PRIVATIZACIJSKA PLJAČKA U TK: Dok su radnici bili u rovovima, vlasti su se bogatile

Tuzlanski kanton ima vrijednu imovinu u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori.

No, za sada, o tome možemo samo pisati tekstove. Jer toliko su vremena imale mnogobrojne vlasti ovog kantona da pokrenu stvari s mrtve tačke i traže što im pripada.

Očito je, bilo je prečih poslova, pa je posljednjih godina Kantonalna agencija za privatizaciju TK počela stvarni posao. Najprije identifikovanje imovine u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Pomaci su napravljeni, pokrenuti su sudski sporovi, a ishodi su, bar za sada, neizvijesni jer i u okruženju postoje složeni administrativno – birokratski aparati i sudovi koji nisu blagonakloni prema subjektima iz inostranstva.

Misterija ili pljačka

Proces prodaje društvene imovine započeo je još 1990., donošenjem Zakona o društvenom kapitalu iliti „Markovićeva privatizacija“.  Reforme Ante Markovića, tadašnjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije, podrazumijevale su internu dodjelu dionica radnicima koji su postajali vlasnici preduzeća. Reforme je zaustavio rat!

U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini prvi zakoni o privatizaciji doneseni su 1997. godine. Godinu kasnije Ured Visokog predstavnika u BiH nametnuo je zakon, u kojem se zahtjeva privatizacija državnog kapitala na području oba bosanskohercegovačka entiteta. Nakon toga počeo je proces privatizacije. Ali, evo i decenijama poslije mnogo je misterija vezanih za privatizaciju državnog kapitala. Zbog mnogobrojnih malverzacija, propalih firmi, kupovine za male pare vrijednih objekata, proizvodnji, imovine, nerijetko se kompletan proces nazivao – pljačkom!

Tuzlanski bazen u jugoslovenskim okvirima slovio je kao jedan od industrijskih najrazvijenijih. Pogotovo u oblasti rudarstva, energetike i hemijske industrije.

Proces privatizacije u Tuzlanskom kantonu provodila je Kantonalna agencija za privatizaciju. Glavni pravac u radu Kantonalne agencije za privatizaciju TK je prodaja imovine. To što se pokrenulo posljednjih godina tek su sitni koraci. A već je i na prvi pogled jasno da se u proces privatizacije krenulo bez strategije i vizije.

Vansudska nagodba

Potvrđuje to i podatak da je zemljotres koji je prije dvije godine pogodio Zagreb otkrio da je Tuzlanski kanton vlasnik stana u Zagrebu!

– Nama se krajem 2020. godine obratio advokat iz Zagreba, koji je htio aplicirati za sredstva iz evropskih fondova kako bi sanirao stan nakon zemljotresa. Ispostavilo se da se taj stan “vodio” na Rudniku soli Lukavac.  No, još je zanimljivije da Rudnik soli Lukavac nikada nije postojao. To znači da je i tu bilo nekakvih čudnih okolnosti u upisu vlasništva. Kantonalna agencija za privatizaciju, a ni Fabrika sode Lukavac, nisu imali dokumentaciju o tom stanu – kaže nam Admir Čavalić, direktor Kantonalne agencije za privatizaciju.

Čavalić ističe kako samo taj primjer govori da se nije radilo strateški i sistemski u prošlosti te da su ovakvi primjeri recidivi takvog (ne)rada u prošlosti.

– Ovo je vrlo neuređena oblast. Možda bi bilo najbolje da se formira specijalizirano tijelo koje bi se bavilo samo sa ovim predmetima ili da se dodatno kapacitira Kantonalna agencija za privatizaciju. U ovom slučaju nismo prihvatili vansudsku nagodbu i vidjet ćemo kako će se kompletan slučaj završiti – dodaje on.

Opljačkani smo!

Višedecenijsku borbu, kako kaže, protiv kriminalne privatizacije vodi Sakib Kopić, predsjednik Sindikata solidarnosti TK, koji smatra da je privatizacijska pljačka smišljena još 1994. godine kada su radnici bili u rovovima i branili državu.

– Od svih država koje su nastale raspadom Jugoslavije samo je Bosna i Hercegovina vratila imovinu drugim republikama. S druge strane mi smo opljačkani jer mi ne možemo vratiti svoju imovinu ni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji…  – kaže on.

On ističe da se radi o milijardama maraka.

– Radi se o sprezi naših političara koji su bili u vlasti i nisu tražili povrat te imovine. Naprotiv, oni su vidjeli sebe u zakulisnim radnjama i zato su stavljali imovinu u tzv. pasivni podbilans i za to se kasnije zaboravi i onda se mimo očiju javnosti krčmi imovina. Političari i tajkuni su izmislili pasivni podbilans, nismo ga izmislili mi. Svjesno je to urađeno – dodaje Kopić.

Pa kao primjer navodi TTU.

Ko se sjeća šta se radilo?

– Niko ne zna da „TTU“ ima 40 miliona dolara klirinškog duga, niko ne zna da je ta imovina ušla u podbilans i kada je jedan čovjek iz „TTU-a“ počeo da čačka oko toga rekli su mu da može izgubiti glavu. Četrdeset i nešto miliona dolara. Gurnu firmu u stečaj i ko danas spominje tih 40 miliona dolara. Isto kao i ovaj slučaj u Crnoj Gori. Ko se sjeća poslije 20 godina šta se radilo. Sve je bilo smišljeno i kada smo kod privatizacije oni su izmislili malu i veliku privatizaciju, a da bi nam zamazali oči dali su nam sertifikate kojima smo kupovali stanove. Mi smo kupovali stanove, a oni firme. Sve je smišljeno rađeno, dok smo bili u rovovima, hej 1994. godine dok se braniš od agresora, njima je naumpala privatizacija. Sve su znali i dotjerali su nas do prosjačkog štapa – kaže Kopić.

Stanovi u Sloveniji

Iz Hrvatske, idemo zatim u Sloveniju, gdje je problem sa identifikacijom imovine Tuzlanskog kantona specifičan jer dokumentacije naprosto nema.

Identifikovana su tri stana, ali bez valjane dokumentacije teško će se do njih. Rudnik mrkog uglja Banovići tvrdi da je vlasnik stana veličine 39 kvadrata u Trbovlju na adresi Partizanska C16, Rudarski institut Tuzla ima stan u Kopru, a Rudnik Kreka u Tuzli u Ljubljani.

Pokrenuti sudski procesi

Najviše imovine tuzlanska preduzeća imala su u Srbiji.

Kantonalna agencija za privatizaciju je angažovala advokatski tim, pokrenuti su sudski procesi. Optimisti očekuju povoljne ishode.  Sva imovina pripada Tuzlanskom kantonu jer je u procesu privatizacije ostala u pasivnom podbilansu, odnosno nije privatizovana i kao takva nije mogla biti predmet prodaje.

U Beogradu, na primjer, u blizini kompleksa Beograd na vodi, Tuzlanski kanton ima parcelu od 1432 kvadratna metra čija je procijenjena vrijednost 1.3 miliona KM.

Još 1968. godine preduzeću „Tuzlaprevoz“ upisano je vlasništvo, a čak postoje i objekti koji su korišteni. U blizini te lokacije trenutno borave egzistencijalno ugroženi građani.

– Ima naznaka da će se na tom području graditi Memorijalni centar Staro sajmište. Ukoliko krenu u izgradnju sumnjamo da će se moći bez rješavanja ovog problema. Mi bi trebali dobiti pravo na posjedovanje, pa da to prodamo jer je naša glavna uloga prodaja imovine – kaže Čavalić.

Milionska imovina u Srbiji

U Srbiji su identifikovani poslovni prostori i objekti u sljedećim gradovima: JP „Spreča“ stan u Novom Sadu, „Aida“ Tuzla prodavnice u Beogradu, Kraljevu i Kragujevcu, „Tuzlaprevoz“ zemljište u Novom Beogradu, „Rudar“ Tuzla tri stana u Beogradu, Čačak i Niš, „Šipad Partizan“ stan u Novom Sadu, „Igmin komerc“ poslovni prostor u Beogradu, „Sodaso Holding“ dva stana u Beogradu, „KHK Lukavac“ dva stana u Beogradu i jedan u Užicu, „Institut za zaštitu i obrazovanje“ poslovni objekat u Leskovcu, „TDI Tuzla“ stan u Novom Beogradu, „Integra inžinjering“ poslovni prostor u Beogradu, „Tehnograd visokogradnja Tuzla“ poslovni objekti u Beogradu, Rudnik soli „Tušanj“ stan u Beogradu.

Rudnik Đurđevik vlasnik je stana u Beogradu, „Polet Tuzla“ ima stan u Beogradu i Pančevu i poslovni prostor Novi Beograd.

Rudnik Kreka Tuzla ima šest stanova u Beogradu, stan u Subotici i Loznici, poslovne prostore u Beogradu i Novom Sadu.

Obilazak prostora

Fabrika sode Lukavac ima stan u Beogradu i „Dita“ Tuzla poslovni prostor i garažu u Beogradu.

– U decembru 2020. godine otišli smo u obilazak pomenutih poslovnih prostora u Beogradu. Na adresi Mihajla Pupina u poslovnom prostoru „Dite“ trenutno je kancelarija vladajuće Srpske napredne stranke (SNS). Procijenjena vrijednost iznosi 513.405 KM. Vjerovatno niko od običnih građana ne zna da je to imovina Tuzlanskog kantona. Retroaktivna potraživanja nisu moguća. Ali nije neuobičajena praksa da su se prostori i stanovi koristili bez da su riješeni imovinsko – pravni odnosi. Možda i nije loše da su prostori korišteni jer su i održavani. Alternativa je loša jer su nekorišteni prostori zapušteni, ograđeni, urušavaju se… Nastale su milionske štete jer o toj imovini nije vođena briga – ističe Čavalić.

Prodaja nakon privatizacije

U Crnoj Gori je najteže indentifikovati imovinu, a pod velikim znakom pitanja je i sudbina te imovine. Poslovni prostor u Herceg Novom, veličine 88 kvadratnih metara, prodat je 2000. ili 2001. godine na nezakonit način i to je vidljivo u dokumentima koji su usvojeni na sjednici Vlade TK.

U obrazloženju piše: Utvrđeno je da je preduzeće izvršilo prodaju nakon privatizacije.

– Čitava privatizacija je kriminalna. To su vlasti napravile još 1994. godine, dok su radnici bili u rovovima i branili državu, da nas poslije rata opljačkaju. Postoji taj famozni pasivni podbilans koji je u drugim državama ostavljen da bi danas neko prodavao imovinu, a da se ne zna ni čije je. Imovina je ostala u pasivnom podbilansu, tako se vodi 20 godina, i vi danas ne znate čija je to imovina. Privatizacijaje završena, ostao je pasivni podbilans, u podbilansu nemate nikoga i, recimo, ja sam vlasnik imovine, nisam više među živima, niko nije preveo tu imovinu i onda je došao nekio i prodao moju imovinu – navodi Enes Tanović, podpredsjednik Sindikata solidarnosti TK.

Nema dokumentacije

Dakle, preduzeće Polet d.o.o. Tuzla je privatizovano, a imovina u Crnoj Gori je ostala u pasivnom podbilansu i nije bila predmet privatizacije. Nikada nije utvrđeno ko je prodao poslovni prostor u Herceg Novom u prizemlju nekadašnjeg Doma zdravlja, ali je jasno kako postoje elementi koruptivnih djelovanja između pojedinaca i/li grupa u sprezi sa advokatima koji su postupak prodaje i kupovine završavali.

– Skeptičan sam kada je u pitanju imovina u Crnoj Gori. Ne vjerujem da je u priču upetljana politika. Crna Gora ja atraktivna zbog morske obale i pojedinci su početkom 2000. godine vršili prodaju. Postoje validni kupoprodajni ugovori, ali… Preduzeće koje je nakon privatizacije prodalo imovinu iz pasivnog podbilansa to nije smjelo uraditi. O tome su obavještenene nadležne institucije, ali sam skeptičan za sudbinu te imovine kao i imovine u Sloveniji jer nemamo dokumentacije i teško je identifikovati imovinu – zaključuje Čavalić, direktor Kantonalne agencije za privatizaciju TK.

U Hrvatskoj je identifikovana imovina, poput hotelskih smještaja, na lokacijama u Podgori, Gradacu, Pločama, te stanovi i poslovni prostori u Zagrebu i Splitu.

Ko je mešetario?

Imovina, poput Hotela „Đuro Salaj“ u Gradcu je vraćena u vlasništvo Rudnika mrkog uglja Banovići i Đurđevik i izdaje se pod zakup.

– Imamo slučaj u „Polihemu“ Tuzla gdje je imovina koja nije trebala biti u podbilansu otišla u podbilans. Samo da bi na kraju neko tamo mešetario s tom imovinom. I  „Polihem“ je izgubio tu imovinu. Sutra će se takva imovina privatizovati kao podbilans, a nije podbilans jer je to imovina „Polihema“. Sve to odrađuju naši tajkuni, naši kriminalci, to je sprega politike i kriminala i niko to ne istražuje, niko se od istražnih organa ne bavi očitim kriminalom i korupcijom – zaključuje Tanović.