Foto: Capital.ba
Mesna industrija „Levita“ predstavljala je jednu od najprepoznatljivijih firmi za proizvodnju, preradu i konzerviranje mesa u bivšoj Jugoslaviji.
Suhomesnati proizvodi i prerađevine „Levite“ za vrijeme bivše zajedničke države pronalazili su put do trpeza širom Evrope.
Ovo nekada ugledno i prepoznatljivo društveno preduzeće za manje od deceniju i po potpuno je očerupano.
Zemljište i sve nepokretnosti završile su u privatnim rukama, a pokretna imovina prodata je u staro gvožđe.
Kao i u slučaju brojnih drugih firmi, sunovrat ovog preduzeća počeo je za vrijeme prve Vlade Milorada Dodika početkom 2000. godine, nastavljen je za vrijeme vladavine SDS-a i PDP-a, a okončan ponovnim Dodikovim dolaskom na vlast.
Početkom 2000. godine tadašnje rukovodstvo „Levite” sa privatnom firmom „Agroeksport” zaključilo je ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji na pet godina.
Taj ugovor proizveo je višemilionske dugove prema radnicima koji su vidjeli spas u podjeli preduzeća koje je sprovedeno polovinom 2004. godine.
„Levita“ u kojoj je tada bilo zaposleno 189 radnika podijeljena je na dva zasebna akcionarska društva – Prehrambenu industriju „Prehrana“ nominalne vrijednosti 6,9 miliona i Mesnu industriju „Levita“ vrijednosti 32,9 miliona KM.
Po završnom računu za 2005. godinu „Levita“ je iskazala akumulirani gubitak od četiri miliona KM i od tada je obustavljena svaka privredna aktivnost, žiro račun je blokiran, a u izvršnim postupcima kasnije su prodate sve nepokretnosti, kao i glavnina opreme.
U međuvremenu, vlasnici „Prehrane“, preko svoje firme „Ranchy“, postali su Aran Dragičević i njegov sin Petar, tadašnji muž Željke Dragičević koja je u to vrijeme bila zaposlena u kabinetu premijera Srpske Aleksandra Džombića.
Krajem 2006. godine 19 radnika „Prehrane“ proglašeno je tehnološkim viškom. Nisu dobili otpremninu i preduzeće su napustili bez otkaznog roka, bez zaostalih plata i sa sedam godina nepovezanog radnog staža.
Za razliku od radnika koji su završili na ulici, Dragičevići su u potpunosti preuzeli kontrolu nad „Prehranom“.
Aran Dragičević kao predsjednik UO „Prehrane“ ugovorom sa svojim sinom Petrom omogućava da „Ranchy“ kao garanciju za kredit od 5.000.000 KM koji im je 2008. godine odobrila Investiciono-razvojna banka RS pod hipoteku stavi imovinu „Prehrane“.
Kasnije će se ispostaviti da je firma „Ranchy“ i ranije, preciznije 2007. godine, kao garanciju za kredit od 700.000 KM Komercijalnoj banci nudila hipoteka na imovinu „Prehrane“ vrijednu 8.507.643 KM.
Nijedan od tih kredita nije vraćan, a brojni drugi načini na koje je „Ranchy“ opteretio „Prehranu“ počeli su da izlaze na površinu tek početkom 2010. godine kada je pokrenut stečaj u tom preduzeću.
Prema podacima iz katastra, kao korisnik na 39.353 kvadratna metra nekretnina koje su pripadale „Prehrani“ upisana je „Bobar banka“ u stečaju.
Tajnu šta se sve dešavalo u trouglu Bobar banka – Prehrana – Ranchy sa sobom je odnio vlasnik te banke Gavrilo Bobar. Epilog je taj da su ostale prazne zapuštene hale i zemljište „Prehrane“ koje niko ne koristi.
Kada je riječ o Mesnoj industriji „Levita“ kao drugom dijelu nekadašnjeg jedinstvenog društvenog preduzeća, nad njim je 22. januara 2010. godine otvoren stečajni postupak.
S obzirom na to da „Levita“ nije raspolagala stečajnom masom iz koje bi se mogli namiriti povjerioci, jer je sva imovina ranije prodata u izvršnim postupcima, stečajni postupak je okončan 11. novembra 2010. godine.
„Levita“ je prestala da postoji 14. marta 2011. godine kada ju je Komisija za hartije od vrijednosti izbrisala iz registra emitenata na Banjalučkoj berzi.
CJB Banja Luka 29. juna 2007. godine podnio je izvještaj protiv bivšeg direktora MI „Levita” Milovana Mirošljevića zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj ili ovlašćenja.
Mirošljević se teretio da je neovlašćeno i ispod knjigovodstvene vrijednosti prodao poslovni prostor „Levite“ u Zagrebu i nezakonito prenio 102.000 američkih dolara na račun firme „Bear International INC” na Bahamima.
„Levita“ je imala atraktivne poslovne prostore i u Splitu, Ogulinu i Novom Sadu, a o njihovoj sudbini se ne zna ništa, jer „Levita” više ne postoji.
Poreskoj upravi RS „Levita“ je ostala dužna 386.000 KM.
„Levita“ je uz banjalučku „Vitaminku“ bila biser, ponos i najpoznatiji brend nekadašnje Bosanske Krajine. Iako bez nekadašnjeg sjaja i moći „Vitaminka“ i dalje posluje, dok „Levita“ u najbukvalnijem smislu više – ne postoji. Oprema i mašine koje su nekada pravile ukusne i nadaleko poznate suhomesnate i konzervirane proizvode završila je u starom gvožđu, zemljište i nekretnine progutali su tajkuni i hipoteke, a političari više od deceniju nakon što je na postojanje „Levite“ udaren završni pečat ni u predizbornim kampanjama više ne spominju ovaj nekadašnji gigant i ponos prehrambene industrije.
Političarima spominjanje „Levite“ ne donosi poene, jer bi se birači sigurno dosjetili da je zahvaljujući upravo političarima završila u starom gvožđu i zakopana samo u sjećanjima ponekog od bivših radnika ili nekoliko hiljada kooperanata koji su zahvaljujući ovoj firmi hranili porodice i školovali djecu.
(CAPITAL)
