica napada i kritika medija koja dolazi od najviših zvaničnika države. Mi stalno svjedočimo napadima, omalovažavanjima i kritikama prema medijima i novinarima. Nedavno smo imali istraživanje Udruženja BH novinari koje je pokazalo da veliki procent građana u RS-u smatra kako je opravdano napadati novinare i novinarke. Postoji to ogromno nepovjerenje prema medijima, što je posljedica i stavova o medijima i novinarstvu koje čujemo u javnosti i generalno situacije danas, s obzirom na to da veliki broj medija izvještava pristrasno. Na kraju, mislim da i civilni sektor tu ima odgovornost, jer često se govori o dezinformacijama, o propagandi, a ne govorimo o tome šta je to profesionalno medijsko izvještavanje, šta su to medijski postulati, kako prepoznati profesionalne medije u odnosu na one druge. Zbog toga je veoma važno učiti građane i građanke o profesionalnim medijskim standardima, uspostaviti transparentne i jasne mehanizme finansiranja medija i medijskog vlasnitšva koji će okloniti političke uticaje na medije, podržavati profesionalne medije i vraćati povjerenje građana i građanki u novinarstvo.
Nemaju povjerenje u medije, ali imaju povjerenje u političare koji stvaraju tu negativnu sliku o medijima i novinarima?
Pa, nemaju. Nepovjerenje vlada u svim sferama, i prema medijima, i prema institucijama države i pojedinim političarima, što otvara prostor različitim akterima i grupama da djeluju. Mladi danas rijetko prate tradicionalne medije, kada ih pitate za uzore iz oblasti novinarstva, oni to ne znaju, jer većinom prate te neke neprofesionalne proizvođače sadržaja na različitim kanalima – jutjubere, influensere i slično. A oni, kao što i znamo, još manje su kredibilni. Ako nemate povjerenje u profesionalne medije, povjerenje ćete na kraju dati nekome drugom.
Pogoduje li takva atmosfera onima koji donose odluke i zalažu se za krimilanizaciju klevete u Republici Srpskoj?
Naravno da pogoduje. Ovakvi stavovi upravo i pogoduju zvaničnicima, jer oni takvim argumentima pravdaju ponovno uvođenje klevete u Krivični zakonik Republike Srpske. Jedan od glavnih stavova je da dosadašnji zakon o zaštiti od klevete nije bio učinkovit, nisu smanjili obim dezinformacija i da bi uvođenje nekih represivnijih mjera tome više doprinijelo. Nažalost, vidimo da i javnost opravdava donošenje takvih zakonskih izmjena, pa često možemo čuti da mediji ne treba da se plaše, ako govore istinu.
Kako Vama izgleda taj argument?
Taj argument je potpuno izvan konteksta. Mi bismo prvo trebali da razumijemo kontekst u kojem mediji danas rade da bismo ih kritikovali ili podržavali. To je jedno okruženje u kome nemamo pravovremene informacije iz institucija, nemamo progresivne medijske politike niti zakone koji štite novinare, već smo u okruženju u kome publika nema povjerenja u medije, smatra da ih je opravdano napadati i jako često imamo napade prema novinarima. Nemamo zakonska rješenja, transparentno medijsko vlasništvo, a politički uticaji na medije su zaista veliki. Novinari su u strahu. Brzo rade. Dešavaju se greške.
Greške, ako su nastale u dobroj namjeri, mogu se ispraviti u okviru profesionalnih standarda.
Da, naravno. Moramo da znamo da represivna zakonska rješenja ne mogu doprinijeti boljem medijskom okruženju. Naprotiv, mogu ga učiniti samo gorim, jer utiču na slobodu izražavanja, dovode do straha i do obeshrabrivanja novinara i novinarki da se bave ovim poslom. Treba ići upravo suprotno. Podsticati profesionalno medijsko izvještavanje, raditi na donošenju progresivnih medijskih politika i raditi na pravovremenom proaktivnom objavljivanju informacija institucija, unapređenju PR institucija i dostupnosti zvaničnika za izjave medija, a ne da se kriju i ne odgovaraju na upite novinara i ne objavljuju informacije.
Ovo što se u Republici Srpskoj pokušava uraditi je, bez dileme, represivno zakonsko rješenje?
Da, svakako. Prvo, ove izmjene su neopravdane, jer nije ispunjen jedan od osnovnih standarda da ako želimo da ograničimo slobodu izražavanja to zaista mora biti neophodno za funksionisanje demokratskog društva.
Da li negdje nailazite na tu neophodnost?
Ne, mi već imamo Zakon o zaštiti od klevete, znači, tim zakonima se uređuje taj dio. Ove izmjene zakona bi bile samo dodatno oružje ljudima na vlasti, tužilaštvo bi moglo da pokreće istrage, a znamo koliko su sudovi i tužilaštva u BiH pod političkim uticajem, tako da bi to zaista ugrozilo slobodu izražavanja. Drugi problem, koji možda ne treba da spominjemo, jer ako ga spominjemo moglo bi se protumačiti da pravdamo ovakva zakonska rješenja – članovi u zakonu nisu precizno definisani, a međunarodni standardi nalažu da zakon mora biti precizno definisan. Takođe, zakon treba da je legitiman – znači da ako donosim nešto time ne smijemo da narušavamo osnovna ljudska prava.
Može bolje, da postoji političke volje
Postoji li neki argument vlasti koji je dobar ili potreban?
Oni govore s jedne strane da je puno dezinformacija i da bi taj zakon smanjio njihovo širenje. To nije dokazivo, a s druge strane, to nije valjan argument. Sve međunarodne preporuke, na primjer UN preporuke, kažu da je glavni lijek protiv dezinformacija pravovremeno objavljivanje javnih informacija, medijska i informacijska pismenost, podsticanje profesionalnog novinarstva, a ne u represivnim mjerama. Drugi argument koji čujemo da ovakva rješenja postoje i u Evropskoj uniji. Da, to postoji, ali moramo da shvatimo da je u tim zemljama kontekst potpuno drugačiji, jer su u pitanju naprednije demokratije i da se oni jako rijetko koriste. Takođe, to su zaostala zakonska rješenja. Ako smo mi ranije dekriminalizovali klevetu, suludo je sada ići u kriminalizaciju. Praksa Evropskog suda za ljudska prava nalaže i da zatvor nikad nije opravdan u slučajevima klevete.
Onda čujemo vlast koja kaže, da, evo mi ćemo ih usvojiti, pa ih ni mi nećemo koristiti.
Ali to nije argument. Zašto donositi neki zakon ako ga nećeš koristiti. To je suludo. Apsolutno nema potrebe za donošenjem ovog zakona, osim da on bude u službi onih na vlasti. To samo njima ide u prilog. Umjesto da Vlada RS napravi fond za profesionalno novinarstvo, da definiše kriterijume za transparentno i legitimno finansiranje medije, nezavisne ekspertske komisije da dodjelu sredstava, prestane sa političkim uticajem na medije, štiti novinare i da se kažnjavaju oni koji ih napadaju.
Kako Vam zvuči to što ste sada izgovorili?
U ovakvim okolnostima i sa ovakvim osobama na vlasti mi zvuči nerealno. Ali vlasti u BiH mogu ići tim preporukama da žele, takva rješenja su jednostavna i lako se mogu donijeti da postoji politička volja.
Javne rasprave su završene. Jedan dio novinarske zajednice ih je nazvao prividom demokratije, u međuvremenu predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je najavio usvajanje zakona. Šta još možemo uraditi kao pojedinci ili profesionalna javnost i možemo li uopšte išta? Je li po Vama ovo gotova stvar?
Ne mogu da predviđam, ali rasprave su pro forme, mislim da ne vidim da one mogu uticati na donosioce odluke. Šta će se tačno desiti ja ne znam, iskreno se nadam da izmjene neće biti usvojene, ali, evo, većina onih koji se bave ovim poslom, smatra da je to već odlučeno.
Šta očekujete da će se desiti nakon usvajanja zakona, kada na djelu budemo imali taj narativ koji i sada možemo da čujemo da će “srediti one koji kritikuju”.
Mislim da novinarima neće biti ugodno da rade svoj posao, dovešće do autocenzure, možda nešto neće ni objaviti iz straha da budu krivično gonjeni. To je strašan momenat da budete krivično gonjeni, jer radite svoj posao.
(Direkt)
